U rukama Darka Rundeka i Ekipe barem na jednu večer

Ima li Darko Rundek kultni status? Bolje je pitanje, želi li Darko Rundek imati kultni status kao čovjek koji ne mari za publicitetom i virtualnim naljepnicama kvalitete ili statusa?

Vjerojatno ne želi, što sugerira i sama činjenica da je obljetnički koncert albuma Ruke odlučio pet dana ponoviti u skučenom – i time prisnom – ambijentu maloga KSET-a negoli ga izmjestiti u kakav veći prostor i u jednoj večeri okupiti sve one koji će kroz tjedan odlaziti u Klub studenata elektrotehnike.

A zna publika po što dolazi: dvosatno čahurenje u vinjetama putešestvija nomadske duše kozmopolita što je mapirao svoje nagone za življenjem bez granica u diskografiji. Pogled unatrag na opus plavookog dendija ukazat će na to da je cijelog života okupiran idejom nesputanog življenja; nesputanog ikakvim ljudski postavljenim ograničenjima; slavljem života i – bez imalo patetike – slobode.

Darko Rundek u KSET-u/Matej Grgić

Iako je prva večer tjedna s Rundekom najavljivana u znaku retrospektive Ruku, ovaj sada već moderni klasik iz 2002. nije bio nužno žarište Ekipe iz KSET-a. Dapače, dvosatnu je magiju izveo sastojcima iz svih diskografskih ladica svoje povijesti, od Haustorova Bolera, preko MostovaCargo trija, pa Mhm A-ha Oh Yeah Da-Da Cargo Orkestra, Apokalipsa, Ruku i Brisanog prostora najnovije formacije iza sebe – Ekipe.

A s Ekipom ste doslovce u dvosatnom intimnom druženju kao oko logorske vatre čiji je simbol plamen između njih na pozornici koji kao da svaki put po prvi put izvode one klasike koji će dirnuti u neko mekano mjesto zanesenih duša pred sobom. Ona ih očigledno pogodni, zbog čega i ne čudi da će Ekipa pet dana izvoditi isti repertoar na istom mjestu. Bilo mi je primjetno na Pozitivnom koncertu prije tri godine da pomlađeni bend Rundeku daje novu, mladenačkiju energiju koju je usmjerio duh njihova vremena. Tako će Rundek posegnuti i za live autotuneom (vjerojatno pod utjecajem gitarista mu i frontmena zagrebačke senzacije Porto morto), upasti u groovy zečju rupu jammanja ili pomalo sarkastično zatražiti “te mobitele” da dekoriraju izvedbu “Šala od svile”…

Rundek i Ekipa u KSET-u/Matej Grgić

I kad mu „postane kritično bez cigarete“, u nagruvanom će KSET-u karizmatik zapaliti svoj dim i sirovom umiljatošću spriječiti publiku da krene za njim jer spontanosti, fluidnosti i jednostavnosti nema formalnih prepreka – Rundeku je to dopušteno. A o spontanosti ne govori samo nadograđivanje u jammanju iz ranijeg paragrafa, nego i intermezzi autora kojima šije prorede među pjesmama često u kakvoj modernističkoj maniri gdje su monolozi prema publici niz asocijacija koje je teško uvijek rastumačiti. No i kad je zakučast, pa i kada bubnjara Silvija Bočića humoristično nazove „najplodnijim članom benda“ (kao mladim ocem dvoje dječice) publika je opčinjena.

Rundek i Ekipa u KSET-u/Matej Grgić

No bez Ekipe ne bi bilo sinergije. Fluidnost prepoznatljive estetike Rundek postiže uz starog scenskog suborca Igora Pavlicu – svestranog trubača čije su dionice u tkivu zagrebačke rock i jazz scene već desetljećima, Miru Mancu od milja zvanog Mikro Mance, hiperaktivnog kreativca Roka Crnića, mladu, a sviralački mudru i zrelu Anu Kovačić i Silvija Bočića kojeg ćemo nekad na koncertima Ekipe vidjeti i za gitarom i za bubnjevima.

Dva sata vrijedna stavljanja na repeat – kao što radimo s najdražim pjesmama – ali, tjedan je rasprodan, a karte ne možete naći ni pred samim KSET-om.