Nick Cave: Samo previše je dovoljno

Jedan od najvećih umjetnika današnjice Nick Cave prije osobnih tragedija publicirao je kombinaciju dnevnika sa sjevernoameričke turneje, pjesama u prozi i čudnovatih zapisa. Knjiga je nedavno objavljena u hrvatskom prijevodu Voje Šindolića

Među onima koji su bili na jednome od ponajboljih ovogodišnjih nastupa u Hrvatskoj – onome Nicka Cavea & The Bad Seedsa ljetos u Zagrebu – zacijelo ima mnogo onih koji su odrastali uz glazbu i priče o heroinskom ovisniku koji bljuje neobuzdane glazbene izlučevine. Neki od njih znaju da ga je Sveučilište u Brightonu, engleskome primorskom gradu koji on naziva svojim domom, proglasilo počasnim doktorom književnosti.

Od ovisnika do doktora, takva je nevjerojatna putanja glazbenika koji se više od četiri desetljeća tetura po rascjepu koji dijeli ono što znamo nazvati „dno dna“ od visokoobrazovne umjetnosti.

Poput vrlo malo drugih, hm, rock zvijezda – što je soj s kojim se nikada nije poistovjećivao – Cave je preživio kaos i thanatos svojih samodestruktivnih impulsa i postao je kanonizirani umjetnik. Snimio je desetak hvaljenih albuma i izvrsnih soundtrackova, napisao je romane i scenarije te je pokupio mnoštvo nagrada. Usput je zagazio i u pop stardom zahvaljujući suradnji s Kylie Minogue.

Pritom Cave fizički ne stari i kreativno ne zamire, vješto balansirajući konvencijama u privatnom životu, na pozornici, u studiju, na filmskom platnu i između korica. I dalje je u jednom streamu divlji i neobuzdan kao i iz doba njegovih prvih bendova The Boys Next Door i The Birthday Party, a s druge strane spiritualno umiven, izašao ispod skuta Leonarda Cohena.

Kanonizirani umjetnik Cave / Foto: Bojan Mušćet

Upravo je Cohen jedan od onih koji su taksativno spomenuti u njegovoj knjizi The Sick Bag Song/Pjesme zapisane na vrećicama za mučninu (Bodoni). Naziv se odnosi na pjesme u prozi koji je Cave zapisivao na avionskim vrećicama za mučninu tijekom sjevernoameričke turneje 2014. godine. Pritom su te vrećice fotografirane i reproducirane unutar knjige te djeluju iznimno plastično, uvjerljivo (srećom, bez sadržaja za koji su namijenjene). Možda je autorova misao ponekad bila da ćemo ih samo uzeti sa stranica knjige i nakon pročitanoga uporabiti za ono za što su namijenjene. Ili mu je to bila želja nakon što probavimo njegovu neprestanu poetsku turbulenciju koja mahnita izvan svih književnih uzusa.

Knjiga originalno objavljena 2015. godine, u Hrvatskoj je publicirana u vrsnom prijevodu Voje Šindolića, ambasadora američke umjetnosti, osobito beat poezije i rock kulture na ovim prostorima, počasnog člana Američke akademije umjetnosti i književnosti te počasnog člana američkog PEN centra.

Na letovima između gradova u Kanadi i SAD-u, Cave je bilježio kratkotrajne misli na tim vrećicama, razrađujući ih kasnije u detalje kako bi stvorio hibridno djelo koje je djelomično dnevnik turneje, a djelomično plutanje kroz bespuća imaginacije s refleksijama o poslu i životu „kao takvom“.

Princ tame / Foto: Bojan Mušćet

Oprezno miješam gel u zdjelici i svoju kosu bojim u crno

Pa na vrhu mojeg izrazito visokog čela moja kosa leži postojana

Poput svjetlucava crnog perja u gavranovim krilima.

Naginjem se prema

Zrcalu i gledam u zbunjujuće podočnjake. U desnom oku,

U dubini plavetnila, vidi se mala smeđa mrlja, a bjeloočnice su

Počele žutjeti. Na mojoj lijevoj sljepoočnici vidi se staračka pjega.

Na desnoj nosnici kapilara nalikuje na paukovu nit. Osvjetljenje

U kupaonici je nemilosrdno.

Mijenjam izraz lica kako bih izgledom prestao podsjećati na

Kim Jong-una i počeo sličiti na Johnnyja Casha,

Ili nekog drugog. Pričekajte! Samo tren! Evo! Ovako!

Tako piše Nick Cave, a prevodi Vojo Šindolić. Pritom to nije fikcija nego razotkrivanje koje se provlači cijelom knjigom. I to nije samo neka introspekcija o prolaznosti, puno je tu i mladalačke neobuzdanosti sve do razine „evo noći, evo ludila“.

Oni koji bi tu željeli malo ušmrkati natruha kokaina ili heroina, ostat će razočarani. Pjesme zapisane na vrećicama za mučninu ne koincidiraju, na primjer, s autobiografijom Nikkija Sixxa iz Mötley Crüea The Heroin Diaries: A Year in the Life of a Shattered Rock na kojoj se temelji i vrlo dobro napravljen Netflixov film The Dirt. A i kad je pisao pjesme pod heroinskom koprenom, bilo je to daleko od sixxovskoga slavlja onoga što zamišljamo kao sex&drugs&rock’n’roll.

Evo noći, evo ludila / Foto: Bojan Mušćet

Cave se u ovoj knjizi razotkriva, posvećuje stranice svojim idolima i utjecajima, a onda sve to skupa propitkuje i ubacuje elemente fantastike ili tradicionalne mitologije. Kod Cavea je samo previše dovoljno.

Vjerojatno u tome leži i dio objašnjenja zašto i dalje uživa povlastice trajnoga kulta kao princ tame. Koliko god će se on približiti ordinarnim stvarima (na primjer, davnašnje priznanje da je, dok je kupovao igračke za sinove, čuo nekog klinca kako pita mamu: „Nije li ono onaj tip koji pjeva u duetu s Kylie Minogue?“) ili samokritici (a toga ima i u ovoj knjizi), on i dalje ostaje vražanstvo s pedigreom kojega njegovi fanovi ne žele dekonstruirati.

Knjiga je prilično razvedena, pa ćemo osim vrhunskih literarnih zahvata – koji bi zacijelo sjajno zvučali i da su uglazbljeni – morati svjedočiti i nekim pametovanjima za emo generaciju, nešto što će gothic teens rado upisati na kraju svojih bilježnica iz kemije da imaju bolji podstrek za učenje. Vjerojatno to nije slučajnost, nego oblik samoironije.

Pjesme u prozi su i odlomci knjige, a nazvani su prema gradovima u kojima je bend gostovao. Unutar njih nalaze se i skice za klasične pjesme, ponekad i dovršene pjesme koje će groteskno nazvati. Takav je, primjerice, Blues Nicka Cavea kraljevske veličine (u kome će, dakako, spomenuti Elvisa Presleyja).

Nick Cave je bilježio zapise na svojoj turneji / Foto: Bojan Mušćet

Na kraju se nalaze napomene i objašnjenja, uglavnom za čitatelje koji nisu baš bliski s američkim toponimima, običajima i poviješću. Osim bilješki o piscu i prevoditelju, knjigu zaključuje i riječ Voje Šindolića (kome je Cave pomogao u nekim objašnjenjima).

The Sick Bag Song/Pjesme zapisane na vrećicama za mučninu je knjiga koja je možda bila stroj za dešifriranje njegove daljnje karijere. Nakon smrti jednoga, pa drugog sina, Cave je krenuo drugom trasom, sve organskije spajajući umjetničke aspiracije i tegobne prijepore s muzama, sa stvarnim životom i stvarnim smrtima.