08
stu
Intervju

Edi Maružin: "U Istri nije bilo Štala prije pojave Gustafa"

Kanfanar: Frontmen grupe Gustafi Edi Maružin

share

„ŽIVILI GUSTAFI!“

Napisao je to jedan od njihovih ljubitelja kao komentar na jednu od pjesama Gustafa, značajan ne samo istarski, nego općenito hrvatski rock bend. I jedan od najdugovječnijih. Utemeljeni su u Vodnjanu 1980. godine, gradiću desetak kilometara sjeverno od Pule. „Živili Gustafi!“, kratko, jednostavno i gotovo poklično, zorno ilustrira kako se vole Gustafi.

Razgovarao sam s Edijem Maružinom uoči dolaska Gustafa na redovito jesensko gostovanje u Zagrebu povodom Martinja – dana kojim krstimo vino, i to kao proizvod koji asociramo s našim istarskim poluotokom. Tijekom svih ovih godina često smo se susretali, a prvi put 1997. na snimanju dokumentarca o Gustafima u Gračišću, jednom od onih neodoljivih srednjovjekovnih gradića u unutrašnjosti Istre. Bila je zima, ali u jednoj oštariji bilo je toplo od vatre na ognjištu i priče Gustafa o Istri. Bilo je to vrijeme kada su Gustafi rijetko bili traženi izvan poluotoka. U međuvremenu, situacija se promijenila, a došlo je vrijeme da porazgovaramo o nekima od važnih tema glede Gustafa i Edija Maružina, a o kojima se i inače baš ne piše.

19.11.2015., Kanfanar – Frontmen grupe Gustafi Edi Maruzin. / Photo: Dusko Marusic/PIXSELL

Štale od Gustafa

Prigodom Martinja nastupi Gustafa u Zagrebu postali su tradicionalni kao nekoć nastupi Shanea McGowana i The Pogues u Londonu na Staru/Novu godinu. Ne spominjem  ovdje The Pogues slučajno. Ove godine organizator zagrebačkog nastupa Gustafa u povodu Martinja u Bogaloou najavljuje: „Gustafi spremaju štalu svih štala!

Ne treba u to sumnjati, apsolutno ne. Uostalom, takvi su njihovi nastupi i bez Martinja, ma gdje da se održavaju. Još jedna prava, što bi rekao Gowan, prava fiesta! Slava glazbi i vinu, ne znaš kome više, samo nikako ne manje.

Gustafi stvaraju takvo raspoloženje u publici da rijetko kome to može uspjeti. Mnogo je mlađih slušatelja glazbe koji ne znaju što je to štala svih štala Gustafa! Stariji znaju da su to najmanje dva sata furiozne svirke koja izaziva ekstatično raspoloženje, veselje, pravu ludnicu! Odmak od normalnog vremena i prostora svakom je potrebno, ustvari, da ostane sabran. Kao dijete i tinejdžer, sigurno je takve štale u Istri konzumirao ako je već nije imao u genima i krvi.

„Možda će ovo zvučati egoistično i narcisoidno, ali mnogo je stvari u Istri započelo s Gustafima. Tako i Štale. Nije bilo Štala prije pojava Gustafa. To su bili fini, pristojni plesnjaci, ballo, danza, bez te doze euforije, energije i ludila koje su počeli unositi Gustafi. Izrasli iz rocka i punka, unijeli su u narod ono što mu je u tom trenutku trebalo. Gustafi su bili čudo, a ljudi su dolazili gledati to čudo, te neke luđake koji nisu ni znali svirati, ni pjevati, a tjerali su sve u manijakalni ples.

To nije bio bend, to je bila divlja horda; to nije bila muzika, to je bila ekstaza. Nismo bili točni, bili smo moćni! Kao dijete/tinejdžer nisam konzumirao muziku, niti smo u obitelji imali nikakvu glazbenu tradiciju. Brat i ja smo prvi počeli, a kasnije nam se pridružio i zrman (rođak) Livio. Ja sam muziku eskivirao u svakom pogledu, a pjevanje i mrzio kao klinac. Nikad nisam pjevao, nikad! Ni na rođendanima, ni na izletima, ni u autobusima, ni u zboru.

Pjevanje je za mene bio nekakav sramotan čin, tako da u mojim primarnim genima nema nikakvih glazbenih tragova.

Prvu sam glazbu počeo ozbiljno slušati sa šesnaestak godina, s osamnaest sam imao prvi put gitaru u rukama, s 22 počeo malo učiti svirati, a s 24 oformio prvi bend Gustaph i njegovi dobri duhovi. Kasno, gotovo prekasno. Ali sam zato u te sfere ušao zreo i dorečen, bez lutanja i glavinjanja.

Tih sam godina slušao avangardnu glazbu, koliko iz rock miljea, toliko iz klasičnog, (od Tangerine Dreama do Stockhausena ili Glassa). Slušao sam blues i punk, a i svjetsku folk scenu. Sve je to kuhalo u meni i nakon perioda provedenog po terasama hotela, brodovima, kafanama, odlučio sam to ispljunuti van. To je ključalo poput vulkana u nama i kad je eruptiralo, ostavilo je velike posljedice na pučanstvo Istre, a i šire. Nisu to obični nastupi; tijekom vremena se pretvorilo u određeni ritual. Ponekad mi djeluje kao nekakva misa, slavlje života, ljudi, prirode i svemira. Gotovo uvijek sviramo isti repertoar, čak i redoslijed zna biti potpuno isti, ali ljudi uvijek dobiju nešto novo; neku novu snagu, pozitivu, vibraciju, energiju.

Ples pokreće sve to i zato uvijek naglašavam važnost plesa u životu, kao i u našim pjesmama. Sve su naše pjesme plesne i predviđene za pokret. I to je ono što je ljudima potrebno za izlazak iz stvarnosti i ulazak u taj novi svemir, barem tih par sati. Krećemo skupa na izlet, a ja i moja ekipa smo na čelu, diktiramo tempo i smjer.“

Ženska snaga Gustafa

U prvom sam pitanju naglasio Edija i njegove glazbenike. Maružin jest autor, pjevač i gitarist, ali i frontman. No, broj glazbenika u bendu redovito varira. Pored njega je na pozornici ili/i u videospotovima jedna mlada djevojka koja pjeva s njim kad se za to ukaže potreba. Doživljavam je kao Edijevu muzu koja je danas postala cijenjena kantautorica nakon otisnuća iz Gustafa. Riječ je, dakako, o Barbari Munjas.

Bend je prve prave početke imao bez žena u sastavu. Nakon četrnaest godina u bendu se pojavila prva pjevačica, Tatiana Giorgi. Danas su Gustafi nezamislivi bez harmonike, puhača i pjevačica! Okrutne li istine, ono što nam je bio ukras postala je konstanta, čak obaveza. Sâm sam sebe, to jest nas, determinirao. Baza Gustafa oduvijek su dvije gitare, bas i bubanj! Ali koga to više interesira, Gustafa mora biti puno, s curama, harmonikom i puhačima. I tako i danas imam na platnoj listi barem dvanaest ljudi, iako na koncertima najčešće osam do devet (zbog mjesta u kombiju). No rijetko znam do dana svirke koliko će nas se popeti na pozornicu.

Zadnja ženska članica benda Bernarda Ravnić postala je neprikosnovena članica u osam godina sudjelovanja, a bez koje bend ne bi samo tako mogao egzistirati dalje. Ne samo da je najkorektniji prateći vokal od svih do sada, izvrsna plesačica i animator, već je i menadžerica, organizatorica i mama, rekao bih.“

01.01.2020., Mostar – Hladno Pivo i Gustafi Mostarce uveli u Novu 2020. godinu / Photo: Denis Kapetanovic/PIXSELL

Koji je to jezik? Dijalekt?

Morao je proći dugi niz godina da bi Gustafi sa svojim štalama postali traženi i izvan Istre. Mnogi su taj dugi „boravak u granicama Istre“ objašnjavali slabim razumijevanjem tekstova jer su, naravno, mišljeni, pisani i pjevani na dijalektu. Nisam točno znao kako ga moj sugovornik naziva, pa sam objašnjenje prepustio njemu.

„Ovo je pitanje o kojem sam i ja dugo razmišljao, ali bez konačnog zaključka. S jedne strane, i ja slušam neku glazbu čije riječi ne razumijem, ali osjetim da ti ljudi imaju što za reći i rado ću ih ponovo slušati. I meni kažu: ‘Ma čuj, ja ti to ne razmem jedan k.., al’ meni je to tak’ dobro!’

Super! Budem zbilja tako zadovoljan i sretan, ali onda pomislim: ‘A ča bi tek bilo da razumije!?‘ Na kraju, ja sam ipak ponajprije pjesnik, a tek onda glazbenik. Znači, izgubili su veći dio užitka. Naravno, koga interesira, potrudit će se saznati o čemu pjevam, ali to su rijetki.

Nije to ni tako lako, jer ja i ne pjevam na nekakvom dijalektu ili jeziku koji je dominantan. Prije svega jer u Istri postoji toliko različitih dijalekata da bi u ovo doba globalizacije čak i istarskih dijalekata bio grijeh reći da govoriš jednim konkretnim.

Volim reći da pišem u nekakvom slengu, gotovo vlastitom, pomiješanom s talijanizmima, engleskim, španjolskim… Mogu s tim riječima raditi što god hoću, a da mi nitko ne može reći da je gramatički pogrešno. Ne interesira me toliko lingvistika koliko komunikacija, da iznesem svoje misli i osjećaje.“

Gustafi (Krijes Sv. Ivana) / Photo: Srecko Niketic/PIXSELL

Autorstvo

Jasno je, ustvari, iz svake pjesme koliko su Gustafi ukorijenjeni u Istru i koliko je vole, i ljude i krajolike, a i općenito tradiciju Istre. Povodom 33. godišnjice Gustafa snimili su stvarno milu pjesmu, “Istro mila”. Isto tako, postoji jedna i prevesela pjesma “Od Barbana do Vodnjana”: Lipo je u Istri / Piti i živiti / Samo neka nan dura. Ni ona ne pati od trivijalnosti lokalpatriotizma nego pršti od iskrenog oduševljenja Istrom. “Istro mila“ njihov je prepjev ”Tulsa Time” koju je popularnom učinio Eric Clapton. Oni je tako uvjerljivo izvode kao da je njihova.

No istovremeno su prožeti mnogim drugim glazbenim žanrovima. Saželi su mnogo različitih suština, ne samo američke glazbe nego i meksičke, tex-mex, pa čak i slavensku glazbu. Zato spominjem i The Pogues, Calexico i, neizostavno, Manua Chaoa od koga imaju više energije i ludila, a on toga ima do neba. Teško je bilo u razgovoru zaobići njihov minimalizam i Edija kao autora – minimalisti, ali s puno sadržaja. Ili što je jednom rekao Eric Clapton za JJ Calea: „Bit njegove genijalnosti  je u minimalizmu, a na kraju – sve je u finoći!“ Nisu Gustafi daleko od ovakvih kvaliteta. Naprotiv. No razmišlja li Edi o tome koji put onako analitički, što bi se reklo, o svojemu autorskom stvaralaštvu i, naravno, stvaralaštvu Gustafa?

„Na ovaj panegirik ne bih imao što nadodati, govori sâm za sebe, osim da je točno da je ”Od Barbana do Vodnjana” obrada pjesme ”Tulsa Time”. I da je zbilja Istra moja određenost, moja konstanta, moj početak i moj kraj. Kako kažem u onoj pjesmi: Istra mi je otac, Istra mi je mati…

Što se tiče analize vlastitog rada, ne volim to raditi jer, ustvari, tek tada vidim što sam mogao bolje učiniti, drugačije reći, odsvirati, pa mi to samo stvara dodatne duševne boli.

Mislim da sam u svakom trenutku dao sve od sebe, koliko sam u tom dotičnom trenutku mogao, ali nije svaki trenutak idealan, ni pravi. Što bi rekao Forrest Gump: ‘Nisam ja glup, nitko nije glup. Glup si kad ti glupost dođe.’ Tako je i mene u nekim trenucima glupost zaobišla i napravio sam zbilja dobrih stvari. Ponekad i nije bilo tako; glupost me posjetila i onda moj rad može biti i malo glupav.“

edi maruzin, gustafi, istra, stala

Gustafi (Krijes Sv. Ivana) / Photo: Srecko Niketic/PIXSELL

Ima jedna stvar koja je nažalost bila i očekivana. Kad god se spomenu Gustafi, u prvom planu je ludilo štale, što je sasvim u redu, spomene se i vino, što je također OK, ali nikako da malo uzmu vremena pa poslušaju neke Edijeve pjesme koje znaju ‘lediti krv u žilama’. Automatski me podsjete na genijalnost i šokantnu atmosferu, primjerice, pjesme ”Sunday Morning Coming Down” Krisa Kristoffersona. I u njegovoj i Edijevoj, na primjer: Znan da je zima  ili/i Jesen toliko je bola i tuge da je to teško i zamisliti. Jedan fan Gustafa napisao je za “Znan da je zima“: „Jedinstvena pjesma. Spaja više svjetova. Tu ima Istre, Austrougarske, Toma Waitsa i koječega, a najbitnije je emotivni “Electro Shocker”“.

Misli li Edi li da je u toj dugoj priči o Gustafima na neki način gurnut u stranu kao pjesmopisac? Naročito kad su u pitanju njegove nepopustljivo mračne pjesme?

„Mislim da i nisam toliko dobro shvaćen, odnosno, da se moj rad još uvijek malo poznaje i da će tu biti materijala za analizu i kad me ne bude bilo. Nažalost, kod većine ljudi ime Gustafi budi asocijaciju na “Brkicu”, “Kurijeru”, “Katarinu”,” Žminjku” i tu priča završava. Neki još znaju za ”Kadi su ta vrata”, ali petu pjesmu neće znati nabrojiti, a ja sam ih napisao 255.

Svaka čast pojedincima koji su dobro upoznati s našim opusom, ali u velikoj su manjini. I sad da me pitaš je li mi žao što nas neki ljudi toliko malo poznaju mogao bih ti odgovoriti: ‘Njima neka bude žao, meni nema što biti!’ Ja sam svoje napisao. I da, puno bolje sebe prepoznajem u nekim mračnijim pjesmama nego u veselicama. Istina, u većini slučajeva kažem da svatko od njih ima svojih problema, nije potrebno da ih još ja opterećujem sa svojima! Pjevajmo im o veselim stvarima, to je ono što im treba, a ne naša tuga. Kao da nemaju svoje dovoljno. Mada se ljudi ponekad vole identificirati s tugom tvoje pjesme; računaju na to da nisu sami.

Tvoja opaska da sam kao tekstopisac gurnut u stranu drži vodu. O njoj sam nešto rekao ranije, ali ponajprije je to pitanje razumijevanja jezika: ne vole si ljudi davati truda da nešto nauče pa radije preskoče. Ja jesam prvo pjesnik, pa glazbenik, teško ćeš u potpunosti doživjeti moju pjesmu ukoliko ne poznaješ tekst, odnosno, riječi. Glazba je univerzalna i lakše prijemljiva, lakše probija barijere, a tekst moraš razumjeti i poznati da bi prepoznao virtuoznost pjesnika i njegovo umijeće baratanja riječima.“

Moglo bi Vas zanimati