Johnny Cash želio da ga glumi Johnny Depp
Walk the line…
„Kad je Johnny Cash na radiju, nitko ne mijenja stanicu. Ima glas kojemu svi vjeruju. I sveci i grešnici!“
– Tom Waits
„Johnny Cash… još od Ivana Krstitelja nije bilo takvog glasa koji viče u pustoši…“
– Bono, U2
Ova godina označava devedeset godina od rođenja Johnnyja Casha (26. veljače 1932., Kingsland, Arizona) i devetnaest godina od njegove smrti (12. rujna 2003., Nashville, Tennessee), jedne od najvećih ikona američke kulture i umjetnosti dvadesetoga stoljeća. Netko ga je nazvao i „posljednjim velikim Amerikancem“. Tijekom karijere, započete sredinom pedesetih u Memphisu u Sun studiju gdje je i začet rock ‘n’ roll, Johnny Cash je primio nebrojena priznanja za uspjehe, a među njima znakovite i prestižne Grammyje. Primljen je u čak tri ‘kuće slavnih’: Country Hall Of Fame, Rock And Roll Home of Fame i Gospel Home Of Fame. Čini se da to nije uspjelo ni jednome drugom američkom umjetniku. I što je najvažnije, i pri kraju života, u posljednjem desetljeću snimio je čuvene American Recordings, sakupljene na pet CD-a naslova Cash Unhearted – monumentalno djelo kojega je snimio kad je već bio u invalidskim kolicima.
Dvaput na čašici razgovora s Johnnyjem Cashem
Naravno da Ante Batinović nije nikako mogao, a da ne napravi intervju s ovim velikanom i to ne jedan nego čak dva. Prvi 1993. godine u Beču, a drugi 1997. u Grazu. Ovaj u Grazu posebno je vrijedan i izazvao je posebnu pozornost jer je Cash zamolio da u intervjuu sudjeluje i cijela njegova obitelj: supruga June Carter Cash i njihov sin John Carter Cash. Nakon intervjua, Cashovoj se pridružila pak obitelj našeg novinara: supruga Slavica Bastaić Batinović i sin Luka Batinović.
Intervju i obiteljsko druženje bilo je zakazano za 10.30, što i nije tako rano u velikih umjetnika. Intervjue mi je znao u isto vrijeme zakazati i David Bowie, a Bo Diddley u 9 ujutro! Cash je tada već pokazivao znakove bolesti koju su liječnici krivo dijagnosticirali kao Parkinsonovu, a ustvari je bolovao od Shy-Dragerovog simptoma. Kod njega dolazi do hipotenzije zbog progresivnog oštećenja autonomnoga živčanog sustava koji kontrolira funkcije na čiji rad ne možemo svjesno utjecati, kao što su krvni tlak, otkucaji srca, disanje i probava. No, to naravno nije uopće utjecalo na njegovu komunikaciju i koncert na večer u Orpheumu.
Četiri godine ranije prvi sam intervju imao u Beču krajem siječnja 1993. Nastupao je lječilišnom/termalnom centru Kurhalle Oberlaa. Bilo je puno zahtjeva za intervjue od austrijskih novinara, ali Johnny ih je sve odbio jer nije baš bio raspoložen, a njegov menadžer objasnio mi je da je meni odobrio jer dolazim iz Hrvatske čija tadašnja zbivanja u nas Johnny pratio i bio je jako naklonjen borbi Hrvatske za samostalnost.
Da nije riječ o nekoj površnoj protokolarnosti, marketinškom triku, tijekom koncerta Johnny Cash je rekao publici kako koncert snima Hrvatska televizija. Menadžer je zamolio samo da izbjegnem pitanja o privatnom životu: Cashovim ovisnostima o drogama, alkoholu i sličnom. Kasnije je, usput, zamolio publiku da ne puši jer cigaretni dim jako šteti June Carter Cash, supruzi Johnnyja koja, naravno, s njim također nastupa.
Od davnina, usprkos svim mogućim zaslugama za povijest američke glazbe, Johnny Cash je poznat po tome da izbjegava govoriti o sebi kao velikanu, iznimno utjecajnom glazbeniku i tome slično. Za razliku, na primjer, od Little Richarda koji je iste godine u Beču vrištao da je on „Kralj rock ‘n’ rolla“, a kad sam primijetio: „Što ćemo onda s kraljevskom titulom Elvisa Presleyja?“, Richard mi odgovara: „Pa dobro, onda sam ja ‘Arhitekt rock ‘n’ rolla!’“. Ovakve situacije su nemoguće u komunikaciji s Cashom. Zamolio sam ga da komentira činjenicu da su ga izabrali za tri Kuće slavnih – countryja, rock ‘n’ rolla i gospela te da ga je krajem šezdesetih godina Bob Dylan zamolio za suradnju na albumu Nashville Skyline.
„Počašćen sam što sam pozvan u sve te galerije slavnih. Naročito sam počašćen što sam u Rock And Roll Hall Of Fame jer sam ja prije svega country autor i pjevač. Glede rocka, valjda su me izabrali jer sam doprinio rockabillyju pedesetih godina kad sam snimao u Sun studiju sa Samom Phillipsom. Volim rock, ali country dolazi prije svega, pa sam tako i prihvatio poziv Boba Dylana u Nashville na snimanje njegova albuma Nashville Skyline. Premda nakon toga u Nashvilleu 1969. više nismo nikada radili zajedno, ostali smo prijatelji. Znamo se naći i dugo razgovarati. Između njega i mene postoji jedno veliko prijateljstvo i jedno veliko obostrano uvažavanje i poštivanje onoga što radimo. Bob Dylan je ikona američke glazbe i uvijek će to biti.“
Prati li zbivanja u countryju – kao umjetnik koji je širio njegove granice u svakom pogledu – i kako bi definirao bit country glazbe?
„Country mora biti jednostavan, izravan, pošten i iznad svega častan!“
„Kao i u svakoj drugoj umjetnosti, i u countryju je mnogo novih imena, mnogi prežive, ali većina otpadne. Mislim da će preživjeti Garth Brooks, Randy Travis i Dwight Yoakam. Problem je što mnogi novi umjetnici zvuče poput već nekog poznatog i budu publici prihvatljivi neko vrijeme, a onda ih ta ista publika odbaci nakon zasićenja. Što se tiče budućnosti countryja, on će se razvijati i bivati boljim. Već je bolji. Što sljedbenik countryja treba imati na umu? Što je bit countryja? Country je glazba za narod. Country mora biti jednostavan, izravan, pošten i iznad svega častan!“
A onda neminovno koncert započinje legendarnom najavom „Hello! I’m Johnny Cash“ i pjesmom ”Folsom Prison Blues”. Sat prije, u garderobi mi priča: „Tu sam pjesmu napisao još 1953. Gledao sam film Inside Walls of Folsom Prison o tom zatvoru dok sam služio u američkoj vojsci u Njemačkoj. Film je bio poticaj. Pokušao sam je napraviti tako da se stekne uvjerljiv dojam da sam ja upucao čovjeka u pjesmi i kao da sam ja stvarno bio u zatvoru. Učinio sam to iz zabave i onda su mnogi povjerovali u to da sam bio u zatvoru.
Godine 1957. dobio sam poziv državnog zatvora iz Texasa da nastupim za zatvorenike. Učinio sam to i bilo je tako uspješno da je nastalo pravo ‘zatvorsko ludilo’. Nastala je velika potražnja za mojim nastupima po zatvorima. Usmenom predajom od zatvora do zatvora išlo je: ‘Johnny je jedan od naših!’. Mislim da sam pjevao pjesme koje su oni razumjeli. Mada se ti ‘zatvorski koncerti’ nisu ni po čemu razlikovali od onih u normalnim dvoranama, samo što su ovdje, naravno, bile silne rešetke i čuvari s puškama. Nisam se nikada bojao da bi mi mogli nauditi, a nikad i nisu.“
Razgovor s obitelji Cash
Slijeva: John Cash, Slavica Bastaić Batinović, Luka Batinović, Ante Batinović
Nažalost, morali smo prekinuti razgovor i nastaviti ga za četiri godine u Grazu na desnoj obali Mure u hotelu Grand Wiesler, s namještajem od trešnjina drva i zidnim mozaicima Leopolda Furstnera. Točno u 10.30, u jednom od salona, došli su June, John i Johnny. Naravno da sam prednost dao June:
„Živimo na farmi u Nashvilleu, odnosno, Hendersonvilleu u Tennesseeju, uz veliko jezero, a blizu rijeke koja ima pet stotina milja obale. Kad je naš sin John bio mali, imali smo mnogo domaćih i divljih životinja: jelene, antilope, bizone, ljame, paunove i mnogo ptica. Bilo je puno životinja na farmi jer smo željeli da John osjeti i doživi život na farmi na zemlji za koju smo i John i ja jako vezani. Uostalom, oboje potječemo iz ruralnih krajeva.
Inače, moram reći da je biti žena Johnnyja Casha naporan posao. Ali uvijek sam ga podržavala, bila uz njega. Osim toga sam i majka. Imamo šestero kćeri iz prethodnih brakova, a iz našeg braka sina Johna. Tu je i glazba koju radi, i tu sam uvijek angažirana. Dijelimo mnoge stvari, imamo istu sudbinu, imamo veliku vjeru u ljude, snažnu duhovnu vezu.“
No, da čujemo od samoga Johnnyja Casha kako je nastala ta velika ljubavna priča između njega i June: „June sam upoznao 1956. godine iza pozornice dvorane u Nashvilleu. Ona je u toj dvorani redovito nastupala, a ja sam te sudbinske večeri gostovao. Bio sam veliki ljubitelj njezine glazbe i kad sam je vidio na pozornici, otad sam je sanjao. Odmah smo se sprijateljili. Rekla mi je da je radila s Elvisom Presleyjem, a on je pak jako cijenio mene. Tako je čula moje pjesme preko Elvisa. Idućih dana donio sam joj neke svoje ploče. Zaljubili smo se, ali oboje smo već bili u braku. Dugo nakon toga nismo se vidjeli. Viđali smo se sporadično, ali zajedno smo radili tek 1961. u Dallasu u Texasu. Nastupili smo na istom koncertu i nakon njega me menadžer pitao što mislim o njoj jer je bio zadivljen. Rekao sam mu da sam već dulje očaran njome i da je obožavam te smo od tada zajedno na sceni. Divno smo se zabavljali sve ovo vrijeme. Imali smo dobar zajednički život.“
Johnny je pri stvaranju pjesama uvijek tražio mišljenje i žene i sina, a bez obzira kakva ona bila, uvažio ih je, jer su bila iskrena. Njihov sin John Carter bio je jako privržen roditeljima:
„Biti njihov sin veliko je iskustvo“, započeo je John, „Uvijek sam poslušao oca, a često i on mene kad je tražio mišljenje. Teško mi je govoriti kako se osjećam kao sin Cashovih jer ne mogu utjecati na to što imam drugačija iskustva od druge djece. Kad sam bio mali, nisam naravno bio svjestan njihove veličine, kao ni veličine obitelji Carter, mojih baka i djedova po majci. Carterovi su bili velikani countryja još od 1920. pa do 1939. Kako sam odrastao, postajao sam svjestan svega toga.“
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
June i Johnny stupili su u brak tek nakon što su se razveli od prethodnih supružnika. Bili su zajedno na pozornici, zajedno u domu, ali zajedno i u zatvoru. June Carter Cash pratila je Johnnyja tijekom brojnih nastupa, ne samo u zatvorima San Quentin ili Folsom, nego i mnogim drugim. Taj dio djelatnosti oduševile su mlađahnoga Nicka Cavea toliko da je nakon gledanja TV emisije Johnny Cash Show i upoznavanja s njegovim stvaralaštvom, naročito outlawom (podžanr countryja), odlučio baviti rockom. A koje li tek sreće za Cavea kad je devedesetih godina pozvan da snimi duet s Cashom, pjesmu ”Cindy” za njegove American Recordings.
Cash je pak bio toliko oduševljen Caveovom pjesmom ”Mercy Seat” da ju je snimio. Zatvori, zatvorenici, San Quentin i Folsom postali su nadahnuća za mnoge stvaratelje. Metallica je 2003. snimila video spot za ”St. Anger” u San Quentinu gdje uglavnom služe najteži kriminalci koji čekaju izvršenje smrtne kazne. Pitao sam ih zašto nisu to snimili negdje u holivudskim studijima, a oni uglas da su htjeli biti maksimalno autentični. I bili su, itekako, ali i u strahu za svoju sigurnost. Nitko im je nije mogao garantirati, pa su na ulazu potpisali da ulaze na vlastitu odgovornost.
Johnnyju takvo što nikada nije trebalo. Jedino je znao imati prigovora da u pjesmi ”Folsom Prison Blues” brka zemljopis, državni ustroj. Reno je grad u Nevadi, a Folsom najstariji zatvor u Kaliforniji. Sa smiješkom, Cash odgovara: „To je stvar pjesničke slobode!“ Ipak, kako je došao do stihova koje lede krv u žilama: Upucao sam čovjeka samo da bi vidio kako umire? Objašnjava: „Jednom sam, s olovkom u ruci, pokušavao smisliti najgori razlog koji netko može imati da ubije drugog čovjeka i to mi je palo na pamet“.
Snimka koncerta u Folsomu objavljena je, a na albumu je dostigla toliku popularnost da je prodana u hipu, i to u šest i pol milijuna kopija. Te 1968. godine nadjačao je u komercijalnosti i Beatlese. No, nisu svi odobravali nastupe supružnika po zatvorima s najokorjelijim kriminalcima i ubojicama – od kojih većina čeka smrt, nekad vješanjem, pa onda u plinskoj komori ili u najnovije doba smrtonosnom injekcijom. Johnny se ionako nikada nije nešto čvrsto držao za uobičajene društvene norme.
June mi govori o njihovu ‘zatvorskom dijelu’ karijere:
„To je za mene znalo biti zastrašujuće jer ipak pjevate za ljude koji su najteži kriminalci. Ali, s druge strane, bilo je i utješno. Činjenica da ljudsko biće, bez obzira na zločin koji je počinilo, ima potrebu za društvom, da sluša glazbu s ostalima, kao i da smo nekog zabavljali, pokazuje da smo činili dobro. Komuniciramo s njima kroz pjesme. Johnny je uglavnom pjevao o zatvoru jer je to njihov život. Dao im je njihove pjesme i oni su to cijenili.“
Bio je i sâm uhićen više puta, ali najviše bi proveo jednu noć iza rešetaka, tek dok se problem ne riješi. Jednom je uhvaćen kako narušava neki vrt jer je htio ubrati cvijet. Drugi put – ili treći i četvrti – uhvatila bi ga policija s desetinama amfetamina, ali koje bi podigao na recept. Bio je ovisnik i o drogama i alkoholu, s čime je htio izdržati naporne turneje. Hvala June Carter koja se nije htjela udati dok se Johnny ne očisti.
Osim outlawa, Cash se u pjesmama naročito bavio duhovnošću koju iskazuje i u čuvenoj pjesmi ”Meet Me In Heaven”. Nadahnut je velikom i vječnom ljubavi prema June:
„To je duhovna, ali istodobno i ljubavna pjesma. Zamisao je bila da smo sve ove godine bili posvuda. Pitao sam se hoćemo li se sresti i u raju da ovo potraje zauvijek? Duhovna je, sadrži molitvu i nadu da ćemo uvijek biti zajedno. Naslov dolazi od istog natpisa s nadgrobnih ploča moga brata i oca: ‘Srest ćemo se u raju’.“
Pri susretu u Dublinu, U2 su predložili da im za novi album otpjeva pjesmu ”Wanderer”. Pristao je, i to je bilo nešto kao prapočetak njegove revitalizacije u devedesetima. A i Bono voli kako to izvodi Cash:
„Još od Ivana Krstitelja nije bilo takvog glasa koji viče u pustoši!“
Casha je, osim muke vlastitih demona (otac ga je krivio za ranu smrt brata kojega je stolna pila prepilila gotovo napola), uvijek imao veliku naklonost prema siromašnima, društvenoj nepravdi, moralnim nevoljama, iskušenjima, društvenom buntovništvu, kao i iskrenu naklonost prema silnoj nepravdi nanesenoj američkim domorocima.
Od koncertnog albuma Johnny Cash At Folsom Prison i još mnogo čega, pa do monumentalnog Unearthed s pet nosača zvuka American Recording, Johnny Cash stoji poput sjene Rocky Mountains američke kulture. Njegove maestralne izvedbe pjesama ”Hurt”, ”Rusty Cage” ili ”Personal Jesus” ovovjekih rock zvijezda (Nine Inch Nails, Soundgarden, Depeche Mode) demonstriraju njegovo majstorstvo. Bez obzira na to znate li original, Cash neumoljivo daje svoj pečat istima.
Prve ideje o biografskom filmu: Johnny Depp favorit
Na kraju intervjua u Grazu 1997. pitao sam i June Carter Cash i Johnnyja Casha za njihov stav o ideji biografskog igranog filma o njima, a koji tada još nije bio snimljen:
„Ne bih ni volio da se film snimi dok sam živ. Postoji ideja za film koji bi se zvao The Man In Black koji bi se zasnivao na mojoj istoimenoj knjizi i obuhvatio bi cijeli moj život. Poznati su producent i redatelj, ali ne i glavni glumac. Željeli bismo Johnnyja Deppa, i njemu se to sviđa, pa ćemo se dogovoriti. Nastojimo naći načina da ga povećamo za centimetar i pol. No, film je čarolija i na filmu ljudi uvijek izgledaju jače nego u prirodi.“
June na to nadovezuje: „Na svojim ranijim fotografijama oba Johnnyja veoma sliče. Teško ih razlikujem. Kad je Johnny Depp na našim koncertima, samo sjedi i sluša. Jedino netko ovako jakog karaktera i velikog kalibra može glumiti Johnnyja Casha.“
U konačnici, ne vjerujem da bi June i Johnny bili nezadovoljni filmom Walk The Line s Joaquinom Phoenixom i Reese Witherspoon iz 2005. Lijepa i dobro obojena ljubavna priča o June i Johnnyju. U prvom planu. Neka se stvaralaštvom Johnnyja Casha bavi neki drugi film.
