24
lip
Recenzija

Elvis: filmski spektakl dostojan Kralja krstio novu glumačku, ali i glazbenu zvijezdu

elvis

Elvis / Blitz Cinestar

share

Elvis bi bio zahvalan

Nisam mogao izdržati ne otići na prvi dan kino-distribucije biografskog filma o Kralju rock’n’rolla – Elvisa. Najprodavaniji samostalni izvođač svih vremena, vlasnika najvećeg broja planetarno posijanih evergreena, kukova koji su promijenili religiju milijuna žena, nacrt glazbenog celebrityja i srž rezidencijalnih glazbenika Las Vegasa.

Kada se radi o biografskim filmovima, igra je vrlo jednostavna: ili me zanima ili mi je potpuno svejedno za ekranizaciju sporne osobe. Kao nikad dosad, o biografskim se filmovima ne raspitujem, pa je samim time užitak kod uspješnog ekraniziranog portreta dugotrajniji. Slučaj s Elvisom redatelja Baza Luhrmanna i mladim Austinom Butlerom bio je isti: što to može otkriti kopanje po pretprodukciji što nismo mogli pokupiti tijekom godina iz glazbenih izdanja ili medija?

Luhrmannov novi film donosi marketinški najatraktivniju personu iz američke industrije zabave na filmsko platno, a australski redatelj zaslužan za modernu adaptaciju Romea i Julije (1998), Moulin Rouge (2001) i Veliki Gatsby (2013) u njemu ne odstupa od svoje teatralnosti, blještavila i svojevrsne burleske utkane u priču o mitologiziranim ličnostima prošlosti. Elvis je tako svojevrsna barokna katedrala filigranskih posloženih elemenata dosljedna kićenosti njegovih prijašnjih ostvarenja, ali i megalomanski projekt uobičajenih obrazaca u biografskim dramama.

Bijelac odrastao u crnačkoj zajednici od najranijih je dana izlagan gospelu i bluesu segregiranih žitelja Memphisa, čiji patos besprijekorno rekreira u prvim pokušajima bavljenja glazbom i postaje hibridnom vrstom: što kao bijelac u rasno podijeljenom društvu, što kao bijelac crnačkog glasa, crnačkog pokreta i crnačkih tema preuzetih direktno iz svakodnevice ili iz arsenala neostvarenih potencijala, kao i zanemarenih genija koji su utemeljili žanrovske konvencije nadolazećeg rocka koji je, sudeći i prema redateljskim sugestijama, morao biti žanr rezerviran za bijelog mitologiziranog junaka.

elvis, buz luhrmann, austin butler, cinestar

Elvis (2022)

Klasična kronološka priča

Priča obuhvaća trideset godina Presleyjeva života, od adolescentske dobi, preko stasanja u rhythm and blues zvijezdu, najvećeg viđenog glazbenog fenomena do njegova posrtanja, povratka i konačne smrti 1977. u 42. godini života. Na prvi pogled preplavljujućih je 160 minuta previše za koncentrirano sjedenje pred ekranom, ali segmentirati i držati uravnoteženo sve relevantne dijelove turbulentnog života krivouste miješalice zdjelice vraški je nezahvalan pothvat koji je pretjeranom Luhrmannu bio naoko lagan. Ukratko, neće vas smoriti nijedan trenutak filma.

U dva i po sata uspio je iza agresivnog blještavila uhvatiti se u koštac s rasnim ideologijama američke nacije koja od njih ozbiljno boluje i danas, kao i neverbalno se dotaknuti politike rodnosti kroz lik samog protagonista kao učenika BB Kinga i, najvažnije, neimenovanog, ali prikazanog Little Richarda od kojih je Kralj direktno preuzeo obrasce nastupanja. Izvana glamurozno satkan život Kralja Rock’n’Rolla preveden je gramatikom bogate, blještave i zasićene fotografije, a uređen frenetičnom montažom kao potpisnim kodovima samog redatelja.

Vizualno ostvarenje filma ilustrira Elvisov dinamični život raskošnom campy odjećom, zasićenom paletom boja što stalno nadražuju, ali ne iritiraju oko; dovoljno da nas drže prikovanim za ekran, dok brza montaža ima i asocijativnu funkciju ilustriranja histerije i ludila usred propulzivnog razvoja zvjezdanog puta. No ono što je bespogovorno najvažniji element portretiranja jest uvjerljivost uloge koju dosad doista nepoznati marginalac Butler iznosi – maestralno. Ako je obitelj blagoslovila mladića, onda je to najbolja potvrda glumačkog rizika.

Stupnjevanjem Elvisovog karaktera, nervoze, ali i govora kroz različite životne faze, Butler demonstrira da nema samo jednog konja za utrku, nego cijelu ergelu karaktera koji će nas uvjeriti u njegovu dostojnost kolosalne uloge. Uloge koja nekome njegovog kalibra biva presudna: kraj ili lansiranje u stratosferu.

A glumca koji je i otpjevao dobar dio Elvisovih klasika nesumnjivo ćemo gledati u mnoštvu filmova narednog razdoblja, kako je to prije desetak godina bio slučaj s Ryanom Goslingom ili trenutno s Timothéejem Chalametom. Kritičari njegova nastupa mogu se pokriti po glavi svojim mitomanskim pokrivačem i udisati smrad svog jala jer ovakvu uvjerljivost pjevačke zvijezde nisu postigli ni Joaquin Phoenix ni Rami Malek kao inkarnacije Casha ili Mercuryja.

Njemu uz bok kroz cijeli film stoji gojazni Tom Hanks kao gramzivi menadžer Pukovnik Tom Parker bez kojeg ne bismo ni imali priču o trijumfu i eksploatiranom posrnuću koje ga je, kako sugerira film, koštalo glave.

Glazba Elvisa vs. najvećih glazbenika današnjice

Očekivano za Luhrmanna pak glazba nam je jednako dinamičan i trodimenzionalan element filmske priče u koju nisu upisane samo Elvisove pjesme na koje ćete tapkati prstićima po fotelji, lomiti gležnjeve sjedeći pred ekranom ili trljati guzom o tu istu fotelju kao zaluđene djevojke šezdesetih pred ovom zvijezdom. Kao što je slučaj s Velikim Gatsbyjem, Moulin Rougeom ili Romeo+Julija, suvremena adaptacija prošlog fenomena ima postmodernističke tendencije sljubljivanja starog i novog. Tako će se u soundtracku naći suvremene i neke sasvim nove glazbene vinjete suptilno utkane u film da nećete ni primijetiti Eminema, Maneskin, Tame Impalu ili Jacka Whitea.

Zašto hrvatska ne snima glazbene biografske filmove?

Biografski filmovi dvosjekli su mač za interpretaciju ličnosti: činjenica da osoba dobiva svoju filmsku prilagodbu upućuje a priori na kultan status, pa nerijetko i kult ličnosti (Jim Morrison, Freddie Mercury, Edith Piaf, Johnny Cash, itd.). S druge strane, biografski filmovi demistificiraju glorificiranu osobu upisanih mesijanskih kvaliteta, iz kojih spoznajemo svu njihovu grešnost, ranjivost, borbu i ljudskost. Slučaj Elvisa Presleyja eklatantni je primjer divinizacije javne ličnosti inovatorsko-vizionarske prirode.

Nakon uspješnih utjelovljenja predvodnika glazbene scene dodatno ih veličamo za uzorite pojedince kreativnog naboja zaslužnog za isticanje među proskribiranim profilom do razine urezivanja u apstraktne zidove hramova kulture. I stvarno, radi se o genijalnim ličnostima upisanim u tkivo umjetnosti, kulture i povijesti pojedinih zajednica pripadajućih vremena. Zato nakon gledanja Elvisa kao tek jedne u nizu filmskih biografija glazbenika, pitam se kako najprije jugoslavenska, a kasnije i hrvatska kinematografija nisu imale senzibiliteta za isto?

Nitko nije naivan uspoređivati doseg američkih ličnosti na svjetskom tržištu i javnom prostoru, što zbog tristo milijunske populacije, što zbog razvijenog marketinga zabavne industrije i dominacije na svjetskoj razini, ali nema potrebe portretirati predvodnike hrvatske glazbene povijesti da bismo ih predstavili svijetu. Veći bi bio pothvat portretirati filmom imena bilo koje legende glazbe iz naše Retrospektive poput Satana Panonskog ili Damira Urbana. Urban u fantastičnoj alternativnoj stvarnosti Zemlje kao umjetničke kolonije benigne izvanzemaljske vrste. Oliver Dragojević kao mediteranski junak hrvatskog protufunka. Josipa Lisac kao avangardna diva. Johnny Štulić kao odmetnik i buntovnik protiv uniformiranog establišmenta. Let 3 u subverzivnoj političko-glazbenoj akcijskoj komediji…

Nakon srpskog Tome kao najgledanijeg kino filma u Hrvatskoj 2021., mislim da je jasno da Hrvatska nije ni svjesna koliko žudi za prijenosom glazbenih legendi na filmsko platno. Pitanje je koga prenijeti i tko će ga prenijeti?

Moglo bi Vas zanimati