11
stu
Intervju

Dunja Ercegović: „Prvenstveno funkcioniram na energiji inata“

Bad Daughter (Dunja Ercegović)

Bad Daughter (Dunja Ercegović) /Martin Peranović

share

Bez obzira na to znamo li je kao Lovely Quinces ili Bad Daughter, Dunja Ercegović je jedinstvena pojava na hrvatskoj glazbenoj sceni. Ona je kantautorica bogatih glazbenih uzora i širokog stilskog izričaja koji nam je tek počela pokazivati u pravoj mjeri. Njezina pojava na pozornici uvijek je fascinantna, bez obzira na to nastupa li sama uz posuđenu akustičnu gitaru i looper ili kao predvodnica svog benda. Istovremeno utjelovljuje pariški chic i beskompromisni punk – naoko krhka djevojka s gitarom koja će hrabro stati i prepriječiti put prosvjednicima čiju agendu ne podržava. Uz to, Dunja Ercegović je žena koja ima cijelu lepezu interesa i sposobnosti – od glume i mode do fotografije i marketinga.

Imala sam sreću s Dunjom se naći jednog od posljednjih sunčanih dana ove jeseni. Iskoristile smo priliku satima sjediti na terasi jednog kafića u zagrebačkoj Tkalčićevoj ulici i dopustiti sunčanim zrakama da nas dobro ugriju. Prije no što smo krenule sa službenim dijelom razgovora, odjednom na stolac do Dunje sjeda stariji gospodin, vadi mobitel i kaže da nije mogao propustiti priliku fotografirati se s njom. Iz njezina govora tijela shvaćam da se ne radi o nekom ludom obožavatelju, već o osobi koju poznaje. Predlažem da ih ja fotografiram, na što gospodin pristaje. Okidam nekoliko fotografija, vraćam mu mobitel, on zagrli Dunju i jednako žurno odlazi. „Moj učitelj glume iz srednje škole“, objašnjava mi uz osmijeh. Sve shvaćam.

“Svatko tko se bavi glazbom ili bilo kakvom javnom djelatnošću u umjetnosti je blagi narcis, što mislim da je zdravo i normalno.”

Prvo smo te znali kao kantautoricu Lovely Quinces, onda si tako nazvala svoj bend s kojime si „pooštrila zvuk“, da bi sada krenula široj javnosti predstavljati alt-pop projekt Bad Daughter. Izašla su dva singla, „Favorite Game“ i „Thick“ te će uskoro i prvi album. Koja je razlika između Lovely Quinces i Bad Daughter?
Prva pjesma koju sam napisala, a koja mi nije baš bila materijal za Lovely Quinces, nastala je 2014. To je zapravo isto vrijeme kada sam počela ozbiljnije raditi kao Lovely Quinces i kada sam izašla s pjesmom „Wrong House“. Tada sam napravila tu pjesmu koja se zove „Body And Soul“. Odmah sam znala da bih je trebala ekstremno prilagoditi zvuku Lovely Quinces, pa sam je stavila sa strane jer je imala baš pop prizvuk i nije bi bila za taj indie folk đir. Prvi demo te pjesme snimila sam kod Marka Mrakovčića, a sad je radim s Leom Klaićem za album Bad Daughter. Pošto nisam ekstremno produktivna osoba, nije da ću u godinu dana napisati dvadesetak pjesama – što se nadam da nije zbog toga što ja to ne mogu, nego sam više lijena – bilo mi je glupo odbaciti bilo koju pjesmu koju sam napisala samo zato što nije materijal za Lovely Quinces. Ako napišem pjesmu, to je čudo da sam bila dovoljno spremna sjesti i napisati je do kraja. (smijeh) Imala sam nekoliko takvih pjesama koje sam stavljala sa strane. 2016. se desio moment kada sam bila ekstremno nezadovoljna jer sam osjećala da sam s Lovely Quinces dosegla plafon. Mislim da me više počelo živcirati što sam se počela opterećivati stvarima koje zapravo nisu trebale biti bitne, kao što su broj pregleda na YouTubeu, koliko će ljudi napisati nešto o mom singlu i tako dalje. Cijela ta opterećenost nije toliko proizašla iz moje blage narcisoidnosti – svatko tko se bavi glazbom ili bilo kakvom javnom djelatnošću u umjetnosti je blagi narcis, što mislim da je zdravo i normalno – nego se izgubio čar momenta do it yourself. Uostalom, to je postalo i pitanje egzistencije, jer sam znala da, ako ne napravim velik odaziv s nekom pjesmom, ako se ne piše dovoljno o tome, ako dovoljno ljudi to ne pogleda, da će to smanjiti broj mojih koncerata od kojih sam tada primarno živjela. To je više bila opterećenost time hoću li moći platiti račune. Prije je glazba bila igra, a sada sam morala sve unaprijed planirati.

Tada je zapravo nastala Bad Daughter?
Napravila sam pet pjesama, snimila ih na svom mobitelu u Garage Bandu i stavila ih na Bandcamp pod imenom Bad Daughter. To su bili pop pjesmuljci, ali sam opet imala do it yourself moment. Sama sam fotkala cover, sama sam snimila, … Nisam to nigdje podijelila. Tek sam nakon godinu dana poslala Stajčiću [Zoran Stajčić, glazbeni urednik i novinar, op.a.] i na Radio Student. Za njih sam čak napravila tu neku foru da sam iz New Yorka. (smijeh) Ja stvarno volim dobar pop i Bad Daughter mi dopušta da te pop pjesme ne moram miješati s opusom Lovely Quinces jer bi to bilo zbunjujuće. Još jedna razlika između Bad Daughter i Lovely Quinces je moj pristup. Lovely Quinces je lo-fi i puno toga mi s njom može proći, dok s glazbom Bad Daughter pokušavam biti u skladu s novim produkcijskim trendovima. Više pazim na to kako će izgledati estetski i konceptualno. Lovely Quinces je povrijeđena, ona se dere i ona reži, što proizlazi iz bola. Bad Daughter pjevam smirenije, što proizlazi iz neke manipulacije, pozicije nadmoći. Uostalom, Bad Daughter ne vidim kao svoj cjeloživotni projekt. Mislim da pjesme Lovely Quinces mogu bolje izdržati test vremena.

“S Lovely Quinces mogu nastupiti i negdje gdje poslužuju kavu, premda bi to bila jako čudna kava ako bih se počela derati.”

Zašto se zove Bad Daughter?
Ime Bad Daughter je inače proizašlo kao hommage mojoj majci koja je uvijek govorila da sam loša kći. Nije to ništa traumatično. (smijeh) To je više iz mamine potrebe da budem najbolja osoba što mogu biti. Osim toga, ovo je prvi put da sam zadovoljna imenom. Ime Lovely Quinces bilo je izmišljeno u tri sekunde i u njemu ima mene samo po imenu, ali po ničem drugom.

Pitanje je i koliko ljudi zna da „quince“ znači „dunja“.
Da, ljudi misle da je to neka spajalica između „princess“ i „queen“.

Namjeravaš li nastupati kao Bad Daughter?
Da, ali sigurno ne u mjeri koliko s Lovely Quinces, jer želim da koncerti budu jako osmišljeni u smislu rasvjete i općenite atmosfere, te odabira prostora gdje ću svirati. S Lovely Quinces mogu nastupiti i negdje gdje poslužuju kavu, premda bi to bila jako čudna kava ako bih se počela derati. (smijeh) Svjesna sam da ako ćemo na stageu biti moj producent i ja – povući ću tu paralelu s Nipplepeople – trebaju ti scenski elementi da to izgleda dojmljivije. To se može vidjeti po prvom spotu koji sam izbacila.

Dunja Ercegović (Bad Daughter)

Dunja Ercegović (Bad Daughter)/Martin Peranović

Imaš li pjesama koje si napisala, a koje nisu ni u stilu Lovely Quinces, ni u stilu Bad Daughter?
O, imam! (smijeh) Mislim da je stvar u tome što sam napravila bend. Sad opasno razmišljam. To će uglavnom biti „bendovske“ stvari i aranžmani, distorzije, garage rock, indie 90-ih… Ako sad napravim pjesmu koja je folkish, koja je više akustično usmjerena, nitko ne kaže da to ne mogu staviti na album, ali mi se sad dešava da opet počinjem pisati neke nježnije pjesme koje su Lovely Quinces cirka 2013. Nije da neću s bendom imati laganije stvari, ali neće biti taj moment kao s „No Room For Us“ da uđem u studio i sama to s gitarom otpjevam. No, nije nemoguće.

Možeš tijekom koncerta napraviti intermezzo gdje ti sama sviraš nekoliko pjesama.
Mislim da ćemo to i morati napraviti jer nećemo imati dovoljno stvari kao cijeli bend. To bi čak moglo biti interesantno, taj kontrast. Stvar je u tome što se kod mene ništa ne treba uzeti ozbiljno i svi moraju znati da moja riječ vrijedi tek od danas do sutra. (smijeh) Što je grozno za reći i ne govorim da sam takva u prijateljstvu, ali kod onoga što radim kreativno ne može ništa biti uklesano u kamenu. Zato je meni apsolutno nenormalno pričati o planovima za budućnost, jer mogu sutra reći: „Meni se ovo ništa ne da. Radit ću samo od 9 do 5 i više neću raditi muziku“. Potrebno mi je imati taj prostor.

“Počelo me to nervirati, pa bar da dobijem loš feedback, da se svijet okrene protiv mene jer bi mi još više proradio inat.”

Sputavalo te i to što ovisiš o broju pregleda i o tome koliko će tko tekstova napisati o tebi.
Nisam ovisila samo o tome. Prvenstveno sam ovisila o tome koliko sam ja „grizla“. Glupo mi je svaljivati krivnju isključivo na druge. Da sam izdavala album godišnje, da sam se možda malo više medijski eksponirala, možda bi bilo bolje. No, do zaključka o pregledima došla sam zato što sam znala izbaciti pjesmu za koju smatram da je super i stojim iza nje, super spot i stojim iza njega, ali se ne bi ništa desilo. Prestrašilo me to jer što ako sve dam u album, a ništa se ne desi, što je vrlo moguće. Ništa nije garancija. Koliko god vremena i novaca utrošiš u to, ne znači da će ti se to vratiti bare, feedbackom. Počelo me to nervirati, pa bar da dobijem loš feedback, da se svijet okrene protiv mene jer bi mi još više proradio inat. Sad sam odlučila da se apsolutno više ne opterećujem time, upravo stoga što imam posao.

Čime se točno baviš?
Radim u jednoj kreativnoj agenciji. Počela sam kao copywriter. Uz to, sada radim i kao account manager.

Je li te taj posao naučio nekim trikovima koje sada možeš primijeniti na svoj rad u glazbi?
Sigurno imam bolji uvid u taj marketinški aspekt planiranja i strategije, ali – kao što kažu – u postolara su najgore cipele. Sve što znam mi ne vrijedi jer mi je za sebe to najteže primijeniti. Nekad se divim ljudima koji to mogu. Porto Morto, koliko god je to indie i underground, puno više razmišljaju o tim aspektima, razmišljaju široko i kreativno.

Znači li taj posao da sada imaš manje vremena za glazbu ili si, naprotiv, lakše rasporediš vrijeme?
Mislila sam da ću se, onoga dana kada dobijem day job, prestati baviti glazbom. Ali, taj život „od 9 do 5“ te možda tjera da ne želiš zauvijek tako živjeti. (smijeh) Koliko sam dugo bila slobodna baviti se samo glazbom, pa je nisam radila toliko! Mislim da sam čak sada produktivnija jer radim od 9 do 5. Kao i kad sam paralelno uz srednju školu išla i u muzičku.

“Glumila sam u HNK Zadar kada sam bila na faksu i htjela sam da mi to bude profesija.”

Koji instrument si svirala?
Saksofon.

Zašto onda nema saksofona nigdje u tvojoj glazbi?
Možda će ga biti. To mi je isto palo na pamet.

Da možeš, bi li se bavila samo glazbom?
Mislim da se ne bih nikada bavila samo glazbom. Glazbu sam uvijek voljela, ali nikada nisam mislila da će me po tome ljudi znati ili da ću od toga živjeti. To nikada nije bio plan. Glumila sam u HNK Zadar kada sam bila na faksu i htjela sam da mi to bude profesija. Dandanas mi je to želja.

Koliko si onda išla u tom smjeru? Imala si ulogu u kratkometražnom filmu Renate Lučić Peti kat lijevo, za koji si na slovenskom festivalu SHOOTS Film Festival osvojila nagradu za najbolju žensku ulogu.
Ako dođe još kakva ponuda kao za ovaj film, dapače. Ali ni ovakva glazba nije bila u planu. Kao mala sam htjela pjevati jazz. Zato sam počela svirati saksofon.

Ja bih stvarno voljela čuti neke jazz klasike u tvojoj izvedbi.
Htjela sam skupiti neku ekipu za to, ali to su neki dječji snovi koje upražnjavam u svoja četiri zida. Kod rijetkih pjevačica čujem tu boju, taj patos. Smatram da ni ja nemam nemam tu boju, taj patos. Ali jazz mi je dao tu melodijsku maštu što se tiče pjevanja i pokušavam to ukomponirati u svoju glazbu.

“Od žene se očekuje da bude misteriozna, eterična, a ja ni samu sebe ne shvaćam ozbiljno.”

Je li teško biti žena u rocku u Hrvatskoj?
Nemoj mi s tim narativom krenuti. Počeo mi je ići na živce, pa ga namjerno napuštam i inatim se. Ne želim da mi to bude slamka za koju se moram izvući da objasnim zašto me netko ne doživljava. Ako to dopustim, imam osjećaj da ću se opustiti i da će mi to postati konstantno opravdanje. „Ah, to je zato što sam žena.“ Nije, nego nemam dovoljno dobre pjesme. Mislim da je to malo zdraviji način razmišljanja. Ako si vrhunski izvođač na sceni, ako uspiješ prenijeti išta na tu publiku koja djelomično nekad sluša koncert i ako imaš odlične pjesme, naprosto je nebitno što imaš među nogama. Ne očekujem da me zovu na festivale piva da sviram sama s gitarom, bez obzira na to što mogu biti jednako glasna i drska na stageu kao neki tip. Jednostavno se ne uklapam u tu viziju i taj diverzitet zbog diverziteta mi nema smisla. Mislim da postoji veći otpor prema tome da žena zbija šale između pjesama. Od žene se očekuje da bude misteriozna, eterična, a ja ni samu sebe ne shvaćam ozbiljno. To govorim iz iskustva jer sam masu puta dobila takav komentar. „Zašto imaš potrebu između pjesama pričati o tipovima?“ Živcira me i naziv „žena s gitarom“. Kao da smo endemska vrsta! Nikada nije izašao članak „muškarac s gitarom“.

Imaš li strah od pozornice?
Nije dramska ta koja je izvukla iz mene strah od pozornice. Još u šestom ili sedmom razredu osnovne bila je neka priredba. Moji starci nisu mogli vjerovati da sam sama odlučila izvesti Sinatrinu pjesmu „I’ve Got You Under My Skin“. Došla sam i to odradila. Nisam imala baš koreografiju, ali sam se ponašala kao da godinama pjevam jazz. Ne bih nužno povlačila paralelu između kazališne predstave i koncerta, jer na koncertu nema šlagvorta. Kazalište je prekrasna, ali prvenstveno režirana, igra. Ne želim da mi je na koncertu išta izrežirano. Ono u čemu mi je dramska pomogla je to da dođem do tog nekog lika, da ga izvučem iz sebe i da me on preuzme. Nije da na stageu postajem netko drugi, već sam samo izvukla iz sebe nešto što nije stalno prisutno. Ne ponašam se u životu kao Lovely Quinces. Prije koncerta imam pep talk, užasno sam nervozna prije koncerta. Da me netko vidi prije, pomislio bi da ću se raspasti na pozornici. Ali, kad izađem, kad vidim ljude, kad krene prvi takt, zauzmem stav: „Sad ću ja vama nešto reći“. (smijeh) Ne raspolažem nužno svaki dan tom drskošću.

Jedna si od rijetkih hrvatskih izvođača koji su se predstavili na South By Southwestu. Osim toga, oduševila si Roberta Planta, bila na koncertima s Morcheebom…Tu su bili i Thurston Moore, Howe Gelb, The Kills, Kurt Vile, Tame Impala, Skunk Anansie… Je*ote, baš sam dosta bila predgrupa! Nisam glupa, znam da sam u životopisu imala dobrih momenata, ali nisam osoba koja će živjeti na staroj slavi. Mene svaki taj jedan uspjeh drži jedan dan. Idućeg dana sam već: „Dobro, i šta sad?“.

Usprkos tome i pohvalama glazbenih kritičara, često te upravo struka „zaboravi“.
Prvenstveno je to zato što nisam izbacivala albume. Ne mogu se „vaditi“ da sam napravila sve. Mislim da je možda čak i dobro da me zaborave. Prvo, miče određeni pritisak s mene, to definitivno. Druga stvar je ta što ja prvenstveno funkcioniram na energiji inata. Kad me netko zaboravi, najslađe mi je podsjetiti ga. Tu mi sve proradi. Ali čekam trenutak kada ću imati nešto što stoji iza mene, što je dovoljno jako da kažem: „Here’s Johnny“. (smijeh)

Moglo bi Vas zanimati

Više od autora