Darko Rundek & Jazz orkestar HRT-a

Rundek rado surađuje, pogotovo s mladim glazbenicima, odnosno surađuje dovoljno da glazbeni snobovi zavrte svojim grčkim nosovima na vijest o novoj suradnji. No suradnja s Jazz orkestrom HRT-a zvuči predobro da biste odvratili nos ili uho, zar ne? Više od dvadeset vrhunskih glazbenika, dvanaest pjesama iliti perjanica četrdesetogodišnje karijere i čak 360 grama vinila, samo za vašu poslijepodnevnu razonodu.

Za sve vas koji već vadite svoj pravopis jedna napomena. Naime, album je nazvan po radijskoj emisiji Za vašu posljepodnevnu razonodu, čiji se „naziv na novinskim radio-programima tako pisao,“ svjedoči Rundek, a na čijem su programu bile „snimke izvedbi najvećih svjetskih jazz big bandova i njihove suradnje s pjevačima poput Elle Fitzgerald ili Franka Sinatre“.

Dvostruka ploča, koja već žuti u mojoj plavoj gajbi, ostvarenje je Rundekovih dječjih snova, a jedan poveći detalj čini ju jedinstvenom u diskografiji Jazz orkestra HRT-a, nekadašnjeg Plesnog orkestra Radija Zagreba, odnosno HRT-ovog Big Banda. Premda ovo nije njihova prva ploča na kojoj se u ulozi solista pojavljuje poznati pjevač, prva je na kojoj taj pjevač izvodi isključivo vlastite pjesme. Zbog toga je iskustvo slušanja ove ploče nemoguće svesti na oživljavanje uspomena starijih slušatelja radija Zagreb.

Naime, iako je sve u bojama nostalgije, Darko Rundek nije nasljednik Ive Robića ili Drage Diklića, već prije Arsena Dedića, iako je manje životan, a njegove su pjesme daleko od glazbene pratnje žvakanju, izležavanju i ležernom razgovoru. Njegov je vokal prepoznatljivo táman, a pjesme su mu posute simbolima koji umiju da nas opčine i uzdrmaju, ma koliko plesan bio novi aranžman.

Nema sumnje da je ovdje riječ o suradnji za naše vrijeme i vjerujem da će se njome mladima približiti raskoš svojstvena epohi u kojoj je pop glazbenika obično pratio ni manje ni više, nego, cijeli orkestar.

Pritom treba istaknuti da Jazz orkestar HRT-a čine uglavnom ljudi znatno mlađi od Rundeka. Većina ih je, između ostalih i dirigent Miron Hauser, sveprisutni Mak Murtić te trombonist Luka Žužić, koji potpisuju aranžmane, rođena osamdesetih, u vrijeme kada Rundek, tada još u Haustoru, tek piše polovicu na ovom albumu obrađenih pjesama.

Tih se novovalnih dana može sjećati samo malo zreliji dio orkestra, a ponajviše legendarni Igor Pavlica, koji se na albumu, uz Maju Rivić, pojavljuje u ulozi pratećeg vokala. S tim u vezi moram reći da, iako mi se od sve četiri strane albuma najviše svidjela ona označena slovom C, na kojoj se nalaze tri od sveukupno četiri saksofonska sola, instrumentom koji je najviše obogatio ovaj album smatram baš njih – prateće vokale.

Ovaj album je više od onoga što ste od njega kao potpuni laik mogli očekivati. Rundek je i ranije nastupao s orkestrom, Rundek Cargo Orkestrom, nimalo ne krijući svoje dječačke snove o nastupu s pravim big bandom. Njegova je karijera obilježena neobičnim suradnjama te bogatim zvukom puhačkih instrumenata, od bizarne panove frule do svestranog klarineta, a Za vašu posljepodnevnu razonodu odličan je sukus, ali i aranžerska nadogradnja njegovom dosadašnjem opusu.

Sve su pjesme s albuma već ranije objavljene na nekom Rundekovom albumu, i to u razdoblju od 1985, odnosno Haustorovog albuma Bolero do 2015, odnosno albuma Mostovi koji je snimio s Rundek Cargo Triom. Najveća poslastica upravo su novi aranžmani Haustorovih pjesama, ali su pjesme s albuma Mhm A-ha Oh Yeah Da-Da! te koje cjelini daju očekivani improvizacijski pečat.

Iako je zapravo nepotrebno pjesme vraćati u njihov izvorni kontekst, priča zvuči još bogatije kada znamo što sve stoji iza nje. Darko Rundek je zaista došao do faze u svojoj karijeri kad slobodno može obrađivati samoga sebe i još uvijek biti zanimljiv, drugačiji i, usudim se reći, mlad. Ovo je ploča na kojoj će se graditi budući snovi naših mladih kantautora. Ovome će se težiti.

Na kraju, prije odjave programa, voljela bih odgovoriti na pitanje zašto je, po meni, baš vinil bolji glasnogovornik fuzijske elegancije i transgeneracijske bliskosti koju priziva ova ploča?

Prvi razlog tiče se fizikalnih svojstava samog iskustva slušanja ploče i ne, ne govorim o tome da je lijepo držati oslikani kartonski kvadrat s velikim crnim diskom u rukama, već o tome da treba biti fizički prisutan na izvoru zvuka. Slušanje ili, bolje rečeno, puštanje ploče od vas zahtijeva pozornost kakva je često suvišna ako glazbu slušate preko mrežnih servisa.

Nostalgičari će vam reći da vinilne ploče pažnju privlače svojim mirisom i toplim pucketanjem, ali za mene pažnja nije posljedica, već preduvjet da se to iskustvo uopće dogodi. Vi jednostavno morate biti tamo sa svim sentimentalnim vrijednostima koje za vas nosi vaš gramofon, s teretom krivnje zbog svih malih „potresa“ u vašoj sobi koji su naveli njegovu iglu da poskoči i, u mom slučaju, s najmanje tri utičnice. Slušanje ploče uvijek je prilika za to da vam glazba bude prioritet, a ne zvučna kulisa vašoj prozaičnoj svakodnevici.

Drugi razlog tiče se omota, ali ne nužno njegove naslovnice, za koju je zaslužan Tomislav Vranić Vrana, već činjenice da na njemu piše sve što trebate znati o albumu, odnosno da su na njemu „upute“ na što se trebate usredotočiti. Ovaj album ima vrlo jednostavan omot, odnosno korice, a naglasak je na orkestru i njegovim solistima. Tekstovi pjesama nisu zapisani, kao ni, što mi je posebno zanimljivo, brojke koje govore o trajanju pojedine pjesme. Na mrežnim servisima taj je podatak teško ignorirati.

Treći i posljednji razlog vezan je uz činjenicu da takvo slušanje glazbe razvija potrebu da njegujete i trenirate svoje uho, baš kao što glazbenik trenira svoj instrument. Iako je ovdje riječ o albumu koji i na zvučniku laptopa zvuči moćno, investicija u obliku vašeg vremena čini da ga pamtite. Kao film pogledan u kinu, album poslušan u fizičkom formatu duže ostaje u sjećanju. Također, kod vas stvara potrebu za proširivanjem vlastite kolekcije i, paralelno s njom, potrebu da ona ima značenje.