Gustafi u Boogaloou: Martinje 2022.

Svijet, bez obzira na geografske  širine i dužine, zna biti veoma neugodan, depresivan. Ljudi znaju biti u jako ružnim situacijama i stanjima..Zato, između ostaloga, postoje glazbeni meštri koji uljepšavaju, makar i nakratko, svakodnevno sivilo i surovost.  A onima koji nemaju takav život, nego bolji, u svakom slučaju – obogaćuju ga.

Edi Maružin i Gustafi iz Istre jedni su od tih majstora. Prema konceptu naglašene tradicije (iz zavičaja i glazbenih tradicijskih žanrova iz Sjeverne Amerike) slični su obitelji Chenier iz Louisiane. Clifton Chenier izmislio je  glazbeni  žanr zydeco kao dio autohtone kreolske kulture s vlastitim jezikom i kuhinjom. Chenier je prvi kreolski glazbenik koji je dobio Grammyija. U svemu, naročito u sviranju harmonike, podučio je sina CJ Cheniera koji je poput oca ili našega Edija Maružina i Gustafa postao meštar od ljekovite glazbene zabave pa s pokrićem naglašava: „Možeš doći na moj nastup dotučen samim životom na ovome svijetu, ali ne možeš ostati nesretan. Ubrzo će ti se razvući osmijeh na licu. Ovo je vesela glazba!“

Naš Edi u intervjuu za portal slično objašnjava svoje poslanje: „Nisu naši nastupi obični nastupi. Postali su ritual. Djeluju mi kao slavlje života, prirode i svemira. Ples je u srži svega, energija i pokret. To je ljudima jako jako potrebno za izlazak iz stvarnosti i ulazak u svemir, barem u taj novi svemir i makar samo na nekoliko sati. Zajedno s publikom krećemo, a ja i moja ekipa smo na čelu i diktiramo tempo.“

I tako je i bilo u Boogaloou, najnovijem nastupu grupe u Zagrebu. Formalno povodom Martinja, ali njihovi su nastupi uvijek posebni, bez obzira na to što iz marketinških razloga mogu biti u povodu Martinja ili Dana svetoga Patrika, bilo gdje: na ledini, gradskom trgu ili dvorani Vatroslav Lisinski. Ni  u Bogaloou nisu imali nikakve scenske rekvizite, svjetlosne efekte ili ogromne ekrane. Ništa od toga jer u su oni sami i publika pred njima glavni sadržaj.  Nisu Edi i ekipa ni tražili savjete dizajnera jer se na pozornici oblače kao i u svakodnevnom životu. Edi je tu čvrstog stava. I, dakako, tu je opus pjesama koje uživo imaju  sasvim drugu, višu vrijednost negoli studijskim na snimkama.

Po starome dobrome običaju, biti na nastupu Gustafa, malo je transformacijsko iskustvo. Došli ko’ pretučeni od problema, puni stresova i od čega sve ne, Gustafi su ceremonijal s meštrom Edijem Maružinom, od prve pjesme “Sinoć san ubraća grdo” preko “Predstave – Bella Ciao” i  – odlazite kući ozareni.

Istina, možda u prvom dijelu nastupa Gustafi nisu uspjeli izazvati najvišu točku angažiranosti, ali kad je krenulo, bilo je divno i oku i uhu gledati kako napeto prenose svoju energiju, iskrenu posvećenost glazbi koju izvode i radost kojom nastupaju. Sviračka izvrsnost ovdje je uključena. Neke su od pjesama doživjele obogaćenje u aranžmanima naročito kod  puhaćke sekcije i harmonikaša među devet članova orkestra. Mada neki mogu i pomisliti, nastup Gustafa nikad nije bila puka trivijalna glazbena zabava za masovne prigodničarske veselice. Oni su i umjetnici glazbenog slavlja života koji u tom nastupu strasno uživaju i to uspješno u slapovima spuštaju s pozornice u auditorij koji im to vraća obogaćeno.

Dobar dio nastupa pratio sam u pozadini pozonice i upravo je divno s kojim guštom oni nastupaju. Svoju minimalnu glazbu izvode maksimalno dobro: gitarist Jimi Grgić, brass sekcija Boris Mohorić (truba), Luka Horvat (truba), Antun Ferenčin (trombon), a potom Alen Peruško (harmonika), Ang Angolino Maružin (bas), Bernarda Ravnić ( vokal i udaraljke). Svi su uspješno cijepljeni protiv rutine (mogla bi  se i očekivati nakon više desetljeća) i zadivljuje njihova sposobnost za detalje ili/i sola (Peruško, Grgić). Nema tu gimnasticiranja u solažama. Sve je izvedeno s mjerom i znalački, kolektivno i pojedinačno, a ispred cijeloga banda stoje showman Edi Maružin i pjevačica Bernarda Radnić koja je stalnom pokretu, plesu punom strasti, ali i odmjerenosti.

Inače Bernarda je psihijatrica u bolnici na Rabu, a trubač Antun Ferenčin je forenzički patolog u Rijeci. Ispred tima je neosporni kreativni  autor Edi Maružin, ali iza svih njih stoji, oprostite, sjedi Čedomir Mošnja.

Za svojim bubnjevima i drži cijelu tu brojnu ekipu na okupu, da ne bi netko „ispao“ iz ritma ili, eto, otkliznuo iz tko zna kojih razloga. Čedomir  svira kao i svi ostali tako jednostavno, ali efektno i sadržajno. Nije čudo što mi je pao na pamet veliki i nažalost preminuli bubnjar Charlie Watts. Pitali su ga zašto je tako dugo u Stonesima: „Gledajte rock and roll band je poput plemena u Africi. Bubnjar ih sve drži na okupu jer bi se inače pleme rasulo.Zato sam ja tako dugo u Stonesima!“ Mošnja mi se na ovo samo nasmiješio. Svi su u Gustafima skromni kad ih se počne hvaliti.

Kad se sve ovo zbroji i oduzme nije čudo što je bilo više biseva i što je sve trajalo oko dva i pol sata. Repertoar naravno – poznat.  Od “Gremo u Meksiko”, „Kadi su ta  vrata”, “Črna zvizda”, “Brkica”, “Ja nisan stija mala”, “Katarina“… Gotovo četrdeset pjesama kratkog trajanja ko’ u Ramonesa, ali iznimne učinkovitosti. U zagrebačku noć iz Boogalooa izlazilo se dobre volje. I ne toliko zbog vina nego vanvremenskih Gustafa. Mnogi su u prvom redu do pozornice plesali i skakali uz običnu vodu.

Kraj je bio predivan: “‘Predstava’ s tako emocionalnom izvedbom ‘Bella Ciao'”  i Edijevom još emocionalnijom izvedbom stare, tradicijske svadbene pjesme s juga Istre “La Piuva”. Inače u originalu se pjesma zove “La Piove” (hrv. „kiša“).

Gustafi ne pripadaju ni jednom žanru, ne prate trendove, ne žure s novim pjesmama za novi album. Nastupi su im u živo strasni, energični i rafinirani; pravi raritet da je i Manu Chao skakutao dok su nastupali kao predgrupa njegovom koncertu.