Vinili – analogna transformacija današnjice

Kad bi se među glavnim vijestima današnjice, između broja žrtava pandemije i novih primjera klimatskih prijetnji ugurale vijesti o rekordnoj prodaji pisaćih mašina u 21. stoljeću koja je nadmašila prodaju računala i vijesti o nestašici žica za trolejbuse, pomislili bismo da je stvarnost koju proživljavamo definitivno luđa od bilo koje fikcije.

Pa ipak, to se događa, jedino su u glavnoj ulozi gramofonske ploče, odnosno vinili. Da, ono na čemu se nekad pretežno slušala glazba, a iščezlo je u prvoj polovici devedesetih. U Hrvatskoj, konkretno, 1994. Tad se u Croatiji Records otisnuo vinil Papa Hrvatima, a stroj za prešu razmontirao i prodao za dijelove.

Mnoge kolekcije ploča tad su prodane u bescjenje, a jedini pravi posao radio je izvjesni gospodin sa zagrebačkog Tuškanca koji je prije konačnog zatvaranja po bagatelnim cijenama kupio sve gramofonske igle iz dućana RIZ-a da bi ih poslije postupno prodavao nesretnicima koji nisu mogli doći do repromaterijala za svoje gramofone. Da, da, i ja sam među njima.

Rekordna potražnja vinila ABBA-e i Adele uzrokovala kašnjenje isporuka?

Danas ćemo pročitati kako je aktualni album grupe ABBA Voyage najbrže prodavani vinil u 21. stoljeću, čak 204.000 kopija prodano je u samo sedam dana. Moguće je da će taj rekord, kako opet pišu mainstream mediji, srušiti Adele za tri tjedna s obzirom da se ubrzano, širom tjedna u tvornicama tiska njezin album 30 koji izlazi početkom prosinca. Upravo stoga, navodi se, isporuka vinila za druge izvođače kasni jer tvornice jednostavno nemaju dovoljno kapaciteta.

Bez obzira što je prva vijest točna, a druga nije, obje su procirkulirale medijima na važnim pozicijama što znači da je vinil definitivno zacementirao svoju poziciju nosača zvuka broj jedan. Tako je bilo i prije sto godina, a do devedestih mijenjala se samo forma, od šelak ploče na 78 okretaja do singlova na 45 i od 1948. godine albuma na 33 okretaja. Kaseta je dijelom čak bila prodavanija, no posrijedi je bio glazbeni medij koji je među velikim dijelom slušatelja bio potrošna roba. Kad bi se vrpca u kućištu zapetljala ili zaprljala, jednostavno bi se kupovala nova kaseta. Vinili su bili namijenjeni čuvanju, a kasete trošenju ili snimanju.

Nepromjenjiv format i emotivna povezanost

Utemeljenjem najprije downloada, a onda i streaminga upravo to svojstvo glazbenog medija da se mijenja – najprije kaseta, a onda i CD – na neki način mu je i presudilo, bez obzira na sve mogućnosti kvalitete zapisa. Format koji je bio nepromjenjiv – gramofonska ploča – vratio se lagano u posljednjih deset godina i na koncu postao dominantan čvrst medij za pohranu zvuka.

Još prije osam godina sam zapisao razloge zašto se to tako: ‘Prije svega, ploča ima opipljiv oblik, dovoljno je velika da bude uočljiva činjenica u svakom okruženju, i stoga ima i određenu sentimentalnu težinu. Odvajanje samog vinila od omota i stavljanje na gramofon – maleni je ritual, koji uključuje i brisanje ploče od prašine (osim pri prvoj reprodukciji).

Ključan aspekt je, zapravo, nešto drugo: onaj ushit koji traje od trenutka kad se ploča nabavi do trenutka kad se stavi na gramofon i počne slušati. Kupljeni novi vinil je u doba kad je glazba imala nesumnjivo veći društveni značaj bio dodana vrijednost, 22 posto na osobnost upravo u tim trenucima ponosa i slave. Jer ploče se nisu nabavljale lopatama; one su se birale, a kad su bile nabavljene – imale su dug slušački vijek.’

Upravo ovakvu pretpostavku romansirao je i ugledni norveški književnik Frode Grytten u svome hvaljenom romanu Pjesma košnice:

‘Liježem na kauč. Nema nikog doma, srećom. To je ono najljepše u cijelom sranju, leći na kauč, ne slušati ploče koje si upravo podigao u pošti, nego samo ležati i zuriti u strop i znati kako si upravo dobio ploče iz Engleske, ploče koje si naručio i čekao i čekao, znati da se možeš dignuti kad god hoćeš i otvoriti paket, otvoriti taj sivi paket, oblijepljen trakom i sa svim tim engleskim pečatima po sebi, Newcastle-upon-Tyne, Newcastle-upon-Tyne, možeš se samo dignuti i otići tamo i pustiti najkul glazbu koju uopće možeš zamisliti. By Air Mail. Ima nešto posebno u tom trenutku kad neku kul ploču prvi put pustiš na gramofonu.

Izvučeš je lagano iz omota, pažljivo, pažljivo tako da ploču ne izgrebeš, a često može biti zajebano izvući vinilsku ploču zbog statičkog elektriciteta ili čega već ne, i onda položiš ploču na disk kao da je riječ o maloj bebi i nećeš je odmah pustiti da zasvira, promatrat ćeš omot ili čitati tekstove ili pogledati tko svira na pojedinim pjesmama. To je ono najbolje kad kupuješ ploče, tih nekoliko minuta prije nego što pustiš kul ploču, ti trenuci dok letimično čitaš tekstove i studiraš omot i čekaš dok ne dođe savršen trenutak. I onda navodiš iglu na ploču, a ona samo leži, glatka i crna i lijepa i počinje se vrtjeti i vrtjeti i vrtjeti.’

Vrijeme za prepuštanje

Za slušanje ploča danas je nužno osigurati vrijeme za užitak. Glazba kao background može dolaziti iz bilo koga drugog izvora; za užitak u glazbi iz vinila potrebno je vrijeme za prepuštanje. Upravo time se i rukovodi diskografska industrija pa priređuje zvučno usavršenija vinilna izdanja, s vinilom u bojama, s bogatijim ovitkom i kodom za download.

Kupci vinila ponajviše su upravo osobe srednje ili zlatne dobi, što i ne čudi – kad je rock krajem osamdesetih prestao biti dominantna glazba unutar korpusa popularne glazbe, preswitchao se iz glazbe koju primarno vole mladi u glazbu koju vole stariji. Tako je AOR (adult oriented rock ili rock za ugodno starenje kako je to efektno preveo Dražen Vrdoljak) postao zapravo rock današnjice koji se iz dana u dan razdvaja od inventivnih, novih i zanimljivih strujanja alternativnog rocka.

S obzirom na većinsku populaciju koja danas kupuje ploče, vinili postaju sve skuplji, a njihova monetizacija pravi je razlog zbog čega kasne na tržište, a ne priča o enormnom tiskanju novog albuma Adele. S obzirom da se CD-ovi prodaju sve manje, a koncerti su zbog korone gotovo nestali, vinili su, uz majice sa slikama izvođača, postali glavno pouzdano sredstvo prihoda diskografa.

Izvor prihoda

Prihod od streaminga ni u inozemstvu ni u Hrvatskoj nije još dovoljno definiran, osobito zato jer se osim u slučaju najjačih izvođača, ne može mjeriti s prihodom od ploča ili, nekad, CD-ova. Situacija s nezavisnim diskografskim kućama je mnogo bolja, jer oni mogu brže reagirati i naručiti mali i ciljani broj izdanja te na tome temeljiti financijsku konstrukciju ili njezin bitan dio.

Problem je i u tome što sada treba od šest do devet mjeseci od slanja materijala kod proizvođača vinila do dobivanja gotovog proizvoda. To je razdoblje kad diskograf mora osigurati protok sredstava za svoje poslove i ne može računati na monetizaciju svoga proizvoda. A kako se produljuje taj rok, tako rastu i cijene vinila. Na primjer, u našim prodavaonicama možete naći dva ista uvozna vinila s dvije različite cijena: viša predstavlja onu za vinil uvezen ove godine, a niža za lanjski, dosad neprodani vinil.

Stoga i na naše tržište još ne dolaze najavljeni vinili. Posrijedi su izdanja za sladokusce, od drugog albuma Parafa Izleti koji će se objaviti u povodu 40. obljetnice od originalnog izdavanja do Greatest Hits kolekcije Gorana Barea i Majki.

Atraktivna domaća izdanja

Naši diskografi se sve više trude da novi vinili imaju bogatiji, remasterirani zvuk, kao i ovitak s pripadajućim knjižicama kao što je slučaj izdanja Croatia Recordsa u povodu objavljivanja nekih od ključnih novovalnih izdanja: prvijenaca Haustora, Šarla akrobate i Električnog orgazma te kompilacije Paket aranžman. Neka reizdanja dobila su vrhunski svjetski outfit. Box-set sa svim studijskim albumima Bijelog dugmeta ili album Modra rijeka Indexa: remasterirani su u čuvenome Abbey Road studiju u Londonu. I nova ostvarenja sve češće imaju obavezni vinilnu inačicu, kao što je posljednji live-album Prljavog kazališta koji je realiziran kao dupli CD i trostruka ploča osiguravši tako status prvoga triple vinila popularne glazbe objavljenog u Hrvatskoj.

Stoga više ne možemo govoriti o povratku vinila. U prodavaonicima je polica s CD-ovima sve manje, a long playevi se šire poput plime. U eri digitalizacije, vinili su se vratili kao jedan od rijetkih analognih predmeta i opet je uobičajeno da su među nama, u specijaliziranim dućanima, outletima, top-vijestima i, ono najvažnije, u našim rukama.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Glazba.hr portala.