24
kol
Izvještaj

Chopinovska ekspresivnost Aljoše Jurinića na Sceni Amadeo

Aljoša Jurinić, Scena Amadeo

share

Zagrebačka Scena Amadeo koncepcijom je, karakterom i atmosferom doista specifičan festival umjetnosti. Usredotočena na glazbu u više njezinih žanrovskih usmjerenja, okružena likovnim aspektom, uvijek u nekoj mjeri s uplivom sceničnosti, od početka je bila i ostala vezana uz prekrasne muzejske prostore, odnosno, uz njihove atrije pretvorene u ljetne pozornice (prvotno Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja na Gornjem gradu, zatim u jednom periodu Muzeja za umjetnost i obrt u Donjem gradu, a zadnjih godina u Klovićevim dvorima ponovno u povijesnoj gornjogradskoj jezgri).

Od početka je Scena Amadeo gradila jedinstvenu umjetničku priču inzistirajući na kvalitetnim izvođačima koje je postepeno pretvarala u prijatelje festivala, tako da su mnogi od njih postali poput kućnih Amadeo-glazbenika, vraćajući se festivalu godinama zaredom. I ono što je možda najzanimljivije, ostvarila je i zadržala svojevrstan klupski karakter, uvijek bivajući otvorena svakome istinskom zaljubljeniku u glazbu.

Nadahnuti interpret kao prevaga nad uvjetima

Sedmu godinu zaredom pijanist Aljoša Jurinić prijatelj je Scene Amadeo. Ni oblaci koji su cijeli dan 19. kolovoza prijetili iznad Zagreba, ni nebo koje se otvorilo u predvečernjim satima, nisu mogli pokvariti nadahnutu glazbenu večer koju je Jurinić priredio. Možda to neće biti „večer za pamćenje“ kako ju je u jednom trenutku pijanist pomalo autoironično nazvao (možda bi bila da su se poklopili svi idealni uvjeti – osvijetljeni atrij, otvoreni prostor, idealna akustika), ali, uostalom, što je to što stvara dojmljiv umjetnički trenutak koji će ostati utisnut u pamćenje? Nadahnut interpret onaj je koji čini prevagu u stvaranju umjetničkoga doživljaja, a Aljoša Jurinić te je večeri doista to i bio.

…odlučio je koncertom ispričati cjelovitu glazbenu priču, a ne tek podastrijeti publici set ljetnih klasičnih hitova

U tome mu je pomogla programska koncepcija, budući da je odlučio koncertom ispričati cjelovitu glazbenu priču, a ne tek podastrijeti publici set ljetnih klasičnih hitova. Izveo je četiri balade Frédérica Chopina koje su pogodne za ovakvu Jurinićevu ideju jer prikazuju evoluciju skladateljeva pijanizma i pružaju zanimljive kontekstualne crtice kojima se Jurinić poslužio te ih slobodno nadogradio vlastitim dojmovima. Naime, nakon ili uoči svake izvedbe Jurinić je ispričao poneku zanimljivost ili anegdotu vezanu uz skladatelja, pojedino djelo ili vlastita iskustva, nerijetko s dozom šaljivosti, uspostavljajući tako neposredan i spontan odnos s publikom.

Govorio je o Chopinovu porijeklu i njegovoj čežnji za domovinom, o baladi kao glazbenoj podvrsti, o Robertu Schumannu kojemu je Chopin posvetio svoju drugu baladu te odrazima Schumannove ličnosti u tom djelu, a posebno je istaknuo da izvedbu četvrte balade posvećuje poznaniku, Ukrajincu iz Harkiva, strastvenom kvizašu kakav je i on sâm, koji unatoč teškim životnim uvjetima pod stalnim bombardiranjima kontinuirano organizira online kviz za petstotinjak sudionika iz čitavog svijeta.

Chopin – Bukovac – Jurinić

Chopinove balade nisu ciklus i nije ih potrebno predstavljati u integralnoj izvedbi, ali uvijek je zanimljivo srodna djela postaviti u međusobnu konstelaciju i vidjeti što će iz njihova međuodnosa proizaći. Okolnosti su, k tome, donijele još neke nenadane dimenzije. S obzirom na to da se trebalo skloniti s kiše, koncert je održan u predvorju Klovićevih dvora, s povećim brojem zainteresirane publike, među zidovima ukrašenima uvijek monumentalnim katalozima ‘Klovićevih’ izložbi, s klavirom postavljenim ispred povećega plakata izložbe Korijeni i krila – Vlaho Bukovac u Zagrebu, Cavtatu i Beču koja je bila aktualna u prvoj polovici ove godine.

Kao da su se Bukovčevi korijeni i krila pretočili u ovaj koncertni događaj na više razina. S jedne strane, Chopinova životna priča na osobit način svjedoči o problematici korijena i krila, odnosno, o onome poljskom i francuskom te nacionalnom i kozmopolitskom koji su se ispreplitali u skladateljevu kratkom životu. S druge strane, balade, skladane u periodu od 1836. do 1842. godine (ali nastajale i ranije jer je prvu baladu započeo još 1831.), pokazuju put od ranoromantičkih korijena probuđene strastvenosti prve balade do gotovo transcendentne pojavnosti četvrte od njih.

Aljoša Jurinić također se uklapa u taj ‘Bukovčev predložak’ jer publika će ga uvijek prepoznavati kao prvoga hrvatskog finalista prestižnoga Chopinovog natjecanja koje mu je ‘dalo krila’, a i on sâm će se, očito, uvijek vraćati Chopinovu klavirskom opusu kao jednome od uporišta vlastite pijanističke karijere.

Nema isprazne patetike, nesvrhovite virtuoznosti ili neumjerenosti u ekspresiji, ali zato ima dubokog razumijevanja tonskog sloga, harmonijskih boja i karakternih mijena

Svirajući balade u g-molu, op. 23, u F-duru, op. 38, u As-duru, op. 47, te u f-molu, op. 52, Aljoša Jurinić iznio je čitavu paletu romantičkoga izričaja. Zahvaljujući dugotrajnom i studioznom bavljenju Chopinom, Jurinić jako dobro poznaje ova djela, njihov povijesni i duhovni kontekst, skladateljevu glazbenu poetiku, i zbog toga točno zna kako im želi interpretacijski pristupiti. Kod Jurinića nema isprazne patetike, nesvrhovite virtuoznosti ili neumjerenosti u ekspresiji (što je realna opasnost za svakoga tko se upusti u izvođenje Chopina), ali zato ima dubokog razumijevanja tonskog sloga, harmonijskih boja i karakternih mijena koje su izrazito važne za baladu kao vrstu, kako u poeziji gdje joj je izvorište, tako i u glazbi.

Balade koje su svi čekali

Chopinove balade su narativne, a priča koju pričaju je isključivo glazbena, tiče se glazbe same i slušateljeva doživljaja glazbe. Tu narativnu liniju Aljoša Jurinić dosljedno je slijedio kroz svaku skladbu, svojom izvedbom tvoreći zaokružene male svjetove koji se, premda nema cikličnosti, skladno nadovezuju jedan na drugoga.

Već od početka prve balade fascinirala je dubina postignutoga tona, punina, zaokruženost i konkretnost zvuka, u drugoj baladi vješto je baratao oštrim karakternim kontrastima, tijekom treće balade kontinuirano je razvijao pjevnost, a potom sve to združio i nadogradio izuzetno ekspresivnom izvedbom četvrte balade koja se ujedno smatra najuspješnijom od svih Chopinovih balada, kao i jednom od najistaknutijih skladbi pijanističke literature uopće. Činilo se kao da je nju čekao čitavu večer kako bi dopustio (naravno, kontroliranu) eksploziju ekspresivnosti.

Doista, bila je to najuspješnija izvedba večeri, ona kojom je Aljoša Jurinić pokazao svoje pravo pijanističko lice, pa su poneke sitne manjkavosti iz prethodnih izvedbi bile brzo zaboravljene (ta, tko bi se onda više sjećao ponekoga nedorečenog tona ili nedovoljno izražajne fraze?).

Glazba hrvatskih autor(ic)a na dar

Nekoliko puta iz publike su se čuli povici bravo koje je Jurinić morao nagraditi glazbenim dodatkom. Odsvirao je Ljubice iz ciklusa Život cvijeća Dore Pejačević, rekavši kako uvijek nastoji na solističkim koncertima kao dodatak izvesti neko djelo hrvatskih skladatelja, osobito Pejačevićeve čija je glazba publici i struci u Kanadi, gdje trenutno živi i radi, vrlo zanimljiva i privlačna.

Aljoša Jurinić te je večeri na Sceni Amadeo ponudio jedinstvenu glazbenu priču. Ono što nije mogao primijetiti bio je mladić, očito srednjoškolac, koji je dvije od balada dobrim dijelom ‘odsvirao’ desnom rukom na svom koljenu, paralelno prateći Jurinićevu svirku. Možda nije bio jedini… Upravo u tom trenutku, u tom skrivenom suodnosu, krije se prava jedinstvenost umjetničkoga bivanja.

Moglo bi Vas zanimati