Bajaga i Instruktori u Lisinskom: Godine doista prolaze
Bajaga & Instruktori premijerno su u Hrvatskoj održali koncert za rock-grupu, orkestar i zbor u subotu, 15. listopada, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Slijede još dva nastupa u Zagrebu te koncert u Splitu
Koncept nastupa Bajage i Instruktora za rock-grupu, orkestar i zbor zamišljen je 2019., premijerno je izveden na stadionu u Skoplju i dokumentiran u beogradskom Sava Centru krajem iste godine, nakon kojih je sve koncertne aktivnosti prekinula pandemija koronavirusa. Ideja je bila da na svakom koncertu sudjeluju lokalni glazbenici, simfoničari, zborovi i dirigenti, pa su tako i na ovom zagrebačkom koncertu nastupili Orkestar Josipa Cvitanovića te Akademski zbor Cappella Odak.
Koncert je otvoren glavnom temom iz filma Nije loše biti čovek gdje je, uz orkestar, kao solistica nastupila violinistica Sonja Kalajić koja je za ovu prigodu svirala ni manje ni više nego veliku ručnu pilu! To je bio itekako efektan početak koncerta jer, očito, i pile mogu sjajno zvučati u rukama pravih glazbenika.
Instruktori su odradili ogroman dio posla i njihova je energija bila toliko zarazna da su već nakon pola sata uspjeli podići publiku na noge i otad su samo rijetki sjedili unatoč tome što je nastup trajao gotovo tri sata. Gitarist Instruktora preuzeo je ulogu vođe showa i tijekom večeri animirao publiku, ispričao, između ostalog, kako su prvi nastup imali 1984. u legendarnom Kulušiću i da otad uživaju veliku podršku vjerne publike. Tri rasprodana koncerta u Lisinskom bila su upravo potvrda toga.
Najavljivano je kako će Bajagini hitovi biti u ekskluzivnoj izvedbi, i možda sam očekivala nešto poput Metallicinog koncerta sa Simfonijskim orkestrom San Francisca (najbliže tome je bila „Može da te ubije grom“), ali prava je šteta da nisu dovoljno dobro iskoristili priliku što pozornicu dijele s orkestrom i zborom. Naime, dogodilo se nebrojeno puta da su distorzirane gitare ili klavijature nadglasale cijeli orkestar i bend je u konačnici toliko dominirao da se dovodi u pitanje uopće njihovo prisustvo na pozornici. Je li to pomodarstvo ili samo naizgled drugačiji koncept nastupa koji bi eventualno privukao publiku na još jedan Bajagin koncert, svakom je ostavljeno na osobnu procjenu.
Kako god, dogodila se ta povezanost s publikom i katarza na razini kakvu još nisam doživjela u Lisinskom. Možda je to zato što svima nedostaje ispušni ventil pa su se u nekim trenucima, poput onih kada su izvođene „Život je nekad siv, nekad žut“ ili „Ruski voz“, ruke dizale u zrak i pjevalo iz sveg glasa kao da sutra ne postoji, samo je trebalo razbiti neku čašu, i Lisinski je poprimao kafansku atmosferu. Bez obzira na dominaciju benda koji izrazito dobro muzicira, Bajagina je jasnoća bila u drugom planu, od kašnjenja na upade, mumljanja, ponekad dosta jasnih falševa („Ruža vetrova“) do zaboravljanja dijelova pjesama unatoč stalku s tekstovima („Rimljani“).
Mogu ja pričati o neuljepšanoj jasnoći zvuka koja mi je nedostajala, ali kad je nastupio akustični set, kada je samo uz akustičnu gitaru i klavijature izvedena „Otkada tebe volim“, ništa od ovih navedenih manjkavosti nije bilo važno publici u Lisinskom, i dolazimo do toga da je Bajagino autorstvo samo po sebi značajna referenca. Takve pjesme pružaju dramatične vinjete priča koje vas progutaju u sekundi jer je riječ o briljantnom materijalu i ako sam trebala biti u Lisinskom samo da čujem ovu pjesmu uživo, vrijedilo je. Bajagin je glas hrapaviji i ljenji nego kad je bio mlađi i to mu daje auru autentičnosti jer nudi narative iz prošlosti kada se svijet činio jednostavnijim. „Plavi safir“, „Tišina“, „Zmaj od Noćaja“, „Sa druge strane jastuka“, „442 do Beograda“, „Ti se ljubiš na tako dobar način“ i „Zažmuri“ samo su neke u niski pjesama kojima je priskrbio vjerne sljedbenike. Kao posebna gošća nastupila je sopranistica Sandra Bagarić u pjesmi „Buđenje ranog proleća“, kada se konačno uključio i zbor Cappela Odak. Neke je pjesme Bajaga prvi put izveo u Zagrebu („Grudi nosi k’o odlikovanja“, „Rekla si“) i one sada dolaze kao svjedočanstvo jednog vremena, vremena u kojom nema više granica, dobrih i zlih koji su na jednoj ili drugoj strani, nego ljudi koji osjećaju i prepoznaju ista osjećanja kod drugih. Neminovno, Momčilo Bajagić zna portretirati ljudsku dušu, on osvaja srca i to je sigurno razlog zbog kojeg će publika dolaziti na njegove koncerte iako tu nema više one neke snage i elana koja se očekuje od frontmena.
Godine prolaze i, doista, svi stare. Bajaga je očito sretan što još uvijek može nastupati u svijetu koji se tek nedavno vratio na neku razinu normalnosti. S toliko koncertnog iskustva i snažnim hitovima, Bajaga i njegovi Instruktori uhodana su glazbena mašina i velika je šteta što nisu na pravi način iskoristili priliku orkestra i akustičnosti koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog pa svojim hitovima podarili ipak nešto dramatičniju i klasičniju patinu. To bi onda doista bio pravi pothvat. Njegov koncert za rock-grupu, orkestar i zbor svejedno predstavlja kariku koja je nedostajala njegovom opusu, a kojom obilježava 38 godina na sceni. Dobra je stvar što mu se možemo pridružiti na putovanju prema oazi u kojoj se svi možemo opustiti i uživati.
Prilika za ponavljanje gradiva slijedi već u nedjelju, 16. listopada, a nakon trećeg nastupa u Lisinskom ponedjeljak 17. listopada, turneja se nastavlja koncertima u Splitu, Ljubljani i Banja Luci.