Koncertna promocija dvostrukog albuma New Horizons

Kod nas i u svijetu sve je više mladih, talentiranih i školovanih jazz glazbenika, od kojih mnoštvo njih vrlo rano počinju snimati kvalitativno vrlo zapažene albume, možda ponekad i odveć suhoparno i preanalitički kritički (pr)ocijenjene. Međutim, pojam njihovog sazrijevanja povezan je i s odnosom spram takve kritike, pratećih izazova i jačanja volje, barem u smislu dosezanja onog zvuka do kojeg se ne dolazi preko noći, dakle na lak i jednostavan način.

Poznato je, naime, da je potraga za originalnim zvukom povezana (i) s bezbrojnim eksperimentima, utjecajima, a potom i teškim odlukama; valja proći  najrazličitije situacije u studiju i na pozornici te upravo ondje (pred)osjetiti stanovite pozicije, zvučne i fizičke, u kojima se glazbenik – sam ili unutar sastava – najsigurnije i najugodnije osjeća. Jer, vremenski gledano, tek nakon svega toga uvijek nenadano dođe do one istinske pojave unikatnog timbra, posve stopljenog sa svakom glazbenom cjelinom i okolinom.

Stoga je najmudrije, nakon tegobnog formalnog školovanja i naizgled beskrajnog i besmislenog vježbanja, čim prije započeti bilo kakvu suradnju sa starijim, iskusnijim, prokušanijim i, da ne kažem, okorjelijim muzičarima, kakvih kod nas na sreću još uvijek ima dovoljno.

Foto: Bojan Zibar

S poznatom ritam sekcijom

Zasad je u tom smislu primjeran put imao riječki glazbenik Zvonimir Radišić (1991.), najprije svršeni magistar inžinjer elektrotehnike na Tehničkom fakultetu u Rijeci, a potom i diplomirani gitarist, skladatelj i aranžer na jazz odsjeku ugledne klagenfurtske akademije Gustav Mahler Privatuniversität für Musik.

On je stoga u utorak, 17. siječnja 2023. od 20 sati, u ispunjenom zagrebačkom klubu Kontesa, koncertno promovirao svoj likovno i zvukovno izraziti albumski prvijenac, New Horizons, hladnim postupkom otisnut kao audio i Blue-Ray izdanje još ljetos u Croatia Recordsu. Naravno, svirao nije sam samcat – jer radilo se o albumu i nastupu Zvonimir Radišić Trija – već s dobro poznatim dvojcem u ritam sekciji: kontrabasistom Henryjem Radanovićem (1966.), jednim od utemeljitelja statusnog Elvis Stanić Groupa, i bubnjarom Tončijem Grabušićem (1966.), također iz postave Groupa, ali i iz postave legendarnog BP All Stars Banda.

Svekupnom zvučnom dojmu pridonijele su i ljupke umjetnice iz gudačkog kvarteta Vortex Strings koje su sudjelovale u klasičnije intoniranim skladbama, „New Horizons“ i „Dancing Strings“, od kojih je uživo naslovna ipak zvučala nešto slojevitije, ugodnije, s konkretnijim i neovisnijim gudačkim linijama.

Kao da vježbaju

A kako s gudačicama tako i u formi trija, ishodište Radišićevog zvuka bilo je povezano s bogatim harmonijskim jezikom i proizlazećim jednostavni(ji)m melodijama, podatnim i za basovsku i za bubnjarsku improvizaciju. S tim u vezi odisale su i skladbe „Orange Vibe“ i „Winter Sky“, unutar kojih se činilo kao da dobro pripremljeni članovi trija samo vježbaju i improviziraju, izlažući ideje bez pretjeranog analiziranja, a samim time i usporavanja i kompliciranja cijele priče (i vlastitih mozgova).

Spor(ij)a je bila jedino balada, „The Hotchkin Moment“, zapravo bogata harmonijska tapiserija u kojoj su iznimnu komunikaciju ostvarili Radišić i Radanović, inače veliki prijatelji i glazbenici podjednakih individualnih sklonosti i sposobnosti glede sudjelovanja u trio formaciji. Plodovi Radišićevog učenja, sviranja i proučavanja izvorne jazz tradicije čuli su se još u dvjema skladbama, „After the Moon“ i „Catching the Bridge“, brižno uređenim za shematsko razmišljanje i posve slobodnu improvizaciju koje, valja reći, unutar otprilike sat vremena čiste svirke, u onom najizdašnijem obliku koji krasi žive jazz priredbe i ogromne mogućnosti gitare kao harmonijskog instrumenta, naprosto nije bilo.

Do danas ništa novo

Možda se to dogodilo zbog formalnosti zbivanja, a možda i zbog trenutne nesklonosti prema sviranju nečega što se još nikada nije sviralo niti čulo. Možda, pak, i zbog blage nesigurnosti spram onoga što je nekada određivalo najveće svjetske gitariste poput Joa Passa, Jima Halla i Wesa Montgomeryja, ili klaviriste poput Oscara Petersona, Theloniousa Monka i Keitha Jarretta, a što se odnosilo na podsvjesno rješavanje harmonije i intuitivni odabir točno određenih, dobro zvučećih tonova i ritmova.

Foto: Bojan Zibar

Planovi svih tih legendarnih glazbenika bili su podudarni baš u tome da nije bilo plana i kalkulacije unaprijed, a da je bilo slobodne improvizacije i apsolutne intuicije povezane s ispravnim i tankoćutnim osjećajem za pravu (i krivu) notu. Srećom, do danas se nije otkrilo ništa alternativno i novo pa je stoga i našem Zvonimiru Radišiću, razvidno darovitom, duhovitom i u svakom pogledu obrazovanom umjetniku, jasno da već od sutra, želi li se približiti svojim idolima, ili čak postati jedan od njih – svakodnevno bivajući boljim od samoga sebe, treba još predanije oštriti vlastitu intuiciju i sluh kao i osjećaj za glazbenu igru i kvantnu moć svakog trenutka. Sam, ili bilo s kim, u Hrvatskoj, ili možda bolje – izvan nje.

Foto: Bojan Zibar