Tomislav Fačini: „Kombinacija aktivnog muzičara i pedagoga je komplementarna i vrlo dobra"
Tomislav Fačini, multidimenzionalna je glazbena osobnost koja svojim radom povezuje brojne zahtjevne i odgovorne glazbene uloge, redovito s velikom lakoćom, osmjehom i neutaživom glađu za umjetničkim sadržajem kao fokusom djelovanja. Uz stalni posao profesora dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Tomislav je šef dirigent zbora HRT-a gdje brine o ciklusima Sfumato i Kanconijer, umjetnički je voditelj i član ansambla Antiphonus, stalni gost dirigent Dubrovačkog simfonijskog orkestra i savjetnik za glazbu Dubrovačkih ljetnih igara.
Na ovogodišnjem će 32. Muzičkom biennalu Zagreb, čiji je program sada dostupan i online, ravnati koncertom koji se u sklopu ciklusa Sfumato održava u suradnji s festivalom Samoborska glazbena jesen i skladateljskim natjecanjem New Note.
Povod za naš razgovor, koji smo odvili u jednom zvukovno prebučnom kafiću, Fačinijeva je protekla intenzivna glazbena godina u kojoj su se brojne, dulje pripremane umjetničke silnice sretno ukrstile, rezultirajući nizom ostvarenih vrhunskih koncertnih i diskografskih projekata, s važnim praizvedbama, ali i uspješnom proslavom 80. obljetnice Zbora HRT-a te vrijednom nagradom Milka Trnina za izvedbu Hrvatske mise Borisa Papandopula u ciklusu Zbora HRT-a Sfumato za 2021. godinu.
Foto: Matej Grgić
Odnos prema vremenu i mnoštvo glazbenih uloga
Često se pitamo koji je recept uspješnog vođenja višestrukog života unutar glazbene scene. Na koji se način odnosiš prema vremenu u odnosu prema svojim obvezama i predstavlja li ti opterećenje njihovo preklapanje?
Sve glazbene uloge koje se preklapaju u praksi su seljenje fokusa s jednog na drugi. Svi moji muzički projekti odvijaju se u određeno vrijeme i imaju svoju dinamiku pripreme te realizacije. Problem je oduvijek bio eventualno preklapanje neželjenih stvari u isto vrijeme, čega danas ima manje nego prije jer više planiram unaprijed. Što se tiče kuriranja programa, kao što su Dubrovačke ljetne igre ili programi ansambala generalno, oni se mogu u fazi hibernacije pripremiti do vrlo velikog stupnja završenosti, u čemu sad već imam dosta iskustva.
Što se tiče profesorskog posla, on je jedini koji je konstantan. Mislim kako je kombinacija aktivnog muzičara i pedagoga dobra i vrlo komplementarna kombinacija. Ne osjećam problem s preklapanjem, osim ponekad terminski. Dapače, mislim da jedna uloga brusi drugu i da one stvari koje profesionalno iskušavam predavajući imam više puta mogućnost propitati te jasnije artikulirati u komunikaciji sa studentima.
Foto: Matej Grgić
Kolika ti je želja izraziti se kao aranžer i skladatelj i koliko se tome uspiješ posvetiti?
Skladanje je jedno od sekundarnih područja koje dotičem, a koje mi daje utoliti svoju kreativnu glad koja se ne iscrpljuje samo na interpretativnim zadatcima, već traži neke druge ventile. Sebe ne bih nazvao skladateljem, jer mislim da je to profesija za sebe. Ja to radim prigodice i kad se ukaže potreba ili izazov. Aranžiranje je nešto što me strahovito zanima. To je bitno drugačiji posao od skladanja u današnjem društvenom i povijesnom trenutku; vrlo kreativan, ali i relaksirajući po pitanju potrebe da se stvori vlastiti univerzum i jezik.
Aranžiranje je nešto što me strahovito zanima. To je bitno drugačiji posao od skladanja u današnjem društvenom i povijesnom trenutku
Tvoji su aranžmani Božićnih pjesama pokazali kreativan odnos prema baštini, interpretacija drugih stilova djeluje vrlo poticajno za tebe?
Tako je, svaka pjesma ima svoj stil, nijedna ne obvezuje, a pruža izobilje mogućnosti koje su same po sebi krajnje asocijativne, dopuštajući ludički pristup baštini i uživanje u toj interpretaciji, uvijek ističući vitalnost i sposobnost da izvorna pjesma bude sebi vjerna, kako god je ruho zavijeno. To mi je izuzetno zanimljivo i zabavno.
Foto: Matej Grgić
Kreiranje glazbenih programa kao doživljaja
Na koji se način baviš biranjem programa? Koja je ideja koja te vodi?
Ja bih kao slušatelj htio da svaki koncert za mene bude doživljaj koji će me usukati u jedan drugi svijet ili mali svemir. Na isti način pokušavam pristupiti kreiranju programa. Zavrtim se oko jednog motiva ili asocijacije, posložim elemente. Tako to bude cjelina koja je zatvorena u svojim međuodnosima, a opet otvorena doživljaju publici i njezinoj širini.
Zanimljivo je i važno što polaziš od položaja slušatelja – u programima koje koncipiraš ističe se otvorenost različitim stilovima, ali i žanrovima koje kombiniraš u pojedinim prigodama. Na koji način o tome podučavaš svoje studente?
Milijun je načina, kao mislim da je glavna „atmosfera“ programa, koja je vrlo opipljiva i značajna. Sve drugo, plansko i cerebralno, tek su momenti korektiva programa, a ne njegovi kreatori. Mnogi problemi nastaju kad čovjek pokušava svesti stvari na papir. Za mene koncept uvijek kreće iz zamišljanja zvuka. Postoje mnogobrojni načini spajanja programa, što može brisati i granicu među žanrovima ukoliko se ukusno slože. Vrlo su često problem stilovi koji slijede jedan iz drugoga, ti se često ne trpe.
Postoje mnogobrojni načini spajanja programa, što može brisati i granicu među žanrovima ukoliko se ukusno slože
Estetike i mode kovitlaju se pa je bitno naći isti dio spirale koja se vrtloži kroz prošlosti u sadašnjost. Tu se otvara prostor da se programi postave raznoliko i da publika to shvati kao doživljaj te širenje horizonta, radije nego smetnju ili kost u grlu.
Studentima je to moguće prenijeti samo kao koncept. Oni moraju naučiti zamišljati glazbu kako bi uopće sagradili svijet zvuka u svojoj glavi, da bi ga suprotstavili zvuku realnosti tijekom probe ili izvedbe.
Foto: Matej Grgić
Perspektive mladih dirigenata
Kakve su perspektive mladih dirigenata u Hrvatskoj u odnosu prema inozemstvu?
U Hrvatskoj nedostaje dirigenata. Mislim da svaki ansambl rado daje šansu mladom dirigentu, ali je bitno da te šanse ne budu na početku promašene. To se ne odnosi na visoke umjetničke rezultate, nego na njihov način rada i razumijevanja ophođenja s glazbenicima i vođenja probe. Kada mladi ljudi dođu iz inozemstva, oni redovito znaju voditi probu u nekim vremenskim okvirima, jasni su u realnim zahtjevima, makar oni bili ograničeni – i imaju jasno povučene granice između sebe i ansambla. Kod nas nije uvijek tako, uglavnom zato što je sredina premala i zrnato prepoznatljive teksture…
U Hrvatskoj nemamo previše ansambala, ali ih za dobar početak mladog dirigenta ipak ima dovoljno
Dobre su startne pozicije nužne ili barem vrlo korisne za izgradnju normalnih odnosa između dirigenata i ansambla. U Hrvatskoj nemamo previše ansambala, ali ih za dobar početak mladog dirigenta ipak ima dovoljno. U nekim drugim zemljama ima puno ansambala, ali i dirigenata, kao i onih koji pretendiraju izvana na postojeće pozicije. Sigurno je da mladi moraju sami nalaziti svoje prilike, širiti krila, možda manje očekivati i biti kompetitivniji. Najgore je kad su kod kuće i prigovaraju da ih nitko ne voli.
Foto: Matej Grgić
Posebnost dirigentskog poziva kao mlade osobe je ta da mlad čovjek stane za kormilo ansambla u kojem su članovi redovito stariji, a to je posebno komplicirano kad te ljudi poznaju. Imamo dovoljno iskustva, međutim, mladih ljudi koji dolaze ovamo i ne poznajemo ih, ali i i našijenaca koji izniknu i dovoljno su autentični da nitko ne propitkuje njihovu dob kao neki problem.I na svjetskoj sceni su se jako promijenili odnosi prema mladim dirigentima –„tržište“ je usmjereno na plasman vrlo mladih ljudi.
Mladi moraju sami nalaziti svoje prilike, širiti krila, možda manje očekivati i biti kompetitivniji
Kod nas se primjećuje nekoliko mladih dirigenata koji se fino razvijaju i grade svoj životni put bez stresova ili visokih skokova i padova; kroz neko bi se vrijeme mogli nadati jednoj po tom pitanju osvježenoj sceni…
Zborska scena u Hrvatskoj – nerazvijen sustav razvoja i potreba za promjenom
Već godinama si dio profesionalne i amaterske zborske scene u Hrvatskoj, kako procjenjuješ njezino stanje i potrebe?
Mislim da, kao i u većini stvari kod nas, previše toga ovisi o pojedincima. Govoreći o amaterizmu, možemo reći da su postojeće platforme organizacije još u tranziciji. Nisu održale autoritet i jasnu poziciju koju su imale u prošlom sustavu, a nisu se do kraja snašle u onom što zahtijeva neko novo vrijeme. Mi možemo osigurati sustav koji bi omogućio da srednja kvaliteta zborskog pjevanja bude bolja nego što jest. Poznato je da neke države kao što je Slovenija, koja ima ultrajaku zborsku scenu i odskače od svih okolnih zemalja, ima jaku državnu kontrolu kulturno-umjetničkog amaterizma, a koja je po pitanjima financiranja i kontrole kvalitete zapravo slična, ali rigoroznija nego ona koju smo imali u Jugoslaviji.
Foto: Matej Grgić
Osim toga imaju jaku tradiciju i scenu koja počiva na velikoj kritičnoj masi ljudi koji su zainteresirani za to. Mi taj dio ne možemo preslikati još dugo. Mislim da je ključna stvar zbog koje glazbeni amaterizam bolje funkcionira u Austriji, Sloveniji ili Njemačkoj (nemam iskustava s nekim drugim zemljama) glazbena pedagogija. To je potencijalni pivotni stup koji se obraća i obrazuje sa strane glazbenog profesionalizma, a stremi široj naobrazbi i glazbenom amaterizmu. Tu bi trebalo pokrenuti stvari, da se one ne odvijaju stihijski nego planski; smatram kako bi to trebao biti kanal kojim bi se akademski profesionalizam ulio u posude koje su adekvatne da budu prva linija obrane glazbene umjetnosti i prodiranja u svaki društveni sloj.
Glazbena pedagogija je potencijalni pivotni stup koji se obraća i obrazuje sa strane glazbenog profesionalizma, a stremi široj naobrazbi i glazbenom amaterizmu
Stanje umjetničkog obrazovanja, važnost povezivanja sektora
Tu se vraćamo na pitanje obrazovanja i kvalitete sustava koji ga provodi. Kao profesor na Muzičkoj akademiji i sam si dio tog procesa, koje probleme uočavaš sa svoje razine?
Sam aparat kao da čini sve što može da oteža i upropasti bilo koji vid humanističkog obrazovanja, a pogotovo umjetničkog obrazovanja. Unatoč velikim riječima, smanjen je fond sati koji se bave umjetnošću, nepovoljan je odnos i selekcija nastavnog kadra. Ono što bismo morali napraviti, počevši od Muzičke akademije u sprezi s glazbenim školama, jest sagraditi okosnicu koja bi mogla plasirati ljude i obrazovni kadar, koji je bio napravljen da djeluje praktično, u škole, na djecu… Kod nas i ne funkcioniraju pojedini segmenti teorijske naobrazbe, nedostaje koordinacije svih specijaliziranih dubokih znanja koja se na općoj razini ne nude, nego forsiraju da ih studenti prihvate.
Sam aparat kao da čini sve što može da oteža i upropasti bilo koji vid humanističkog obrazovanja, a pogotovo umjetničkog obrazovanja
Iako se oduvijek priča o potrebi uvođenja promjena, svako ministarstvo iznova krene za tim da utrpa previše sadržaja koji nisu adekvatni za ono što studentima treba. S druge strane, u konceptu kao što je Škola za život gubi se bilo kakvo strukturiranje i nastane kaos, jer nema ni kadra koji se preko noći može odgojiti te na kraju i iznijeti taj koncept.
O vrijednosti i odjecima hrvatske glazbe u međunarodnom kontekstu
Kako kotira hrvatska glazba u inozemstvu? Čime se imamo pokazivati?
Problem nastane kad se pojavi koncert obljetničke naravi gdje se vrte uvijek iste kompozicije; Ero s onoga svijeta, U boj u boj, Bersina Idila itd. Ako se pokušavamo mjeriti mjerilom koje ne možemo dohvatiti zbog svoje dimenzije i povijesne uvjetovanosti, naravno da ćemo se zaplesti u pogreške.
Međutim, ukoliko prihvatimo ležernije i samosvjesnije ono što jesmo i ne pokušavamo se dokazivati, nego posegnemo za popriličnim muzičkim blagom koje se i danas, upravo sada stvara, onda bez straha u svakoj prigodi možemo istupiti s hrvatskim programom u nekoj mjeri (u kojem smo konkretnom polju žanru i repertoaru jaki) i da možemo po pitanju instrumentalne i vokalne glazbe, zborske, orkestralne, dakle velikih formi, pogotovo mješovitih sadržaja bez problema konkurirati ili jednostavno samo biti prisutni s osjećajem sigurnosti i zadovoljstva.
Ukoliko prihvatimo ležernije i samosvjesnije ono što jesmo i ne pokušavamo se dokazivati, nego posegnemo za popriličnim muzičkim blagom koje se i danas, upravo sada stvara, onda bez straha u svakoj prigodi možemo istupiti s hrvatskim programom
Koliko je hrvatske glazbe dostupno široj javnosti?
Jedno je zadovoljstvo nas vlastitim glazbenim outputom, a druga stvar je krajnje zadovoljstvo njegovim plasmanom. Generacijama se spominje ta problematika. Nije to posao za jednog čovjeka, kako to već kod nas najbolje funkcionira, iako svaki od nas ima neki dio krivice jer ne inzistira dovoljno, premda se bitka čini teškom pa i više puta čovjek zastane pred tupošću sustava.
Na primjer, HRT je posljednjih desetak godina izdao niz izdanja opera iz novih pročišćenih materijala sa sjajnim vokalnim solistima, dirigentima i svojim ansambalima. Također se snimilo dosta rane glazbe, kao i izdanja koje se temelje na suvremenom stvaralaštvu i narudžbama. (HRT je jedina institucija koja uopće, recimo, redovito angažira skladatelja u rezidenciji.)
Foto: Matej Grgić
Međutim, HRT kao takav ne poznaje mogućnosti prodaje i plasmana, a kamoli promocije tih sadržaja koje je sam platio, izveo i snimio, izvan toga da skuplja prašinu na nekoj polici. Treba se netko drugi potruditi oko toga kako bi se takva izdanja, kao i notna izdanja kojih ima puno, plasirala na međunarodno tržište ili scenu. Svi trebamo partnera koji je izdavač i promotor, s kojim bi mogao ostvariti niz kvalitetno opremljenih izdanja s popratnim tekstom i vizualom, za koje se može ishodovati adekvatan plasman na prava mjesta i to u svim formatima: na CD-u, ali i u digitalnom obliku koji je puno prijemčljiviji i svrsishodniji u smislu promocije.
Svi trebamo partnera koji je izdavač i promotor, s kojim bi mogao ostvariti niz kvalitetno opremljenih izdanja
Sve skupa je zaokružen posao tek kad se notna izdanja urede i izdaju i kad se napravi nekakav nosač zvuka. Imamo mi čitav niz takvih proplamsaja, ali ne i sustavni rad nekoga, čiji je posao baviti se samo promocijom već kompletiranih paketa koje se može plasirati kamo već treba.
Što se do sada napravilo po tom pitanju na HRT-u i koja nam se izdanja spremaju u skoroj budućnosti?
Objavili smo prvi nosač zvuka Osluškivanja u izvedbi Zbora HRT-a kao dio nove edicije Ligatura, koju su u suradnji pokrenuli HRT (RJ Glazba) i Hrvatsko društvo skladatelja (Cantus d.o.o.). Riječ o CD-u koji predstavlja kompilaciju hrvatske suvremene zborske glazbe s kompozicijama koje je Zbor HRT-a ili praizveo ili naručio i kvalitetno snimio.
Edicija Ligatura bi trebala podupirati najsvježiju produkciju, novo stvaralaštvo, kao i skladbe koje su nastale na narudžbu ansambla HRT-a koji se neumorno i sustavno bave hrvatskom glazbom
Riječ je o skladbama Stanka Horvata, Srećka Bradića, Anđelka Klobučara i Frane Paraća s kojima se mi rado predstavljamo koncertno pred publikom, ali koje predstavljaju i vrijedne doprinose našoj baštini i repertoaru, ali isto tako i bilo kojem repertoaru bilo kojeg zbora izvan Hrvatske. Edicija Ligatura na taj bi način trebala podupirati dvije strane; najsvježiju produkciju, novo stvaralaštvo, kao i skladbe koje su nastale na narudžbu ansambla HRT-a koji se neumorno i sustavno bave hrvatskom glazbom.
Foto: Matej Grgić
Koliko Zbor HRT-a voli izvoditi suvremene autore? Oni su se pokazali kao moćno interpretativno tijelo koje izvodi široki raspon stilova i programa, u kratkim vremenskim razdobljima, a ponekad i na istim koncertima. Za to je trebalo uložiti puno truda i godina rada. Kakav je njihov odnos prema suvremenom repertoaru?
Što se tiče praizvedbi, Zbor HRT-a ove je godine sudjelovao na Glazbenoj tribini HDS-a i gostovat će na Muzičkom biennalu Zagreb. Prošle godine praizveli smo dvije velike, cjelovečernje kompozicije. Ove godine planiramo još jednu polucjelovečernju kompoziciju Petra Obradovića.
Svaki ansambl ima otpor prema suvremenom repertoaru, više ili manje. Taj se otpor relativno brzo svlada. Jedina stvar prema kojoj ansambl ne mijenja svoj negativan stav su prekomjerno ili neadekvatno upotrebljene proširene tehnike koje, u slučaju zbora, mogu djelovati negativno na glas. Svaki je pjevač jako osjetljiv na svoj glas jer se on može potrošiti ili oštetiti. Nekome tko piše za glas mora biti jasno da je teza kako gotovo ništa nije nemoguće istinita samo ako se pazi na kontekst.
Nemoguće je u ekstremnim visinama ili dubinama jednostavno i zdravo izvesti one stvari koje se lagano izvode u govornoj lagi. Ili dok je u orkestru moguće postići izbalansiran zvuk u razmaknutim akutnim registrima, pjevačima je to nemoguće. Potrebno je samo malo više volje da se skladatelji upute u fiziološke, ali i psihološke aspekte izvođenja, kako bi sve barijere komunikacije nestale i kako posao dirigenta ne bi morao biti toliko usmjeren na pridobivanje ansambla na stranu kompozicije – omjer uloženog i dobivenog čini taj proces daleko organskijim.
Foto: Matej Grgić
Postoji li potreba za revidiranjem antologije hrvatske zborske glazbe, koja je uloga Zbora HRT-a u tome?
Postojeće snimke antologijskih djela hrvatske zborske koju je na nizu CD-ova, primjerice, snimio slovenski komorni zbor su dobre, mi idemo za tim da ostvarujemo snimke i projekte koji obuhvaćaju i možda neka veća djela s pozornošću na njih same, a ne u sklopu neke kompilacije. Mislim da je snimka koja je sama po sebi referentna za skladbu dovoljna po tom pitanju, a naš je posao da te kompozicije činimo repertoarnim kako bismo ih mogli uprisutniti na glazbenoj sceni i koncertnim podijima. To ih čini življim nego samo objavljivanje na CD-u. Za informaciju o kompoziciji, bilo koja pristojna izvedba je sasvim dovoljna.
Idemo za tim da ostvarujemo snimke i projekte koji obuhvaćaju i možda neka veća djela s pozornošću na njih same, a ne u sklopu neke kompilacije
Koji je značaj nagrade „Milka Trnina“, koju si dirigirajući Zborom HRT-a dobio za izvedbu Hrvatske mise Borisa Papandopula?
Nagrade koje dobije dirigent posebne su, jer se moraju podijeliti s ansamblom s kojim su ostvarene, a samim time se njihov značaj i umnaža… Ovdje se konkretno radi o nagradi za koncertno izvođenje Hrvatske mise u dosta mjesta; Zagrebu, Osoru, Dubrovniku, Splitu i Zadru, a nadam se u budućnosti još ponegdje, kao npr. u Rijeci gdje nismo jako dugo gostovali, a možda i u Slavonskom Brodu kamo često odlazimo. To je skladba koja ima odličan odaziv publike kamo god pođemo i s kojom smo na kraju objavili nosač zvuka sa studijskom snimkom. Lijepo je da je tako jedan dugo planiran i rađen te dobro prihvaćen projekt na razini cijele Hrvatske okrunjen strukovnom nagradom. Meni je svakako to drago zbog ansambla.
Što ostvaruješ radom u ansamblu Antiphonus koji se na hrvatskoj sceni istaknuo zanimljivim programima? Koji su specifikumi tog ansambla u odnosu prema radu sa Zborom HRT-a?
Atiphonusom sam se počeo baviti cca 2007. godine, dosta prije Zbora HRT-a. Antiphonus je nekako osobna stvar, programi su jako raznovrsni, ima stanovitu repertoarnu komociju, okuplja publiku koja se voli izložiti neočekivanom. Nažalost, budžet ansambla dosta je skroman – prikupljanje sredstava je posao za sebe, za koji nemam vremena. Kreiranje programa za Antiphonus je lijepo i lako, zato što zamislim nešto što bih rado izvodio; jedan zvuk, jedan stil, jedan ambijent povezan s muzikom – i onda razmišljam koje bi skladbe tome odgovarale.
Antiphonus je nekako osobna stvar, programi su jako raznovrsni, ima stanovitu repertoarnu komociju, okuplja publiku koja se voli izložiti neočekivanom
S Antiphonusom je način rada elementarno različit od onog sa Zborom HRT-a. Kod Zbora je glavni posao da se iz pojedinaca napravi dionica, a u ansamblu pojedinci moraju ostati prepoznatljivi, ali da tvore zajednički zvuk uz drastičnije stilsko prilagođavanje potrebama repertoara. Izvodili smo glazbu od ars antique do krajnje suvremenih kompozicija, ne izostavljajući ni klasiku ni romantiku. Sve što je u zboru prisutno kao neki problem ili poteškoća koja se mora savladati, jače je i izrazitije čujno u malom sastavu. Ovdje se radi o vrlo fokusiranom zvuku, koji vrlo jasno ispoljava što točno ne valja i u kojoj mjeri ne valja.
Antiphonus/Foto: Matej Grgić
U Zboru HRT-a imamo vrlo raznorodne glasove – od onih koji kao da su krojeni da lako funkcioniraju u ansamblu, do onih koji bi se daleko bolje snašli u drugim vodama, a ne u ansamblu koji pokriva tako širok repertoar. Posebnost je to radijskog zbora. Trudimo se, prema posebnostima pjevača, premještati, ovisno o repertoaru, težište unutar dionice kako bi se postigao zvuk najbliži onom što glazba od nas traži. To otežava rad s jedne strane, ali je s druge to zvuk koji će teško dosaditi, a kadar je pokriti mnogo repertoara na uvjerljiv način.
Što se tiče procesa programiranja, one je također bitno drukčiji jer u njemu uz mene sudjeluje više osoba, rukovodstvo i muzikolozi koji imaju uvid u repertoar koji treba snimiti i izdati. To je cijela mala mašinerija koja se prvenstveno brine o hrvatskom repertoaru, kao i što treba obraditi i kao notno izdanje, a potom i kvalitetno izvesti, snimiti i objaviti.
Koje su repertoarne smjernice u oblikovanju koncerata unutar ciklusa Sfumato, koji su planovi razvoja?
Planiramo u sljedećoj godini pojačati prisutnost zbora i u Majstorskom sa skladbama u kojima je zbor prisutan u simfonijskoj glazbi, a ne na način kako se to izvodi u ciklusu Kanconijer. Zbor će voditi markantne osobe zborske scene, vraćaju nam se dirigenti koji su s ansamblom uspostavili dobar odnos i imali odlične koncerte – to je svakako značajna poluga podizanja kakvoće ansambla. Predstavit ćemo i koncerte s hrvatskim mladim dirigentima.
Ove godine čeka nas jak izazov na Muzičkom biennalu Zagreb
Ove godine čeka nas jak izazov na Muzičkom biennalu Zagreb, na kojem izvodimo program sastavljen od djela G. Ligetija, V. Tormisa, zatim slovenskog autora Uroša Rojka, praizvedbu djela Sanje Drakulić i skladbu dobitnika nagrade New note 47. Samoborske glazbene jeseni Juga Markovića. Također imamo program koji je vezan za karneval koji vodi Veton Marevci.
U Velikom tjednu pripremamo skladbu koja se baš tako i naziva; Veliki tjedan Maximiliana Steinberga koja predstavlja glazbu na tragu Rahmanjinova. S njom se zbor može vokalno opustiti od „eskapada“ koje zahtijeva biennalski program. Na koncu sezone spremamo Misu za dvostruki zbor F. Poulenca i praizvedbu naručenog novog djela Petra Obradovića.
Foto: Matej Grgić
Koje su perspektive međunarodne prezentacije zbora?
Međunarodni je put, utrt već prije više godina nastojanjima maestra Bilića, počeo dobro, ali je korona to zaustavila i stvar se očito teško obnavlja. U vrijeme izvođačke hibernacije, alati financiranja nisu spavali u svojim promjenama, a prilagodba našeg sektora na novo ide puno teže nego sve ostalo.
U Zagrebu svjedočimo tome da se tek pred kraj prošle godine publika u punom kapacitetu vratila u dvorane, slično je i u inozemstvu i nadam se da ćemo uskoro nastaviti tamo gdje smo započeli uspješnu suradnju Zbora HRT-a sa sličnim zborovima u međunarodnoj mreži profesionalnih zborova TENSO, koja je bila dobra za hrvatsku glazbu, dobra za zbor i dobra za našu scenu te prožimanje dirigenata i pjevača na europskoj razini. Program koji bih htio istaknuti razmjena je pjevača u kojem bi se naši članovi, na neko vrijeme, slali na rad u druge ansamble i obrnuto. To je jedna naoko bizarna ideja, ali potencijalno vrlo korisna.
Suradnja HRT-a i Muzičke akademije
Druga važna stavka osustavljivanje je suradnje ansambala HRT-a i Muzičke akademije po pitanju rada sa studentima dirigiranja i kompozicije. Radi se na programu koji ansambli imaju spremnog pa studenti dirigiranja imaju priliku iskušati rad s profesionalcima na razini koja im inače nije dohvatljiva. Također, što je možda još i važnije, suradnja sa studentima kompozicije pod mentorstvom njihovih profesora.
On će se odvijati na način da studenti svoje kompozicije predstave ansamblima, dobiju komentare s njihove strane, kao i sa strane umjetničkih voditelja ansambala: što se može napraviti bolje, jednostavnije, kakva je komunikativnost muzičkih ideja; bit će u slatko-gorkoj prilici u neposrednoj praksi izbrusiti svoje alate i skladbe koje će ansambli potom snimiti. Smatramo da je ovakav put suradnje s akademijom ponajviše u duhu radijskih ansambala.
Foto: Matej Grgić
Kao dirigent, koji su tvoji uvidi u odgoj i vokalnu pedagogiju mladih pjevača u Hrvatskoj, koje su vokalne potrebe koje pjevač mora ispuniti u profesionalnom vokalnom ansamblu ili zboru?
Mi imamo puno sjajnih mladih pjevača i stvari su sve bolje, čini mi se. Ono što nam treba za zbor generalno su pjevači koji s lakoćom proizvode ton. Kod nas postoji dosta fame o velikim i malim glasovima, mnogo mladih pjevača imaju a priori prema sebi estetske i karijerne prohtjeve, koji ih udaljavaju od neke elementarne higijene glasa i koji iz sebe „stvaraju“ neki ideal preko reda i vremena. To se postiže prirodnim slijedom i odabirima u procesu životnog puta i repertoara.
Nije točno da su za ansambl ili zbor potrebni manji glasovi i neprepoznatljivi glasovi
Nije točno da su za ansambl ili zbor potrebni manji glasovi i neprepoznatljivi glasovi. To su čiste besmislice. Važno je i da dirigent ima smisla, volje i razumijevanja za specifikum pjevanja, jer, ako samo zahtijeva npr. egzaktnost ili stilsku jasnoću na način koji ne podrazumijeva fiziologiju, onda se često dođe do slijepe ulice.
Dječji zbor HRT-a
Posljednjih ste nekoliko mjeseci na HRT-u pokrenuli dječji zbor: kako je došlo do njegova pokretanja, tko su protagonisti, koje su želje i mogućnosti?
Do ideje je došlo preko našeg producenta Jurice Boškovića, koji nam je bacio bubu u uho i na svojim leđima iznjedrio produkcijske uvjete za osnivanje dječjeg zbora. Dječji zbor je postojao do 1975. godine; odlaskom jednog čovjeka, zbor je ugašen. To je hrvatska zbilja u kojoj sve počiva na jednom čovjeku, upravo zato moramo osigurati sustave koji to ublažavaju, ako već ne sprječavaju. U ovaj zbor dolaze djeca koja nisu nužno glazbeno obrazovana, ali koja to žele i vole. Baza je troglasni zbor koji djeluje uz jedan manji zbor najmlađeg uzrasta koji izvodi jednoglasne skladbe, kao inkubator za veliki zbor. Audiciji je pristupilo više od 400 zainteresiranih.
Zbor trenutno broji 120 djece od 9 do 14 godina koja se uče vrijednostima zajedništva, a mi dobivamo potencijalno buduće mlade glazbenike koji će na gladak način uklizati u profesionalni život, stvaramo potencijalnu publiku koja cijeni i voli glazbu, imamo potencijalno ljude koji će svak u svojem mikrookruženju širiti ono što vjerujemo da je stvarno pozitivno – jer glazba izgrađuje čovjeka i bolje stvari u svima nama.
Dječji zbor HRT-a / foto: Jasenko Rasol / HRT
Repertoar zbora temelji se na tzv. klasici u troglasnom slogu, a može pokriti stvarno široki repertoar i potrebe HRT-a kao javnog servisa. Voditelji zbora su Vinko Karmelić, profesor i voditelj zbora glazbene škole Pavao Markovac i Nina Cossetto, umjetnička voditeljica opernog studija u zagrebačkom HNK-u, koja ima i afinitete i iskustvo rada s pjevačima. Cilj je raditi vrlo ozbiljno i stvarati zahtjevne programe. Za sada se planiraju prigodni nastupi, a potom na jednom koncertu u ciklusu Kanconijer i zajedno sa Zborom HRT-a u ciklusu Sfumato. Nakon toga ćemo vidjeti za daljnje planove, jer nitko još ne zna pravi potencijal ovog ansambla koji ima samo dvije probe tjedno.
Na mjestu si pomoćnika za glazbu na Dubrovačkim ljetnim igrama od 2017. godine. Kakve su mogućnosti i ograničenja takve platforme, što je fokus glazbenog programa danas i gdje se u njemu nalaze suvremena i hrvatska glazba koja u prošlom izdanju nije bila previše zastupljena?
Mislim da smo intendantica Dubrovačkih ljetnih igara, Dora Ruždjak Podolski, i ja od početka prihvatili poziciju u kojoj su Dubrovačke ljetne igre klasično profiliran festival koji mora prezentirati najbolje što Hrvatska može ponuditi, mapirajući Hrvatsku kao destinaciju koja ima vrhunske programe međunarodnih imena. Kvaliteta programa kao glavni parametar uz stilsku i programsku raznovrsnost, velike forme, komorna glazba i recitali te prilagođenost kapacitetima i dostupnosti prostora u tim ljetnim mjesecima, ono je što oblikuje program Dubrovačkih ljetnih igara.
Ne možemo imati ogromne simfonijske koncerte i opere kad nemamo lokacije za njih, teško je dovesti u interakciju, turizam i glazbu. Dubrovnik nema koncertnu dvoranu, ali ima ambijentalne prostore pa se moramo bazirati na intimnijim koncertima. Prvenstveno su to recitali velikih imena i glazbeničkih osobnosti koje, osim odličnog muziciranja, nude i neponovljiv doživljaj blizine, u kojoj slušatelj može biti u glazbeničkoj auri. To je ono što je kod Igara neponovljivo i na čemu se može graditi osnovica programa.
S obzirom na to da postoji toliko prilika da se suvremena glazba čuje u Hrvatskoj, Dubrovačke ljetne igre možda nisu prostor za takav direktan vid promocije
Što se tiče prisutnosti suvremene glazbe na Igrama, mi smo do sad uvijek gledali da suvremenu glazbu u maloj dozi umiješamo u koncertne programe za koje mislimo da će publika, vrlo raznorodna, dobro prihvatiti. S obzirom na to da postoji toliko prilika da se suvremena glazba čuje u Hrvatskoj, Dubrovačke ljetne igre možda nisu prostor za takav direktan vid promocije. Iako, dogodine smo, zajedno s još pet drugih festivala dio projekta SYNERGY s rezidencijama skladatelja koji će pisati skladbe inspirirane ambijentima tih festivala, stvarajući i ansambl mladih glazbenika koji će taj program izvježbati i izvesti tijekom dvije koncertne večeri na svim festivalima.
Prošle smo godine imali program koji je izveo Dubrovački simfonijski orkestar sa sjajnim protagonistima pod ravnanjem maestra Ivana Huta i isključivo hrvatskim skladateljima, koji je odlično odjeknuo. Što se gostiju Igara tiče, njih je teško nagovoriti da sviraju hrvatske kompozicije koje nemaju na repertoaru. Nitko ne ide na ljetnu turneju i vježba nešto novo. Postoje, dakle, neke druge bitke i poprišta, a koja smo spomenuli, usmjerena na vlastitu nacionalnu produkciju i promociju – prema prvenstveno ciljanoj publici, što festivalska nije.
Foto: Matej Grgić
Koji je projekt koji te posebno veselio recentno?
Zboru i Orkestru HRT-a posvetili smo lijep zalogaj u pripremi vokalno-instrumentalnog djela Slavoslovije Borisa Papandopula. Riječ je o zahtjevnoj skladbi koja je antologijska, barem zbog zamaha svojih kreativnih dimenzija. To je skladateljevo mladalačko djelo, pozamašno, bujno i intenzivno. Paralelno se dovršava notno izdanje, snimanje i objavljivanje nosača zvuka. Koncert je plasirao tu kompoziciju na našu scenu, s ciljem da postane još jedan značajni repertoarni doprinos glazbenoj baštini, dosegljiv i spreman za izvedbu, kao primjer cjelovitog i smislenog ulaganja u baštinu.
