Sejo Sexon: Nestala je cijela struktura rocka i 90-ih prešla u ruke štange, cajke i striptiza

Sejo Sexon (Davor Sučić) i Zabranjeno pušenje uskoro će proslaviti 40 godina rada, a Sarajlija sa zagrebačkom adresom opire se vremenu mladolikim izgledom, ali i poetikom benda koju ni nakon dvanaset albuma ne kompromitira radi trendova i prodaje

Kulisa adolescencije univerzalno je zvučna, a scenografijama osobnih svjetova u kojima se izgrađujemo upravljaju glazbenici čije su riječi i glazba suptilne odgojne, pa i svjetonazorske smjernice. Soundtrack buntovničke mladosti u mom su slučaju ispisali junaci priča Zabranjenog pušenja svojom neposrednosti, iskrenosti i iskustvima od kojih nismo ni sami bili previše odmaknuti.

Nekoliko godina kasnije, adolescencija je zaokružena upisom studija engleskog i povijesti, a među hodnicima potonjeg odsjeka s divljenjem bih gledao protagonista Zabranjenog pušenja – Seju Sexona.

Je li moguće da netko iz romansiranog svijeta glazbe bude kolega?, pitao se mlađi autor ovog teksta, kome je Davor Sučić kao osoba iza spomenutog umejtničkog imena bio ne samo glazbenik-kroničar, nego i moderni povjesničar koji je i sam ispisivao povijest: glazbeno-društvenu.
Između rujanskih kiša nakon dvanaest godina od zadnjeg susreta popismo kavu u Voltinom naselju gdje danas Sejo (Davor) živi s obitelji i psićem kojeg je kolega po prvoj struci poveo na sijelo. Od prvih sekundi kave pitanja usmjerena novom zagrebačkom koncertu Zabranjenog pušenja i predstavljanju najnovijeg albuma Karamba padaju u drugi, možda i zadnji plan i otvaramo osobne i nacionalne arhive, kao i kontroverzne Pandorine kutije koje kultura otkazivanja i rastakanja istine ne bi mogla podnijeti.

Sejo Sexon (Zabranjeno pušenje)

Kažem Seji, dolazeći ovamo razmišljao sam o koncertu od kojeg očekujem da bude osobni vremeplov dvadesetak godina unatrag zbog pjesama iz spomenuta soundtracka koje pak bendu s novim albumom Karamba mogu biti blagoslov jer su svevremenske i prokletstvo jer po njih publika dolazi.

S jedne strane je dobro zato što imaš jednu stečenu publiku, brendirano ime, karijeru koja ti dalje otvara vrata. S druge strane si u pravu što je sav materijal koji si snimio ustvari jako, jako ograničavajući. Prvo, ne možeš više koristiti te teme, ne možeš više koristiti te tehnike, ne možeš koristiti te flowove pa čak i produkciju. Ako imalo držiš imalo do sebe, nećeš citirati sam sebe… I ta rampa stoji visoko jer ljudi, kad razmišljaju o novom albumu, razmišljaju o backgroundu koji je kompilacija onoga najboljeg što si napravio i, ustvari, podsvjesno te nikad ne usporede s jednom pločom, nego sa svim onim dobrim što su slušali kroz godine.

I ne to samo one generacije koje su stasale u to vrijeme, kako su te pjesme izlazile, ’82., odnosno ’84… Das ist Walter do sada, nego i te nove generacije kada se, zapravo, počinju kačiti na zvuk i nasljeđe Zabranjenog pušenja, onda opet idu na te klasike koje su im prenijeli ili roditelji, nekakvi stariji uzori, bili to braća, sestre, prijatelji…

Mi jesmo postali obiteljska tradicija. Zapravo je danas puno mlađih ljudi na našem koncertu: publike između 20 i 25 godina više nego što je moje generacije. Dosta je ljudi stasalo u našoj muzici s našim drugim početkom 1997. i za njih je Fildžan viška prvi album… Za njih su “Možeš imat’ moje tijelo“, “Jugo 45” prvi hitovi koje su čuli, ali ima dosta ljudi koje su roditelji vjerojatno gnjavili našim pjesmama. (smijeh)

Ali, recimo, Zabranjeno pušenje je opet u tom dugotrajnom periodu imalo i više povrataka na scenu, prijelomnih trenutaka. Zapravo, i nakon ’91., nakon ’95, nakon rata kad je dobivalo novu publiku.

Mi smo imali pauzu od sedam godina zbog rata i nekih drugih stvari, tako da smo, zapravo, ’97. s Fildžanom viška došli opet na scenu, što je bilo najteže iskušenje. To je kao da danas Ronnie Wood pokuša okupiti Rolling Stonese, a da u njima nema ni Jaggera, ni Richardsa, ni pokojnog Charlieja Wattsa. Tako da dâ, čak smo se i dvoumili bismo li to uopće nazvali Zabranjeno pušenje. To je više bilo inzistiranje Dallas Recordsa nego što je bila naša ideja.

Je li ti žao?

Pa znaš što, u svakom slučaju, to je bila tricky situacija, nije bila jednostavna za odlučiti i puno smo razmišljali o tome. Međutim, ja i Eli smo bili – u tom nekom kreativnom smislu – spiritus movens grupe, iako smo ostali bez frontmena. Ljudi su to prihvatili s puno više entuzijazma nego što sam očekivao.

A što je tada bila formula, sad kad gledaš, u ovih 25 godina – te ’97. do sada, koja bi onda bila nekakva autorska formula da dobiješ novu publiku u tim nekakvim ključnim trenucima nakon odmaka?

Pa počeli su svirati mlađi ljudi. Ja sam snimio taj comeback album i kasnije radio stvari s puno mlađim ljudima nego što je bila moja generacija. Nikada nisam želio da ljudi sviraju onu partituru koja je bila na pločama i da skidaju dionice muzičara koji su svirali u Zabranjenom pušenju. Ja sam nekako uvijek tražio njihovu energiju i emociju. U svirci kad danas gledaš naš koncert, malo pjesama zvuči kao na ploči.

Sejo Sexon (Zabranjeno pušenje)

Sad si, primjerice, rekao da voliš tu mladu energiju, kao da tako održavaš svježinu i nekakav zvuk Zabranjenog pušenja, a s druge strane i po zvuku, kao i po tekstovima na Karambi, vrlo jasno dobijemo do znanja da ovo što ide s novim trendovima u glazbi, s nekakvim novim generacijama, ipak nije prihvatljivo za tebe.

Možemo napraviti iskorak, koketirati, ali mi ne možemo promijeniti nešto što se zove Zabranjeno pušenje. Isto kako ne možeš iz Fante napraviti Coca-Colu, niti iz Coca-Cole Sprite. Posljednjih smo godina radili dosta s mlađima, na primjer, na prošlom albumu sa Sassjom. Nije nam strano odrepati dio teksta. Međutim, ne može Zabranjeno pušenje biti Dubioza Kolektiv…

…ali meni se baš nametnula poveznica s Dubiozom kolektiv na pjesmi “Blues predsjednika opštine”, koja lirski dosta podsjeća na njihovu poetiku, ali posebno na Firmu ilegal. Naravno, pritom ne govorim o nekoj estetici zvuka koju ćemo mi čuti, nego u samom pristupu, cinizmu, sarkazmu kao korištenim društveno-političkim korektivima u toj pjesmi… Dakle, kritika provincijalca/uhljeba.

Svi smo mi na istom izvoru. Svi bendovi koji na ovaj način promišljaju muziku i svoje djelovanje u njoj, bilo da je to Zoster, Helem Nejse ili Dubioza… pa čak i dobrim dijelom i Letu štuke, koji imaju jednim dijelom dosta ljubavne poetike, ali imaju i dosta angažirane socijalne tekstove. Svi mi crpimo iz istog bunara, a on se zove belaj… Fazon u kojemu je, nažalost, naša zemlja i naš narod takav da je već trideset godina sretna okolnost za umjetnike. Jer, imati takvo okruženje znači uvijek imati inspiraciju. Mi smo bendovi raznih generacija, ali na različite načine, ustvari, eksploatiramo te teme.

…društvene deformacije…

I mi smo na istom putu, samo što je ovdje svaka generacija imala svoje uzore, učitelje, ali i svoje koncepcije kako će doći do publike kojoj će prenijeti svoju poruku.

Jesmo li onda u nekoj zamci da bi se to u tom nekakvom miljeu bendova koji crpe društveno-političke okolnosti, pa da upadnemo u sličnu zamku kao što je slučaj s hrvatskim filmom koji je poput neke fraze danas postao kolokvijalni sinonim za ratni film. Je li onda problem nekakvoga post-jugoslavenskog glazbenika koji će uvijek o istim temama raspravljati s obzirom na to da se stanje ne mijenja?

Nema ništa s većim nabojem. Kad čitaš Khaleda Hosseinija, to su priče iz tog miljea Afganistana, problema, pogotovo sa ženama, pa i s nekim povijesnim momentom u kojem se ta zemlja nalazi… Nažalost, ništa nema jače i ništa nema bogatije nego te situacije kad se nađeš na ivici između života i smrti… I većina filmova i knjiga je vezana za takav neki stresni period u životima ljudi kada se, ustvari, život ogoli. Znam da je to možda dosadno i znam da te teme možda mogu prijeći u rutinu, međutim, te priče su najuzbudljivije i te priče su jako motivirajuće za umjetnike. Nije slučajno da je jako malo filmova iz Švicarske ili iz Austrije, da je jako malo bendova iz Švicarske ili iz Austrije, jer miran život, stabilan život, uravnotežen život, ustvari, jako umanjuje inspiraciju.

Sejo Sexon (Zabranjeno pušenje)

U tom smislu onda, normalno, neki društveno-politički angažirani glazbenici i postanu društveni kroničari. Kad imaš toliki jedan period koji, zapravo, u glazbi dokumentiraš i radiš zapis društva; preslika društva i zapis vremena… Kako bi onda ti u tom smislu, kao neki društveni kroničar, kroz liriku i rock, bi li se složio da je ovom kraju možda potreban rat da bi se definirao kao društvo?

Jedan taksist mi je osamdesetih rekao: ‘Bit će rata sigurno’. Ja sam bio uvijek vječni optimist, pa kažem da neće. Kako će kad u ovoj zgradi žive različiti ljudi… Mislim, kako netko može pucati na takve ciljeve, na takve mete? A on će ‘Nikad klošar više janjetine nije pojeo’. Znači, ljudi se nekad zasite dobrih vremena, sve te sigurnosti i prosperiteta… I vidimo to i danas, koliko danas ljudi negira činjenice kao što su zločini, kao što su holokausti ili u krajnjoj liniji cjepiva. Danas je nekako trend negiranja faktografije i svaki čovjek danas može javno istupiti sa svojim razmišljanjima o Drugome svjetskom ratu, Draži Mihajloviću, Anti Paveliću, bez ikakve zadrške, odnosno, bez ikakvog predznanja.

Danas predznanje više nije uvjet da čovjek o nečemu govori jer ranije bi mediji davali prednost ekspertima i stručnjacima i ipak je puno manje gluposti bilo u javnom prostoru nego što je sada. Ali, s druge strane, internet je omogućio i promociju mnogim ljudima koji ranije ne bi došli do riječi. Više nema situacija gdje te netko stavi na led zbog tvojih stavova.

O kojim situacijama govorimo?

Pa recimo, ‘Crk’o maršal‘. Mi smo poslije toga godinu dana bili ‘ružno pače’ i nitko nas nije želio u emisiju ili vrtjeti na radiju. Danas su takve situacije nemoguće i nemoguće je zaustaviti glas ljudi.

Može li se uopće danas dogoditi društveni trenutak na tragu kontroverze s izjavom ‘Crk’o maršal’?

Ne, zato što danas imamo tsunami toga vulgarnog ekshibicionizma. I danas je puno oportunije, da izvineš, izvadit’ spolovilo i udarat’ ovdje po ovom stolu. Vidimo Donalda Trumpa, to je bio predsjednik, uvjerljivo najveća budala koja se ikad pojavila, ali je činjenica da je medijski najviše praćen predsjednik Amerike. To je jedan trend koji ne znam kamo vodi i bojim ga se jer me duboko uznemiruje. Odlična komedija Idiocracy govori o tom fenomenu da su danas poruka i smisao da je predznanje nepotrebno, a znanje se svodi na minimalizam. Sve svelo na tweetove, na dvije rečenice i kratke, brze forme. I ti danas, ako istinu možeš zgurati smisao u dvije rečenice, utoliko si prihvatljiviji ljudima koji konzumiraju medije i automatski je lakše s njima jer ljudi žele informaciju za koju se ne moraju mentalno potruditi. Znači, ‘krivi su Srbi’, ‘krivi su Hrvati’, ‘krivi su Jevreji’, ‘krivi su “muslimani’,… a to je jedna kafanska metodologija koju je prvi primijenio Hitler. Znanost je potpuno zanemarena i mi to vidimo kod našeg predsjednika države koji je neosporno informiran i obrazovan čovjek. Čak i iznimnih intelektualnih sposobnosti. Međutim, njemu je netko rekao da mu je to mana. I otkad se počeo glupirati, njegov rejting – raste…

Posebice među desnicom.

I to ne samo među njima. Njegov rejting raste jer ljudi danas nemaju vremena čitati, otići u knjižnicu ili kazalište… Oni danas svoju duhovnost hrane takvim poluinformacijama i glupostima koje su, s druge strane, vrlo efektne. Danas je puno bitnije da su se dvije pjevačice potukle, nego da su nešto skladale.

U jednom trenutku mi je bilo, zapravo, na tragu toga kako sve postaje jako nakaradno i nema smisla, pa smo opet malo otišli u drugu stranu. Bi li možda onda sve te nekakve odjeke vremena povezali s tim što je onda traženo, željeno, voljeno, popularno, ne samo u društvu i politici, nego i u glazbi. Konkretno, opet se vraćam na “Karambu”, tu imamo dvije fokus grupe o kojima pjevaš, cajke i nekakva mlada generacija koja je izgubila kompas s trapom.

Moje je mišljenje da će se sve to što se nudi danas ljudima kroz neko vrijeme morati na neki način kontrolirati. Govor mržnje, aplikacije koje odvode djecu iz škola, od sporta, koje odvode djecu od svih stvari bitnih za razvoj. Da će se takve stvari morati dobro oporezovati, ako ništa drugo, jer to postaje jedna vrsta ovisnosti koja nije ništa manje opasna od heroina, jer dovodi, u konačnici, do istog rezultata, a da to na kraju bude potpuno neupotrebljiv čovjek za svoju egzistenciju i svoje društvo. I na kraju dobivamo neškolovanog, neobrazovanog čovjeka bez tih vještina koje mu mogu donijeti dobru egzistenciju i komotan život.

Na ovom albumu pjevaš o cajkama; opet nekakva svevremenska i nepresušna tema, ali, s druge strane, i cajke smo imali prije trideset godina. Što su one učinile društvu, ovdje misleći na ex-Yu zemlje i koliko su ove generacije zbog lake konzumacije sadržaja putem ekrana upale u vrtlog cajki, a koliko je to već dio naše balkanske kulture?

Cajke nisu uzrok, cajke su posljedica. Cajke su posljedica jedne devastacije duhovne  komponente koju je opet rat donio. Taj je rat je donio biznismena/patriota. Naši biznismeni i patrioti su nas na neki način opljačkali, u većoj ili manjoj mjeri. Netko duhovno, netko materijalno, a netko i moralno i materijalno, kao što su Pink televizije i ostala sranja kao rezultat jedne transformacije društva gdje se jednostavno pojavila jedna klasa kapitalista. Svi ti ljudi su došli do tih novaca od nekih radničkih, službeničkih plaća koje nisu mogle donijeti takav skok. Skok je donio ratni profit, a taj skok je tuđa nesreća. Taj skok je donijela otimačina tvornica, firmi i poduzeća koje su naši roditelji stvarali i gradili desetljećima. I najbitnija stvar koja je donijela i oplodila kapital u tom svijetu koji je iznjedrio cajke i Pink televiziju su, ustvari, narkokarteli koji su ovdje postali dominantni investicijski moment u društvu bivših zemalja Jugoslavije.

Mogu li se onda klinci spasiti iz tog miljea?

 Pa nemoguće je to, jer, koliko para – toliko i muzike. Jednostavno, djeca ne mogu odoljeti spotu od sedamdeset tisuća eura u kojem ima 3D animacije ili svega onoga što je njima atraktivno. Mnogo velikih zvijezda današnje estrade ima sponzora dilera droge. Njihovi muževi, menadžeri i prijatelji su frajeri koji preko njih peru pare i to je, ustvari, ogromna razlika kad, recimo, Zabranjeno pušenje snimi spot za pet-šest tisuća eura, a svaka cajka ga snimi za sedamdeset do sto tisuća. Za njih rade najveći profesionalci Europe i svijeta. Druga stvar, za te se pare mogu kupiti kompozitori. Znači, većina nas rock kompozitora tu i tamo radi za te ljude. Pazi, dobra pjesma košta dvadeset do trideset tisuća eura. Ako imaš para da je kupiš, imat ćeš hit. Ja, kad sam napisao ”Jugo 45”, točno sam znao koliko to vrijedi.

 Jesi li bio svjestan potencijala te pjesme u tom trenutku?

Pa nečega i jesam. Ne znaš uvijek. Milijun puta sam i pogriješio, ali neke stvari vidiš po reakcijama ljudi; jednostavno prođu na prvu, i bez obzira koliko su dugačke i komplicirane i nezgrapne za medije, a opet se zavrte. Ali kažem, jedan trust mozgova radi za tu scenu, a to ne treba podcjenjivati. To su ogromne pare, vrlo često i sumnjivog porijekla, a s druge strane, to rade najveći profesionalci svake branše koja je potrebna da bi se upakirao jedan proizvod. Istovremeno je rock ‘n’ roll je izgubio tu podršku koju je imao u vrijeme socijalizma, a to su omladinske organizacije, omladinska štampa, domovi kulture… Mi zaboravljamo da je jedna čitava struktura rock ‘n’ rolla nestala, pa ’91./’92. godine prešla u ruke štange, cajke i striptiza. To su danas prostori koji funkcioniraju u sasvim druge svrhe. Ne u smislu opismenjavanja i obrazovanja mladih ljudi, jer bendovi koji su svirali osamdesetih nisu bili zabava; bendovi osamdesetih su bili škola. To je bila jedna dodatna škola; jedan Johnny je moja škola. To je čovjek koji je mene naučio pisati, čitati i skladati, kao i imati neki ispravan stav prema svijetu oko sebe. Ali, bez obzira na to što su tretirani kao disidenti – Laibach, Johnny, pa i mi dobrim dijelom – ustvari smo imali ogromnu financijsku podršku. Od samog sistema. Sada to paradoksalno zvuči…

Mnogi to nikad neće priznati jer bi im se u trenu srušila autopredodžba i željena javna predodžba istine.

Pa Johnny to neće priznati, ali svaki klub koji je radio rock ‘n’ roll u Jugoslaviji je bio sponzoriran, to nisu bili privatni klubovi. Zamisli da sam ja direktor omladinskog centra u Sarajevu, zakazujem nastupe u kalendaru i odnesem plan u Savez socijalističke omladine. Oni mi daju budžet za tih pedeset programa koji nisu privatna priča. Danas gazda riskira s dovođenjem Zabranjenog pušenja u Gospić. Danas je to u rukama privatnog sektora. Privatni sektor, naravno, puno radije uzima ono što se vrti petsto puta na televiziji i košta onih sedamdeset tisuća eura po spotu, negoli jedne Helem Nejse koji snime spot mobitelom.

Sejo Sexon (Zabranjeno pušenje)

Nadalje, rock je već na granici klasike; nekoga kulturnog segmenta, ali ne više zabavnog. Toliko već postoji da je postao segment kulture. Misliš da su Austrijanci jako pismeni ljudi jer u Grazu slušaju jazz ili oni u Salzburgu jer slušaju klasiku? Ti dođeš u kafić i tamo svira gudački kvartet. Ali zašto? Zato što grad Salzburg daje pedeset posto para vlasniku i budžetira ono što je nekada ovdje radila omladinska organizacija. Ako ćeš dovest striptizetu ili cajku, onda ćeš imati 350 posto poreza i uzet će ti svaki dinar koji i na tome zaradiš. No, onda ćeš raditi klasiku, grad će ti dati dobru lovu da radiš klasiku. Tako da nisu Austrijanci i Nijemci ništa kulturniji od nas, nego oni takvu muziku podržavaju. Podržavaju je svjesno jer ne žele da njihov grad bude mjesto gdje se Crnogorci i Turci obračunavaju pištoljima, nego žele da njihovo mjesto bude mjesto gdje dolaze turisti i slušaju jazz.

Nije Graz grad Austrijanaca koji su se rodili s intencijom da zavole jazz i da slušaju jazz. To je grad koji ima jazz akademiju, i najlogičniji potez je da ti mladi ljudi imaju gdje svirati i da se izgrađuju kroz te svirke, a u krajnjoj liniji, da zarade neki dinar i da grad pomogne prostorima koji takvo nešto rade. Zbog toga je rock danas u stagnaciji i ne može odgovoriti duhu vremena. Baziran je na entuzijazmu, a entuzijasta je uvijek i u svakom sistemu malo. Bit će ih, ali ih je malo. Isto kao što je rock ‘n’ roll u Jugoslaviji bio nerealan, nerealno je i ovo danas.