Ježeva kućica - dugoisčekivana koncertna izvedba
Ježeva kućica doživjela je nakon dvije godine svoju koncertnu izvedbu pod ravnanjem Dinka Appelta, u interpretaciji Zagrebačke filharmonije, Hane Hegedušić, Vladimira Tintora i Damira Poljička, a prije koncertne izvedbe promoviran je novi nosač zvuka snimljen za vrijeme lockdowna (Parma Recordings).
Jest da je klišej, no Ježeva kućica obilježila mi je djetinjstvo. Obilježila mi je i majčinstvo, a vjerojatno će mi obilježiti i neke daleke mi (zamišljam) vesele trenutke tetkovanja, bakovanja, kumovanja. Ne znam jesam li je više puta ispjevala kao djevojčica (u hladu ljetne terase pred razgaljenom rodbinom i okupljenim susjedima kojima sam iz dana u dan uvijek jednako uporno i predano kratila sparna popodneva uz šalicu vruće turske kave ili štamprlek žestokog za odvažnije) ili kao majka (stisnuta uz svoje dječake kada više ništa drugo nije „palilo“ da ih smiri i uspava, malo po malo prizivajući onaj nježan osmijeh, a u očima onu iskru sreće i djetinjeg prepuštanja lijepom i začaranom).
Vjerujem da svatko tko čita ovaj tekst ima neke svoje tople slike ili zgodne priče, vlastito sjećanje i posebno mjesto za koje veže ježa i njegovu kućicu (neku vlastitu kolovošku terasu s vraškom bakom i suitom bakinih prijateljica oko stola). Da sublimiram: Ježeva kućica zajedničko je sretno mjesto prepoznavanja i simbol topline doma, obitelji i prijateljstva za mnoge generacije. Istom, svatko od nas ipak gaji vlastitu verziju blage sreće i nježnosti koju veže uz ježa i družbu njegovih anti-junaka. I upravo je to razlog zbog kojeg sam se odlučila ući u ovaj uvodni klišej – kako bih iz patetičnog ipak pokušala ući u mitsko. Jer Ježeva kućica ne može biti sveobuhvatniji primjer figurativnog i svevremenog, začudnog, a paradigmatskog. Simboli i elementi ovoga teksta Branka Ćopića, prvi puta izdanog 1949. godine, s 1957. godine pridodanim ilustracijama Vilka Glihe Selana, arhetipski su utkani u naša odrastanja, u moduse i principe kako osjećamo osjećaje.
Međutim, za mene osobno Ježeva kućica je uvijek i prije svega bila glazba i pjesma. Bez glazbe koja se tako prirodno stopila s ovim rimovanim basnoslovnim tekstom (kome li je samo pala prvi puta na pamet ta ingeniozna ideja spajanja?!), ne znam bi li ili kada bi Ježurka Ježić ušetao u moj dječji imaginarij te bi li se tako snažno u njemu i zadržao. Upravo je glazba Hrvoja Hegedušića, nastala 1974., bila presudna i za sva ona spomenuta terasa-pjevanja, ali i zaslužna da Ćopićev ikonični tekst već s četiri-pet godina malenoga života naučim naizust. Pjevala sam sve – svako slovo, svaki uzdah, svaki solo flaute ili trube, svaki instrumentalni komentar. I danas me fascinira Hegedušićeva šansonijerska lakoća ne samo u interpretaciji mekoga naratorovog vokala, već i u sjajnoj skladateljskoj maniri i osjećaju kojim je pristupio rimi, akcentima i stihu. Hegedušić je savršeno razumio što sve glazba može učiniti tekstu, što mu dodaje, a što od njega crpi.
Foto: Zagrebačka filharmonija
A što uprizorenje ovog uglazbljenja može učiniti za Ježevu kućicu?
Koncertna predstava Ježeva kućica u produkciji Zagrebačke filharmonije premijerno je izvedena već u rujnu 2019. godine unutar ciklusa MINIMINI, a recentno je u suradnji s PARMA Recordings promovirano i njezino audio izdanje. Ovu malu, ali važnu predstavu glumački nose sjajna Hana Hegedušić, pouzdani Vladimir Tintor i zaigrani Damir Poljičak, koji osim što sjajno glume i odlično pjevaju (vokalno ih je odlično pripremila Ivana Husar Mlinac).
Foto: Zagrebačka filharmonija
Režija Petre Radin, gotovo pa stalne suradnice MINIMINI ciklusa (koja potpisuje sva tri naslova ovoga ciklusa – uz Ježurku i Božić kod Zimogroznih te posljednje producirani projekt Napokon orkestar), koristi komorne i skromne manire, ali uz mnogo dobrih štosova i uz britku spontanu igru i fizičku spretnost glumaca, ne gubi od dječje pažnje. Ipak, u predstavi se nailazi i na neka nezgrapna rješenja poput izmjene lika Ježurke Ježa između kostimiranog dirigenta Dinka Appelta (pasivizirani šutljivi jež) i glumca Damira Poljičaka (pravi igrani jež).
Foto: Zagrebačka filharmonija
Pojačani fokus na dirigenta, pa bio on i promašen, proizlazi iz dobre namjere i velike želje Petre Radin da čak i u Ježevoj kućici pronađe neki džep u kojem će pažnju djece usmjeriti i na čaroliju orkestralnog muziciranja, na instrumente orkestra, na glazbeno, na slušanje, pa onda i na dirigenta. Dobar primjer iste namjere, čaroban je i tako jednostavno izrežirani trenutak ulaska glazbenika na scenu prolaskom kroz scenografiju – otvorena vrata ormara. Taj inicijacijski moment kojim glazbenici otvaraju priču, ali i u istu stupaju, kojim predstavljaju i sebe i svoje instrumente (izgledom, ali neki i zvukom), sigurna sam, ostat će važna slika u memoriji u publici prisutne djece.
Inicijacijski moment kojim glazbenici otvaraju priču, ali i u istu stupaju, kojim predstavljaju i sebe i svoje instrumente ostat će važna slika u memoriji u publici prisutne djece
No, u cjelini je ipak nešto nedostajalo – ono nešto što smo očekivali da će postavljanje ovog naslova na scenu učiniti za cjelinu. Redateljica, ali i aranžer Hegedušićeve glazbe za orkestar – Marin Rabadan, inače trombonist Zagrebačke filharmonije, nisu si do kraja priuštili slobodu, na koju su ulaskom u zonu reinterpretacije ovog naslova mogli uživati prava. Osjećala se nejednaka razina glazbene razigranosti kroz cijelo trajanje predstave koja se donekle energetski dinamizirala kako je igra odmicala svojem kraju.
Foto: Zagrebačka filharmonija
Pri tom mislim prije svega na glazbene i aranžerske intervencije. Moglo ih je biti mnogo više u funkciji scenske glazbe ili dodanih intermezza između originalnih (aranžiranih) Hegedušićevih songova, a koji bi doprinijeli i režijski boljem balansiranju dijelova unutar cjeline predstave. Pogotovo je to bilo osjetno na samom početku na kojem se nije iznijela dostatna uvodna atmosfera, već se kroz prve scene zbrzalo sve do fatalnog susreta glavnog junaka i prijateljice mu lije. Tek se u tom momentu predstava relaksira i kreće urednim tempom s lijepim glazbenim dodatnim intervencijama – iako su i kasnije sve do kraja predstave one mogle – pa čak i trebale – biti razbarušenije i slobodnije.
Foto: Zagrebačka filharmonija
Ipak, i u Maloj prepunoj dvorani Lisinski, uz glumce te članove komornog orkestra Zagrebačke filharmonije, ja sam i ovaj put pjevala – pratila nove načine vokalne interpretacije, nova mjesta udaha i izdaha, nove boje novog aranžmana i veselila se svakom novom stihu. I – nisam bila jedina.
Foto: Zagrebačka filharmonija
