Tradicijski instrumenti u suvremenoj glazbi

Ovogodišnja Glazbena tribina u Osijeku potaknula je brojne rasprave o tome kako pristupiti skladanju za tradicijske instrumente. Upravo je ovo bilo jedno od pitanja Dine Puhovski, moderatorice okruglog stola prije samog završnog koncerta Tribine. Rasprava nije završila ni nakon koncerta na kojem su se, raznolikim skladbama, mogli čuti razni pristupi pisanja za tambure. Mogu se primijetiti dva dominantna: pristup koji se referira na tradiciju tambura i pristup koji tambure pokušava uklopiti u svoj individualni suvremeni glazbeni jezik.

Pri dobivanju narudžbe za ovogodišnju Glazbenu tribinu i sama sam se našla pred istom dvojbom. Prije samog početka skladanja o ovome sam razgovarala s nekoliko starijih kolega kompozitora, a svi su jednoglasno zagovarali opciju da ne mijenjam „na silu” svoj glazbeni izričaj, već da ga prilagodim instrumentu. Posebno sam iskustvo imala pri uključivanju prof. Martina Matalona u ovo raspravu. On je profesor na konzervatoriju u Lyonu i tom prigodom prvi put čuo za tambure uopće. Istaknuo je zanimljivost istraživanja zvuka tradicionalnih instrumenata i savjetovao mi je, možda i najoštrije, pisanje suvremenim glazbenim jezikom.

Neistraženi teritorij

Tek nakon brojnih probi, razgovora sa sviračima i slušanja koncerata na Glazbenoj tribini, počinjem shvaćati koliko je ova tematika zapravo kompleksna. Svaki je suvremeni pristup skladanju različit, a proširene tehnike za tambure pa tako i „proširena notacija“, donekle još nisu istražene. Za svirače je to nešto potpuno novo, no Zagrebački kvartet tambura, koji je izvodio moju skladbu, zajedno s pijanistom Ivanom Batošem koji je doista iskusan u suvremenom repertoaru, ovome pristupa izrazito ozbiljno i studiozno. S obzirom da je i meni pisanje za tambure potpuno novo, sa sviračima stvaram jedan otvoreni dijalog te mi oni čak savjetuju i mijenjanje određenih detalja u partituri.

Nakon što su se dojmovi o Glazbenoj tribini slegli, o ovome sam odlučila detaljno porazgovarati s Tihomirom Ranogajecom i Matkom Brekalom, magistrima glazbene pedagogije koji predaju na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Vjerojatno upravo zbog toga što djeluju u Osijeku, do sada su puno skladali i aranžirali glazbu za razne tamburaške sastave te u tome imaju mnogo iskustva.

Na pitanje je li bolje pristupiti pisanju za tambure oslanjajući se na tradiciju ili suvremeni glazbeni jezik, Matko nudi treću soluciju. Smatra da repertoar za tamburu donekle i postoji u 20. i 21. stoljeću, kao što postoji i mnogo aranžmana skladbi iz razdoblja baroka i klasicizma, dok kao nedostatak ističe manjak repertoara iz 19. i prve polovice 20. stoljeća koji je u didaktičkom smislu svakako potreban za studije tambure.

Taj bi tip repertoara, zaključuje Matko, stvorio jedan dobar temelj i za pravi suvremeni repertoar te atonalitetne skladbe za tambure. Upravo zbog toga, Matko je kao svoj diplomski rad odabrao temu Priređivanje za tamburaški orkestar simfonijske poeme M.P. Musorskog “Noć na goloj planini”, a njegov se aranžman i izveo na koncertu tamburaškog orkestra Strossmayer.

Tihomir Ranogajec ima raznolika iskustva s pristupom pisanja za tambure. Priznaje da je u početku bio sklon pisati „suvremenim“ glazbenim jezikom, no nekoliko puta se susreo s time da svirači, nažalost, nisu uspjeli izvesti određenu skladbu, zbog čega se odustajalo od praizvedbe te smatra da je sviračima atonalitet još suviše stran. Među njegovim starijim djelima može se ipak pronaći izvrsna izvedba hrabro napisanog tamburaškog kvarteta:

Danas je ipak oprezniji i oslanja se više na tonalitet te tradiciju pri pisanju za tambure. Osim pisanjem autorskih skladbi i on se u velikoj mjeri posvećuje aranžiranju skladbi kasnog 19. i 20. stoljeća kako bi se u tamburaškom repertoaru popunila „rupa“ prelaska iz klasicizma na prošireni tonalitet i atonalitet.

I Tihomir i Matko posebno ističu važnost Hrvatskog tamburaškog saveza koji na Međunarodnom festivalu umjetničke tamburaške glazbe svake godine raspisuje i natječaj za nove skladbe. Primjera radi, 2017. godine tijekom četiri dana trajanja festivala ondje se okupilo čak oko 700 svirača tambure i 28 tamburaških orkestara. Njihov bogat YouTube kanal dodatno je porastao tijekom pandemijskih godina, kada se festival održava online.

Također se obojica posebno referiraju na skladbu Andysa Skordisa koju smo mogli čuti na završnom koncertu Glazbene tribine u Osijeku te upravo ovu kompoziciju smatraju primjerom prave suvremene skladbe za tambure. Posebno je zanimljivo da Andys Skordis do 2019. godine nije pisao niti znao za tambure te je, dobivši narudžbu, tražio isključivo osnove o ovim instrumentima – raspone i jedan glazbeni primjer.

Upravo se ta neopterećenost „znanjem“ o tamburama može čuti u skladbi: ona je napisana izrazito hrabro te ovdje očito nema straha da su svirači nekompetentni. Štoviše, na Glazbenoj tribini u Osijeku ona je izvedena već po drugi put s izvrsnim reakcijama i svirača i publike.

Što kažu skladateljice i skladatelji iz inozemstva?

Htjela sam čuti mišljenje o ovoj temi od mladih diplomiranih kompozitora koji nisu iz Hrvatske. Svima sam postavila ista pitanja: koji je tipičan tradicionalni instrument u vašoj državi? Je li uobičajenije pisati za taj instrument oslanjajući se na tradiciju ili na suvremen način? Koja su vaša iskustva? Koji je najtipičniji repertoar?

Olesja Kozlovska (Latvija)

Naš tradicionalni instrument je kokle i izrazito je popularan. Puno je češće čuti nove skladbe za kokle koje se oslanjaju na tradiciju, no ponekad im kompozitori pristupaju i na suvremeniji način. Prije dvije godine bila sam dio projekta u kojem je ansambl kokla naručio skladbe suvremenih kompozitora, a tražio se suvremen pristup. Nisam se uopće oslanjala na tradiciju, ja naprosto obožavam istraživati proširene tehnike i sve mogućnosti samog zvuka! No zbog toga sam imala puno diskusija i probi sa samim sviračima koji su, u globalu, pozitivno reagirali na skladbu. No bio je to vrlo dug proces…

Ti instrumenti vrlo često su građeni jednostavno, odnosno neprilagodljivi su za proširene tehnike.

Imamo odsjek za kokle na našem konzervatoriju i to je već nekako „stara stvar“. Repertoar je ogroman i sigurna sam da bih, ako bi se bacila u istraživanje, naišla i na kompozitore 19. stoljeća koji su pisali za kokle. Mislim da je generalni problem pisanja za tradicijske instrumente na doista suvremen način to što su ti instrumenti vrlo često građeni jednostavno, odnosno neprilagodljivi su za proširene tehnike (ili čak klasičan repertoar).

Možda smo zato mi i razvili dva tipa koklea: tradicijski tip koji je nešto manji i tip koncertnog kokla (s varijantom višeg i nižeg registra) koji se gradi preciznije i ima više mogućnosti.   Skladbe mladih skladatelja projekta, Alise Rancāne, Marite Semjonove te Aigarsa Raumanisa, dostupne su za slušanje na istome YouTube kanalu gdje možete poslušati i moju skladbu za pet kokla:

Tamara Laverman (Nizozemska)

Sviđaju mi ​​se pitanja i ova tema, mislim da je vrlo zanimljivo miješati suvremene tehnike i tradicijske instrumente. Ali moram biti iskrena: morala sam „proguglati“ koji je nizozemski tradicijski instrument jer stvarno ne znam. A za instrument koji se pojavio u „google rezultatu“ nisam nikad čula. Mislim da u mojoj zemlji manje razmišljamo o kulturi, a više o ekonomiji. 🙂 Poznati smo po našoj elektronskoj glazbi, plesu, ali i po tome što ovdje možemo čuti glazbu iz cijelog svijeta.

U Švedskoj na konzervatorijima imaju izuzetno razvijene odsjeke za tradicijske instrumenata, a i samih instrumenata imaju puno

Nedavno sam bila na festivalu crossovera različitih tradicijskih stilova, Bliskog istoka, Balkana itd… Slušala sam nedavno i suvremenu glazbu za tradicijske japanske instrumente. Možda je moje najbolje iskustvo s tradicijskim instrumentima i suvremenom glazbom bilo u Švedskoj, gdje je ovo područje jako razvijeno i imaju puno svojih narodnih instrumenata: na konzervatorijima za glazbu imaju izuzetno razvijene odsjeke za tradicijske instrumenata, a i samih instrumenata imaju puno.

Jednom sam slušala koncert njihovog tradicijskog odsjeka i repertoar je bio raznolik; od tradicionalnih pjesama do vrlo modernih skladbi. Svidjelo mi se što oni doista imaju mješavinu svih mogućih repertoara. Osim izvedbe klasične glazbe na tim instrumentima, a to je nešto što mi se stvarno ne sviđa. Znam da je to popularno, no meni je dosadno i ne razumijem zašto ljudi to rade umjesto da naprave nešto novo. Povijesni repertoar je ionako najčešći repertoar i s njim moramo stati. Ako ikada budem imala priliku pisati za neke tradicijske instrumente, apsolutno bih pokušala istražiti razne proširene tehnike.

Damjan Jovičin (Srbija)

Usporedio bih to čak s gamelan ansamblom; izbor je hoćeš li svirati javanski folklor ili ćeš pisati suvremenu glazbu, ali koristeći ove instrumente – rezultat može zvučati posve drugačije. Korištenje tradicijskih instrumenata ne mora nužno značiti nešto za tradiciju nego nama samima za određeno zvučno obogaćenje koje smo prilagodili svojoj estetici.

S jedne strane volim razmišljati o zvuku koji ću dobiti, ne treba uvijek razmišljati samo o povijesnoj pozadini i tradiciji, ali s druge strane volim promotriti i to ako mi je muzička praksa tog instrumenta/kulture zanimljiva; tada ću se na nju na neki način pozvati i imati dijalog s poviješću te se poigrati s kontekstom.

Što se tiče instrumenata, tambure su kod nas veoma zastupljene, postoji jako puno poznatih pjesama, aranžmana. Ako bih poznao sastav kojeg interesira suvremena praksa sviranja, svakako bih za njih pisao. No primjera radi, gitaristički orkestar ima sličnu poziciju u klasičnoj muzici kao tamburaški orkestar, odnosno bilo je neophodno posegnuti za transkripcijom povijesnog materijala, izvodi se Bach, Haydn… Ali tambure imaju prednost što su orkestri puno uobičajeniji od orkestra gitare. No jednom sam prigodom napisao i izveo skladbu za 18 gitara u osamnaest dionica, koristeći različite proširene tehnike sviranja.

Ovom prilikom bih dodao i meni vrlo zanimljiv, moderan pristup jednom instrumentu s naših prostora. U pitanju su gajde, a skladateljica je Julia Wolfe:

Alejandro Vera (Meksiko)

U mojoj zemlji postoji veliki izbor tradicijskih instrumenata. Neki su predhispanskog podrijetla, a drugi potječu od drugih instrumenata, a zvučnost im je različita. Ovdje ću navesti najčešće korištene danas: requinto, guitarrón, jarana, arpa jarocha, bajo sexto, flautas de carrizo, huehuetl i chapareque. Češće je pisati ili stvarati glazbu na tradicionalan način za ove instrumente, iako ima skladatelja koji su ih koristili u suvremenoj glazbi.

Maracas i elektronika moje su najekstremnije iskustvo suvremenog pristupa tradiciji

Ima i skladatelja koji su klasičnim orkestralnim sastavom pokušavali oponašati njihovu zvučnost, ali to je nešto posve drugo. Ono što se nikada ne svira obrade su povijesne klasične glazbe na ovim instrumentima, no stvarno baš bih volio čuti kako npr. na njima zvuči Mozartova glazba. 🙂 Mogu li dobiti link za isto na tamburicama? Nemam iskustva u pisanju za meksičke tradicijske instrumente, no bavio sam se oponašanjem njihovog zvučanja pri korištenju klasične instrumentacije. Meni najekstremniji primjer suvremenog pristupa je skladba za maracas i elektroniku:

Ta je skladba jako utjecala na jednu moju kompoziciju. A moja kompozicija nema tradicijski instrument, nego nešto posve drugo, pogledaj sama; ako to može biti instrument, zašto bi bilo koji tradicijski instrument bio osuđivan i isključivan iz umjetničke glazbe?