Sanin Karamehmedović: "Nestrpljiv sam da rečem što više stvari na što ljepši način"

Član grupe Silente Sanin Karamehmedović objavio je knjigu poezije Terca na tišinu u kojoj sabire poetske uratke napravljene za bend, ali i neke druge, dosad neobjavljene

Kada se grupa Silente pojavila sa svojim singlom „Terca na tišinu“ 2013., svima su skrenuli pozornost. Njihov pop s pitkim tekstovima, ali nikako bezveznim stihovima, njihovi vokali i glazba koja zvuči poznato, ali ipak novo i osvježavajuće, bili su kombinacija za uspjeh.

Sanin Karamehmedović pisao je te stihove koji su rezonirali s mnogima. Gotovo cijelo desetljeće kasnije, Karamehmedović sjedi u kožnoj fotelji sa žestokim pićem u čaši i fotografira se za svoju prvu knjigu poezije Terca na tišinu, da naslov slučajno ne promakne slučajnom prolazniku, naslov je koji je obilježio život Karamehmedovića i cijele grupe Silente. Nemoguće je ne čuti glazbu u glavi kada se čitaju njegove pjesme zasićene poznatim melodijama. U dosadašnjoj su se poeziji Sanina Karamehmedovića ljubav i traganje susretali u svom širokom nasljeđu: s arenama, hramovima i bogovima kao simbolima vječne i prirodne ljubavne harmonije; parazitima, pijavicama i đavlima, kao simboličkim modelima paradoksalne naracije ljubavi. Ovo naglašeno ispreplitanje nije bilo iznenađenje za nekoga tko prati njegovu karijeru. Godinama su takve tematike bile dobro utkane u njegove stihove, a utjecaj se još više povećao izlaskom ove knjige. U takvoj poetskoj sintezi razvija se Karamehmedovićev kozmos, osobno neproživljen, ali tako doživljen. Atmosferom svojih pjesama upravlja vješto, tako da bude razumljiv mnogima, ali da ne bude dosadan iskusnim čitateljima. Možda je to tajna glazbenog fenomena njegovog benda, odmjerenost koju je varljivo dosegnuti.

Povod našem intervjuu tvoja je prva knjiga poezije Terca na tišinu, knjiga koja sadrži pjesme koje je uglazbio Silente, ali ne sve; pjesme koje nije uglazbio Silente, opet, ne sve. Po kojem si ključu birao pjesme koje će biti ukoričene u tvoju prvu knjigu poezije?

Imao sam više ključeva. Prvenstveno sam birao pjesme za koje sam smatrao da mogu svoju dužnost, koja god da ona bila, obavljati i bez glazbene pratnje. Ja bih bio najsretniji kad bi se sve te pjesme uglazbile, ali dok se to ne dogodi, evo ih na papiru i nadam se da uspijevaju dotaknuti onoga tko ih čita. Malo mu ubrzati kucanje srca ili ga malo usporiti. Ovisi što kome treba.

Uzimam si pravo možda biti u krivu, ali čini mi se da do objave pjesme „Terca na tišinu“ nije bilo toliko snažnog momenta gdje se naglasak stavlja upravo na tu odsutnost glazbe, na odsutnost razgovora. Glazbenici itekako znaju da glazba nisu samo note, nego i pauze na pravim mjestima, uzimanje daha prije početka fuge, značajne melodijske linije. Je li i ova knjiga tvoje metaforičko zastajanje? Prilika za neko osluškivanje bitnih stvari?

Ne bih znao, ali sigurno si ne prisvajam nikakvu originalost u odabiru tog motiva, prije će bit’ da sam ga maznuo negdje. To je vrlo čest motiv, ali, eto, u mom slučaju iskorišten je na specifičan način. Odsutnost razgovora u „Terci na tišinu“ nikad nisam smatrao negativnom. „Terca na tišinu“ je nadrazgovor, situacija u kojoj ljubavi ima dovoljno da popuni prazninu i odsutnost – kako razgovora, tako i drugih stvari.

Vrtlog izraza

Kada prolaziš kroz situacije kao umjetnik, imaš priliku izraziti kroz umjetnost ono što ti se događa u životu i tada neka tvoja najintimnija mjesta postaju taj čudesan trenutak. Mnogi umjetnici pišu o prekidima i neostvarenim ljubavima puno slobodnije, kao da na neki način uzimaju moć u svoje ruke i tako kontroliraju svoju bol, ali pisati o velikoj ljubavi nije toliko čest slučaj. O tome se ne piše toliko na neki slavljenički način, koliko god to bilo uzvišeno. Kako gledaš na to? Knjigu si posvetio Romani, ali imam dojam da je više pjesama o trnju nego o cvijetu.

Malo toga što se spominje u ovoj knjizi došlo je iz mog života. Barem ne iz ovog kojeg trenutačno živim. Iz mog života dolaze motivacija, želja i neki vrtlog izraza koji sam kroz vrijeme izgradio i još gradim. To je stvarni život, cvijeće izvan pjesme i to sam posvetio. Situacije u pjesmama ljubavne su i univerzalne, ali izmišljene i odglumljene. Umjetno kao umjetnost sama. Da ja na taj način razmišljam i tumačim te osjećaje, da, ali da je to trnje stvarno, ne bih rekao. Ja sam uvjeren da je to kod svih tako. Što bi svijet bez lažnih Robinzona. Bolje lažno trnje nego lažno cvijeće.

Pisanje je vrlo osamljena aktivnost. Tko su tvoji prvi čitatelji i koliko si vjeruješ kada nešto napišeš? Čekaš li inspiraciju ili pišeš redovito? Imaš li one trenutke kada se pjesma sama napiše ili ti njome upravljaš? Kakav je tvoj proces pisanja?

U zadnje vrijeme sam dosta nesiguran. Nikad ne bih nekom pokazao tekst za koji ne mislim da je dobar, ali postoje nijanse unutar toga. Neki tekstovi su odmah jako uspješni i nije baš da mi treba potvrda da su dobri, jer ionako su se sami napisali i nemam ja što tu više izvodit’. Nekima ipak treba provjera ili meni treba provjera, ne znam više, ali očistim tu nesigurnost kroz prvo čitanje koje imam doma. To uglavnom dam Romani jer mogu na licu vidjeti valja li to čemu. Slično je kad dam Tiboru pjesmu, samo što njemu volim dati gotov tekst jer nikad ne znaš kad će on uglazbiti nešto. Događalo se tako da bi on uglazbio nešto što nije bilo gotovo i za što nisam mislio da je dobro, ali bi zapelo s glazbom i onda je gotovo, ne da se više taj tekst odvojiti od glazbe.

Sanin Karamehmedović: Jako volim glazbeni biznis i glazbu kod nas

Pišeš li uvijek istu pjesmu? Zašto ovo pitam? Zato što sam primijetila da si u par navrata u zbirci spomenuo neku takvu pjesničku sliku.

Nisam siguran. Rodila se davno sumnja da je sve to jedan tekst zapravo. Ne znam koliko sam daleko došao u tom razmišljanju, ali sam se pokušao obračunati u pjesmi „Sve su moje pjesme iste“. Nije mi puno pomoglo.

U glazbenom biznisu nikad nije samo do glazbe. Uvijek to mora biti šira priča. Glazba je, ovdje mislim na glazbu kao proizvod, centralni dio slagalice, ali treba paziti i na estetiku videospotova, izvedbu, odnos s medijima, odnos sa slušateljima, suradnike. Treba paziti na vremenske cikluse kako bi se održavao interes, kako ne biste bili zaboravljeni. Kako je to bilo sa Silenteom? Iza sebe imate četiri albuma. Jesi li se ikad mučio s odabirom pjesama za bend? Koliko su se pjesme mijenjale kad su trebale biti uglazbljene?

Jako volim glazbeni biznis i glazbu kod nas. Ne kažem da je sve to dobro, u smislu uvjeta i funkcioniranja biznisa, većinom nije, ali zavolio sam tu scenu. Teška džungla, bojno polje, ali meni zabavno. Silente je prošao kroz zaboravljenost nakon stanke 2017., 2018. i bilo je vrlo neugodno. Povratak je bio naporan. Radili smo stvari koje bismo inače odbili kako bismo u kratkom roku nadoknadili pad benda i pad scene zbog nepostojanja koncerata u korona razdoblju. Sve je to dio posla. It’s a long way to the top. Najčešće promjene u studiju bile su one u početku, npr.: „Sančo, ne smiješ imati tri različita refrena, nisi Balašević, nitko to neće zapamtit’, zafrkavaš publiku. Pa OK, ponovimo refrene. Može li barem zadnji da drugačiji bude? Vidit ćemo.“ Ili kad treba nadopisati nešto jer nedostaje stihova. Pa treba neki filler na brzinu smislit’. To mi je dosta mrsko.

Može li poezija biti razarajuća? Znanost kaže da emocije nakon podražaja osjećamo 90 sekundi, a ono sve što traje dulje od 90 sekundi stvaramo svojim mislima. Ako promišljaš o boli, o onome što te uništava, nije li to jedan oblik mazohizma? Emocijama upravljaš tako da te svoje misli zapišeš i one postanu zauvijek vezane za tebe. Čak i one koje onda tvoj bend svira, postanu hitovi i uvijek se na neki način vežu za tvoje ime.

Mene razara, ali ja to od nje i tražim. Sve po potrebi. Bez obzira na sadržaj, ako duša ne kupuje takve stvari, uzalud je sve. Tvrdi ljudi, većini to ne treba, čini mi se. Meni se to sviđa, uživam u tom razaranju. Da me rastavi, kako bih se sastavio jer mi treba pomoć u tome. Da me složi kao složena rečenica. Šetnja kroz pjesmu, to komplicirano i nepotrebno putovanje ono je što mene dovede do istine koju sam negdje i nekako zaboravio. Nema veze s mazohizmom. Mene to pokreće i održava. Motiviraju me takvi podražaji, obožavam tuđu umjetnost i bol koju ona pojačava. Za mene je to najbolje gorivo.

Ima jedan sjajan dio o traganju koji objašnjavaš prije posljednjeg poglavlja, dio je intervjua za Beli Zagreb Grad. Kažeš da je traganje konstantno. „To može zazvučati tragično, da nikad ne pronađeš to što tražiš i da je jedna želja samo put do druge. Ali to je život i dobro da je tako. Jer zamisli da nakon vremena i vremena odjednom pronađeš sve što želiš i sve što voliš. Kako bi se onda suočio s prazninom koja slijedi? Taj bezdan bi te progutao, i tebe i ono što si našao prije njega.“ Lijepo si to sročio. Jesi li nestrpljiv dok istražuješ svoje želje i ono od čega se sastojiš?

Tako je – kako je. Od jednog cilja do drugog, dok te srce vuče i dok te noge nose.. Nervozan sam kad me ne ide. I tragičan. Uvijek mislim da sam zapeo i da se neću izvući. Ne zanima me toliko odgovor na to od čega se sastojim koliko mi je uzbudljiva potraga. Stvari će na kraju svakako ostati maglovite, ali prevrtanje osjećaja i želja kroz pjesme je moj način pretraživanja sebe i svijeta.

Cohen je najbolji ikad

Je li te uspjeh na ikoji način ometao u pisanju?

Apsolutno ne. Uzeo mi je vrijeme, ali dao mi je snagu i zalet. Uživam u tome, sve to samo pojačava emocije i tjera te dalje. Uostalom, ne znam baš o kojem uspjehu je riječ. Ja sam ponosan na stvari koje sam napravio, ali nakon nekog uspjeha, jako brzo želim neki novi i zaboravljam na stari; tu iluziju koja je uspjeh. To jako brzo splasne i postane nebitno, samo kipić na ormaru. Predivna uspomena, ali što god da sam postigao, ništa je u usporedbi s onim što još želim postići. To je neverending story, a moje bolje najbolje djelo sigurno će ostati nedovršeno.

Napisao si kako si bend uvijek koristio kao neki štit. Znači li to da si sada dovoljno ojačao kako bi mogao primati udarce? Očekuješ li uopće udarce?

U onom svijetu, glazbe i showbizza, nisam puno ojačao i uvijek će bend biti na prvoj liniji s Tibijem, koji prima većinu udaraca i pohvala. Bez obzira čega više ima, meni ta pozicija odgovara. U ovom svijetu, knjige i stihova, zasad nisam sreo ništa čega bih se bojao. Ušetao jesam malo preplašeno, ali uglavnom su me dočekali oni koji su posebno voljeli Silente stihove i godinama već šalju ljubav za njih. Napravili su mi dobar doček i osigurali neki mali prostor da se osjetim dobrodošlo. Tako da vjerujem da ću nastaviti aktivno pisati i objavljivati vezano i nevezano za Silente.

Kažeš da si dosta patio zato što si bio previše načitan među glazbenicima, a premalo među književnicima. Kako si prihvatio svoju poziciju između ove dvije scene? Vrijeme ništa ne liječi, ako se ništa ne događa u tom vremenu. Treba li uopće utočište tražiti u drugima?

Više sam patio što su oni tako smatrali, nego što je to zapravo tako bilo. Nisam toliko načitan, a postoji i puno književnika koji su bolji glazbenici od mene. Našao sam svoju poziciju time što sam prestao razmišljati o tome i riješio se želje o pripadnosti nekoj od tih strana. Neka me vrijeme smjesti, ali neka pričeka još malo jer nisam ni blizu gotov. U redu je tražiti utočište, ali neka to bude kratko. Napusti ga prije nego što ti ostane jedino to da okriviš svoje utočište jer si zapeo u njemu. „He will say one day you caused his will to weaken with your love and warmth and shelter.“ Cohen – Stranger. Najbolji ikad. Znam sam ono što sam pročitao kod takvih ljudi.

Što voliš čitati?

Bajke i poeziju. To dvoje je jako povezano. Klasike književnosti iznova. Selimovića i Andrića.