Dino Jelusick: „Ljudi su rekli: To je to, ostvario si svoje snove, nema dalje.“

S Dinom Jelusićem – odnosno, Jelusickom, kako se odnedavno predstavlja – našla sam se iz trećeg pokušaja. Prvo me zamolio da odgodimo razgovor dok se ne vrati s dijela turneje koji je obuhvatio Belgiju, Njemačku i Nizozemsku. Kad se vratio, nastupio je kao poseban gost glazbenog spektakla Rock The Opera u Ljubljani i Zagrebu, koje je odradio s upalom grla. (I Cankarjev dom i Lisinski bili su dupkom puni.) Treća sreća, da se poslužim klišejem. Taman sam ga ulovila u danima kada je snimao novi videospot i pripremao se za skorašnji odlazak na turneju s Trans-Siberian Orchestra čiji je član i jedan od glavnih vokalista od 2016. Ove godine taj bend slavi četvrt stoljeća svoje tradicionalne zimske turneje i za očekivati je da će, kao i prethodnih godina, imati jednu od najprodavanijih turneja u Sjedinjenim Američkim Državama (2019. su prodali preko milijun ulaznica i završili na drugom mjestu najprodavanijih, odmah nakon Eltona Johna, a ispred Rolling Stonesa, Kissa, Ariane Grande, Shawna Mendesa i mnogih drugih nama mnogo poznatijih imena.)

 “Ako postoji netko tko je najviše plagirao u svojoj karijeri, to je Led Zeppelin.”

Dok naš Matej Grgić radi posljednje fotografije, Dino i ja sjedamo uz kavu. „Mislim da je muzika, kako je danas znamo, startala s Beatlesima. Ljudi koji ne vole Beatlese su ljudi koje nikada nisam razumio.“ Nekako okrećemo temu prema plagijatima. „Ako postoji netko tko je najviše plagirao u svojoj karijeri, to je Led Zeppelin. Meni je pun kufer ljudi koji veličaju Led Zeppelin“, otvoreno će Dino. Smijem se i kimam glavom jer sada ono što godinama govorim o tom bendu konačno dobiva potvrdu jednog glazbenika svjetskog kalibra. „Sad moram napraviti poveznicu. Plant je kopirao nečiji način pjevanja [Stevea Mariotta, op.a.], a on kad se pojavio – Plant je zakon. Onda se pojavio Coverdale, koji kad se pojavio – On kopira Planta, a nakon 20 godina – Coverdale je zakon. Onda se pojavim ja, ja sam ‘kopija Coverdalea’. Vjerojatno ću za dvadeset godina ja ljudima postati zakon“, govori Dino uz osmijeh.

„Na tri koncerta su ljudi sjedili.“ Kakav je to osjećaj? „Grozan.”

Glazbena industrija je čudesna mašinerija koja glazbenika može iskovati u zvijezdu, ali mu isto tako zaustaviti rast. Dino to sam osjeća s obzirom na aktualni spor s talijanskim Frontiers Recordsom (što mi nije htio komentirati). Zato je na nedavno završenu europsku turneju išao s novim glazbenicima, a ne sa svojim bendom Animal Drive kojime je vezan za navedenog diskografa. Nabraja mi gradove u kojima je nastupio u rujnu i listopadu, počevši s Plevenom i Ruseom u Bugarskoj. „Na povratku smo stali samo jednom prenoćiti u Zagrebu da uzmem još neku ekstra opremu. Onda smo svirali Švicarsku, bilo je vrh, odmah na granici s Liechtensteinom. Dva dana kasnije smo svirali Francusku [pred] tri i pol soma ljudi. Mi kao gosti smo imali Gusa G-ja koji svira s Ozzyjem, Johna Noruma koji svira s Europeom i još je meni gostovao pjevač Rainbowa, Ronny Romero, kojeg znam već godinama.“ U Španjolskoj su nastupili u Madridu, Zaragozi i Vitorija-Gasteizu gdje su dvaput u istom danu rasprodali koncert u klubu Urban Rock Concept (po slobodnoj procjeni, veličina zagrebačkog Vintage Industrial Bara). „Morali smo nekako dozirati da od 17 do 19 sati odradimo taj prvi koncert na 70 posto, da možemo svirati i od 20 do 23. Znači, pet sati. I bilo je fenomenalno. Sad sam vidio da je tamo Marco Mendoza koji svira s Whitesnakeom, svira Gus G sad, svi živi sviraju taj Urban Concept. To je klub koji iza ima neki fensi restoran. Nama su napravili jastoga i škampe, baš je bilo vrh. Baš su nas ugostili svjetski“, prepričava i nastavlja: „Nevjerojatno mi je, gledam po Instagramu i po Faceu sve svoje frendove muzičare, koji su ogromne zvijezde, kako sjede doma, a ja sviram dva koncerta dnevno. Jest da su bile restrikcije, ali sve je super ispalo.“

Ograničenja na koncertima

Mjere opreza na koncertima ponovno su aktualne i kod nas, pa me zanima kakvo je stanje u Europi. „Na tri koncerta su ljudi sjedili.“ Kakav je to osjećaj? „Grozan. Jer ti daješ energiju, a energija ti se ne vraća nazad i onda je to baš zeznuto. Kad smo bili u Zaragozi, skočio sam u publiku i natjerao sve da ustanu, ali onda je došao zaštitar i rekao im da sjednu nazad.“

Ti su koncerti doveli do nekih novih ponuda, uključujući turneju po Brazilu s impozantnim muzičarima, no morat će razmisliti o tome jer mu je 2022. godina „potpuno rasprodana“. Osim europske turneje s Whitesnakeom, na koju kreće u svibnju, svirat će u Grčkoj s Gusom G-jem, u Švicarskoj, Njemačkoj, Danskoj, čak „I na Tahitiju“, što mi priopćava posebno širokog osmijeha. „Stvari se događaju. Samo da legalne stvari riješim da napokon mogu hrpu stvari, koje imam spremne, pustiti van. Jer, kad si kreativan, a to ne izlazi, lagano gubiš motivaciju“, žali se i upućuje kritiku onima u glazbenoj industriji koji od glazbenika očekuje da „štancaju“ stalno nove albume, bez da su imali prilike na pravi način promovirati prethodni. „Svi idu na: Ajmo izbaciti dva singla, album, nakon tri mjeseca već idu pregovori za drugi album. Daj mi bar šest mjeseci da ljudi bar pet pjesama znaju, kužiš?“ Žali za nekim projektima koji su prošli ispod radara, kao što su Dirty Shirley, njegova suradnja s gitaristom Georgeom Lynchem, najpoznatijim po radu s grupom Dokken, ali i domaći projekt The Ralph koji iduće godine obilježava petu obljetnicu albuma „Enter Escape“ i objavljuje deluxe verziju. „Bit će i jedna nova stvar koja nikad nije izašla i mislim da će [sada] puno više dobiti pažnje jer sam ja sad dobio malo više prostora“, otkriva Dino.

„Ljudi su rekli: To je to, ostvario si svoje snove, nema dalje. Ja onak’: Kaj vi brijete?“

Početak suradnje s Whitesnakeom

Vijest da je Dino Jelusick postao članom Whitesnakea buknula je ljetos. Onima koji slabije prate njegov rad, vjerojatno je to bilo veliko iznenađenje. Onima koji ga bolje znaju, to je bila dodatna potvrda njegova truda i talenta te samo jedna stepenica u karijeri, nikako njezin vrhunac. „Ljudi su rekli: To je to, ostvario si svoje snove, nema dalje. Ja onak’: Kaj vi brijete?“ Koristim priliku da ga pitam koji su točno njegovi snovi. „Napraviti ono što su napravili Michael Jackson, Freddie Mercury, Prince, Axl Rose. Svojim bendom biti legenda. Mislim, ljudi gledaju to kao: Wow, svi smo o ovome sanjali. Ja onak’: Čekajte, svi ste sanjali da budete u tuđem bendu? Mislim, ja da sam član Queenovaca, meni to ne bi bio ostvaren san. Osim ako nisi ono pjevač koji samo pjeva, onda upasti u neki veliki bend je fakat endgame.“

No, Dino Jelusick nije samo pjevač, iako je pjevanje njegov forte i ono po čemu je postao poznat. Već pogledom na nekoliko izvedbi koje je objavio na svom kanalu na YouTubeu otkrivamo ga kao multiinstrumentalista i to jako dobrog. „Ja bih u principu komotno mogao biti basist Whitesnakea sa svojim sviranjem basa, sigurno. Što se tiče sviranja gitare, gitaru znam svirati aranžerski. Da treba snimiti gitare za album, to sve mogu. Za live bih trebao malo vježbati. Sviranje ritam gitare – apsolutno, ali znam svirati akustičnu gitaru… Znam svirati gitaru, ali kljave su mi glavni instrument, a opet sviranje kljava je malo kompleksna stvar jer svirati klavir i svirati klavijature dva su različita pojma. Svirati Hammond je jedan način sviranja klavijatura, jer ga moraš svirati kao perkusiju pomalo, ali mora biti prljavo. Svirati klavir je na jedan način, svirati padove i popunjavati je drugi način sviranja, svirati leadove kao gitaru je četvrti način sviranja klavijatura“, objašnjava. „Tehnički ima puno jačih klavijaturista od mene. Svi koji su završili akademiju me ‘pojedu’ tehnički, ali mislim da u poznavanju [raznih vrsta sviranja klavijatura, op.a.] možda na svijetu mogu tri klavijaturista nabrojati. Prvo sam mislio: Okej, možda imam previsoko mišljenje. Nemam previsoko mišljenje, nego znam koliko sam uložio vremena u to i onda kada mi je to možda najbolji klavijaturist u rocku rekao: Ti si drugi klavijaturist kojeg priznajem u svirci. Kad mi je on to rekao, pomislio sam: Okej, znači nisam bio u krivu.“ To je bio Derek Sherinian koji je snimio sve klavijature za kompletno reizdanje Whitesnakea, koji je snimao i svirao s Kissom, Alice In Chains, Billyjem Idolom, Dream Theaterom, Aliceom Cooperom, Black Country Communionom, Joeom Bonamassom, Glennom Hughesom. „Čovjek koji stvarno zna“ i koji je Dinu izazvao da odsvira njegov solo iz pjesme „Gods of the Sun“ svoje supergrupe Sons of Apollo. Rezultat se može čuti na Dininom kanalu na YouTubeu.

Dino Jelusić

Sklada od djetinjstva

Pjesme je počeo pisati još kao dijete. Kada je na audiciji za predstavnika na Dječjoj pjesmi Eurovizije Rajku Dujmiću morao dokazati da je napisao „Prvu ljubav“, ovaj ga je pitao da mu odsvira još jednu pjesmu koju je napisao. „Imala je baš kompleksne harme. Znam da, kad sam je počeo svirati, on je rekao: Kak ti je palo na pamet da iz ovog akorda pređeš u ovaj? A ja sam jako puno slušao Queenovce i Elvisa Prestleya. Elvis mi je bio jedan od prvih uzora, vjerovala ili ne. Jako sam puno slušao Phila Collinsa i Gina Vanellija. I on je rekao: Ti ćeš pobijediti na Dječjem Eurosongu. Rajko Dujmić je uvijek bio dobar prema meni. Ja sam zapravo imao jako lijepe odnose s puno pokojnih idola. Vice Vukov… S Arsenom Dedićem sam imao jako dubok i razvijen odnos. Znao je da sam puno njegovih knjiga čitao i stalno mi je slao knjige.“, prisjetio se Dino.

Kao kompletnog glazbenika i skladatelja prepoznao ga je sam David Coverdale – spiritus movens Whitesnakea. „Rekao je da želi da dođem kod njega u studio, da donesem svoje ideje jer je čuo neke moje stvari i rekao da hoće da on i ja napišemo novi album.“ To je zahvaljujući pjesmi „Jane“ Jefferson Starshipa, u čijoj su se obradi Dini pridružili Mike Portnoy na bubnjevima i Joel Hoekstra na gitari, dok je Dino odsvirao bas i klavijature. „Počeo sam se baviti jamovima gdje uzmem popularnu instrumentalnu stvar i od toga napravim pjesmu. Jako mu se svidjelo to što uzmem nekakvu kompliciranu pjesmu i preko nje složim melodiju koja je jako catchy. Rekao je da mu se jako sviđa moj smisao za melodiju i da bi htio nekog takvog imati u bendu.“ Još uvijek ne zna kako će sve funkcionirati uživo jer prvu probu s Whitesnakeom ima tek 18. travnja u Los Angelesu. „Mislim, ja sam u principu sve te pjesme znam. Ako pjesmu znam, imam je u glavi i znam je odsvirati na gitari i na klavijaturi. Whitesnake mi stvarno nije problem za odsvirati. Sve solaže znam jer sam sve to već svirao sto puta. Mislim da on zapravo će tek shvatiti kakav sam ja kljaver tek kad dođem unutra“, kaže mi Dino.

“Nemam pjesmu u glavi na način na koji to rade neki pjevači s estrade.”

Metoda rada na novim pjesmama i obradama

Od početka pandemije na svom kanalu na YouTubeu objavio je petnaest videa, uglavnom kolaboracija, nešto obrada, ali i novih pjesama kao što su “Back on my feet“ s Bumblefootom i „Thorn In Our Side“ s Felipeom Andreiolijem gdje je Dino napisao vokalnu dionicu i tekst. Upravo na primjeru pjesme „Jane“, koja je zapela za uho Coverdaleu, Dino objašnjava proces stvaranja u situaciji kada glazbenici ne mogu biti u istoj prostoriji. „Čim čujem pjesmu, odmah čujem svoju ideju. Kad sam radio s Portnoyem, kad mi je poslao svoj bubanj za ‘Jane’, rekao sam: Bože. Prva stvar, upravo pred sobom imam bubanj jednog od najutjecajnijih bubnjara svih vremena. I drugo: Ja moram snimiti bas na ovo. Kad sam radio Dirty Shirley, to je bilo malo drukčije. Dobio bih gotovo sve, muzički, i onda bi rekao: Promijeni ovaj dio, ovaj dio mičem, ovaj dio ćeš mi vratiti na ovaj dio, pošalji mi kompletan bubanj da ga editiram, ne paše mi bubanj na melodiju koju sam smislio, tu ponovi ovo, tu ono. Može se to i bez da ste u istoj prostoriji.“

Na glazbenoj sceni postoje razne vrste izvođača cijeloga spektra i razina vještina, no od mlađe generacije Dino Jelusić je jedan od rijetkih cjelovitih glazbenika, stoga me zanimao i njegov proces skladanja pjesme. „Nemam pjesmu u glavi na način na koji to rade neki pjevači s estrade. E, snimila sam na diktafon melodiju, ajde mi napravi nešto od te pjesme. To mi je najjače kad mi netko kaže. I što je najgore, ljudi koji gledaju na pjevače, gledaju na pjevače na taj način“, govori mi i vadi mobitel kako bi mi pokazao mnoštvo glasovnih bilješki koje ima u njemu. „Uvijek zaboravim da najbolje ideje dolaze noću. To čisto da znaš. U dva ujutro najbolja ideja dolazi, a ja glupan uvijek kažem: Sjetit ću se ujutro. Nikad se ne sjetim“, govori uz smijeh i priznaje da mu čak te bilješke ponekad ne pomognu da se sjeti ideje koju je imao u glavu.

“Snimio sam demo pjesmu koja je završila kod Chrisa Cornella.”

To me podsjeća na moje nedavne bilješke s koncerta J.R. Augusta u Lisinskom, koje sam na mobitel pisala kriomice, ne pazeći tipkam li točno, nadajući se da ću ih kasnije moći dešifrirati. Dino mi priča da je htio upravo J.R. Augusta zvati da mu gostuje u HRT-ovoj emisiji „Kod nas doma“, uz Lu Jakelić i Yogija Lonicha, no emisija je otpala jer Dino nije imao vremena. „Htio sam složiti medley da on i ja na dva klavira, kao George Michael i Elton John, odsviramo onu njegovu stvar ‘Dangerous Waters’ i jednu moju, da spojimo dvije epic klavirske pjesme i da na mojoj on meni pjeva bekove, a na njegovo ja njemu pjevam bekove.“ Molim ga da ne odustane od te ideje, gdje god je već realizirao.

Zatim mi otkriva što je trebao izvesti s Yogijem Lonichem, američkim gitaristom hrvatskih korijena, koji posljednjih godina živi u Zagrebu, a ovdašnjoj publici je najzanimljiviji kao suradnik Chrisa Cornella. „Ne znam znaš li tu priču. Ja sam snimio demo pjesmu koja je završila kod Chrisa Cornella. To je trebalo ići na njegov album. Međutim, on je umro i ta pjesma nikad nije…“, govori mi sjetno i duboko uzima dah. „Uglavnom, postoji demo pjesme koji sam ja snimio, koja je na kraju završila na USB-u koji je Chris Cornell ponio sa sobom u Ameriku. Kad je on umro, od mene su tražili da tu pjesmu izdam. Ja nisam htio na temelju smrti Chrisa Cornella graditi svoje ime.“ Vrtim glavom u nevjerici i uvjeravam ga da sada može komotno snimiti tu pjesmu. No, Dino ima još jedno iznenađenje.

“Måneskin nam je svima otvorio oči. Napravili su sve što bi HRT zabranio. Drugi dan nakon što je Måneskin pobijedio na Eurosongu, počeo mi je zvoniti telefon.”

Pobjeda na Dječjoj pjesmi Eurovizije

Dinu Jelusicka, pak, čeka zatvaranje jednog kruga jer se iduće godine s Whitesnakeom vraća u Kopenhagen, skoro 20 godina nakon što je tamo pobijedio na prvome izdanju Dječje pjesme Eurovizije. Ova je pobjeda zauvijek obilježila njegovu karijeru, barem što se tiče domaće publike, jer njegovi inozemni kolege na to gledaju tek kao na simpatičnu biografsku crticu. No, tom trijumfu prethodili su mnogi festivali, a prije svih sad već legendarna HRT-ova dječja emisija „Turbo Limach Show“ u kojem je Dino debitirao sa svega pet godina. „Baš mi se jučer javio Siniša Cmrk. To je još jedan full circle. Prije 25 godina. Isuse, prije 25 godina!“, govori razrogačivši oči. „Prije 25 godina. A ti imaš koliko?“, pitam ga. „29“, odgovara mi kratko, gotovo kao da ne vjeruje matematici. „Kužiš, ja stalno imam osjećaj kao da neću uspjeti. Ja sam uvijek računao da do tridesete moraš napraviti svjetski uspjeh i da tek onda kreće lagani pad, ali možda zabrijavam.“ No, dok u nekim zemljama potpora mladim glazbenicima pruža sustavno, kod nas to još nije tako. Spominjem mu primjer svoje trenutne fascinacije, britanske hip hop glazbenice Little Simz, koju je BBC 2015. vodio na South By Southwest (jedan od najvećih svjetskih konglomerata filmskih, medijskih i glazbenih festivala koji se svake godine na proljeće održava u Texasu) kao jednu od mladih glazbenika okupljenih na platformi BBC Introducing. „Da, kod nas to ne možeš. Kod nas si na Voiceu i dva mjeseca nakon toga više nitko ne zna za tebe.“

Dino Jelusić

Pjevačka natjecanja

O pjevačkim natjecanjima nema visoko mišljenje, premda je i sam sudjelovao na cijelom nizu takvih manifestacija. Sve je počelo još 1999. godine, kada je kao sedmogodišnjak nastupio na jednom dječjem festivalu u Egiptu, da bi već iduće godine zasjao u Bjelovaru. „Pjevao sam pjesmu o mrtvoj curi koja nas je napustila. Svi su došli s nekakvim dječjim pjesmama, a moja pjesma se zvala ‘Molim nebo da te vrati’ koja dandanas zvuči ozbiljno. Bilo im je bizarno da je došao netko s tako ozbiljnom pjesmom. Onda sam 2001. pjevao opet u Egiptu, pobijedio sam u Rumunjskoj, pobijedio sam u Italiji gdje sam osvojio grand prix, onda sam 2002. bio u Litvi, opet Rumunjska, Španjolska – jedini festival na kojem nisam pobijedio u svojoj karijeri“, govori uz smijeh i nastavlja prisjećati se. „2003. sam bio u Egiptu u prvom mjesecu i počeo sam pisati ‘Prvu ljubav’. Na povratku doma sam počeo nešto črčkati. I pobijedio sam 2003. ovdje i vani. I onda nisam bio ni na jednom festivalu do 2014. Slavianski Bazaar – tu sam odnio drugo mjesto, onda sam 2015. u Varni pobijedio s ‘Fatherom’, onda sam 2016. pobijedio u Sočiju i tu je opet ‘Father’ presudio.“ Nakon toga je odlučio odustati od takvih natjecanja. „I onda sam bio na ‘Zvijezde pjevaju’, opet natjecanje i opet sam pobijedio. Kužiš, ja ne znam gubiti na natjecanjima“, govori uz smijeh. „Osim u Španjolskoj“, podsjećam ga. „Osim u Španjolskoj. Tamo me pobijedio nećak od gitarista Gipsy Kingsa.“ „Gle, barem ima predigre“, zezam se. „Mali je bio nenormalan. Svirao je gitaru, strašno je svirao tu bossa novu, plesao je isto, imao je taj ciganski look, imao je dugu frčkavu kosu, mali je bio baš vunderkind.“

Dobio je i poziv na audiciju za emisiju Nove TV „Tvoje lice zvuči poznato“, ali ih je odbio. „Time pokazuješ da si dobar entertainer, ali ja mislim da ništa ne dobivaš u umjetničkom aspektu jer publika koju dobivaš time nije publika koja će tebe pratiti kao umjetnika“, zaključuje.

“Najgori stav je: Ja sam u Hrvatskoj, idem raditi za Hrvatsku. Nije mi to jasno.”

Upravo se kao izvođač mnogo promijenio u posljednjih nekoliko godina. „Kad gledam svoje snimke iz 2016., ne prepoznajem se. Aktivniji sam na stageu, puno sam opušteniji. Kako je došlo vlastito samopouzdanje, tako je došlo samopouzdanje na stageu. Iako, recimo, to neko samopouzdanje nisam imao na ‘A strani’ i na ‘Zvijezde pjevaju’ jer, čim dođeš na HRT, odmah te stavljaju u neki kalup. Traže da pjevaš pjesme na određen način. Tako da ja sam zapravo najviše ja kada sviram sa svojim bendom na pozornici.“ Priznaje da bi volio naučiti jedan pokret svog velikog idola Princea. „Ima ta jedna fora od Princea koju ću moći potpuno izvesti tek kad uspijem napraviti špagu.“ Koristi Princea i kao opis današnje publike i situacije na scenu. „Da se danas Prince pojavi, s takvim pjesmama i s takvim outfitom, ljudi bi ga mrzili. Danas te najviše vole kad si što običniji, kad izgledaš što običnije na pozornici. On mi nije prijetnja, njega volimo.

Dino Jelusić

Nema kompleksa male zemlje

Dino nema kompleksa radi toga što dolazi iz male zemlje. „Najgori stav je: Ja sam u Hrvatskoj, idem raditi za Hrvatsku. Nije mi to jasno. Pitam sve ove neke svoje mlađe kolege: Zašto ništa ne izbaciš na engleskom? Zašto se ne potrudiš oko YouTubea? Dovoljan je jedan pravi gledatelj, da te nazove jedan pravi producent.“ Tako je njea početkom godine nazvao Allen Kovac, glazbeni menadžer, promotor i osnivač diskografske kuće Better Noise Music koji je radio sa svjetskim imenima kao što su The Cranberries, Blondie, Willie Nelson, Boston, Mötley Crüe, Five Finger Death Punch i AWOLNATION.

Kovac smatra da je Dino Jelusick pjevač koji svijetu nedostaje, a uz to je skladatelj i instrumentalist. Iskusni menadžer smatra da je to nešto što nitko od rock zvijezda danas ne radi. “I ja još ništa nisam odgovorio na to jer slažem u glavi neke scenarije. Kad ti se desi da ti to kaže deset jakih ljudi iz industrije, onda pomisliš: Pa možda stvarno nešto tu ima.“ Zanima me kako zadržava zdravo samopouzdanje, da je svjestan svojih vrijednosti, bez da odleti previsoko. „Stalno sam nezadovoljan, tako da ja ni ne mogu odletjeti previsoko.“ No, svjestan je svoje cijene. „Znam gdje jesam, ali ja sam prema samom sebi jako kritičan i strog. Mislim da je to dobro, jer hoću stalno nešto novo.“

Pogled u budućnost

Na kraju, zanima me koji su mu planovi, što bi konkretno htio ostvariti, u kojim glazbenim smjerovima se razvijati. „Ako ne snimim dvadeset albuma do kraja života, poludjet ću. Smiješno mi je, jer ja sad već imam pet albuma koji čekaju da izađu. Volio bih napraviti konceptualni album na engleskom. Volio bih napraviti album onak’ više southern, kao Chris Stapleton, ali s mrvicu više energije, da ne bude baš sve toliko tromo. Volio bih si dati godinu dana i napraviti nešto à la John Williams, Ennio Morricone. Ima jako puno toga što bih htio napraviti. I vjerojatno kad to sve snimim, neće mi biti dovoljno, nego ću reći: Okej, nisam ništa napravio, moram još. Kužiš, ja i dalje imam osjećaj kao da nisam ništa napravio. Kao da to tek mora doći. Ako do moje četrdesete ne izađe petnaest albuma, bit ću jako ljut na sebe“, zaključuje uz smijeh.