Iz dnevnog boravka Beate i Natka Devčića

Mjesec dana nakon slušaonice u Glini sliježu se dojmovi tog jedinstvenog, zanimljivog i emotivnog događaja, a kako ne bi pali u zaborav, donosimo dojmove i presjek važnih te manje poznatih stvari o Glini, Devčićima i glazbi.

Projekt Diskograf

Već deset puta unatrag tri godine, u sklopu znanstveno-istraživačkog HRZZ projekta „Diskografska industrija u Hrvatskoj od 1927. do kraja 1950-ih“ (popularno zvanog DISKOGRAF) priređena je slušaonica starih ploča na 78 ok/min. Riječ je o tzv. tvrdim ili šelak pločama, pretečama vinilnih ploča, koje su se kod nas proizvodile do kraja 1950-ih godina.

Foto: Projekt Diskograf

Iako većinu takvih ploča danas nalazimo u arhivima (npr. HDA, DAO, glazbeni arhiv HAZU, arhiv CroRec…), muzejima (npr. Tehnički muzej Zagreb), knjižnicama (npr. NSK, KGZ) i većim privatnim kolekcijama gramofonskih ploča (npr. Ivan Mirnik, Velimir Kraker), mnoge od njih još uvijek zaboravljene leže među drugim antikvitetima u urbanim tavanima ili podrumima.

Ako ste vlasnik jedne takve kolekcije starih gramofonskih ploča, dajte si truda obrisati prašinu s etikete i pročitati tko je izdavač vaše ploče. Može biti da se upravo kod vas krije neka od zaboravljenih ploča naše prve diskografske kuće Edison Bell Penkala ili njezinih nasljednica, kuća Elektroton i Jugoton. Ako su na dodir hladne, teške, nesavitljive i tvrđe nego vinil, javite se na [email protected] i poslušajte zaboravljene melodije svojih baka i djedova.

Foto: Projekt Diskograf

Sljedeća stanica: Glina

Slušaonicama starih ploča, projekt DISKOGRAF pokušava osvijestiti širu javnost o važnosti i zanimljivoj povijesti rane diskografske industrije u Hrvatskoj, omogućujući zainteresiranoj publici da uživo čuje snimke sa starih gramofonskih ploča. Posljednjom slušaonicom održanom 26. siječnja, projekt DISKOGRAF otišao je u Glinu. Bila je to jedna od važnijih, emotivnijih i zanimljivih slušaonica projekta na kojoj je sudjelovala i sama vlasnica gramofonskih ploča u fokusu: 93-godišnja udova skladatelja Natka Devčića, Beata Devčić-Domić.

„Ja za sebe kažem da sam stara Glinjanka. Mene je moj pokojni suprug prvi put doveo u Glinu 1963. Svaki put kad dođem u Glinu, jako sam uzbuđena i osjećam se kao da sam došla doma. O Glini znam sve, iz prapovijesti do današnjih dana. Pratim i volim taj grad“, rekla je tom prilikom Beata.

Stare ploče bračnog para Devčić danas se čuvaju u arhivu Odsjeka za povijest hrvatske glazbe HAZU, a od ukupno 150 ploča, nekolicina su šelak ploče. Muzikologinja i knjižničarka HGZ-a Nada Bezić, ujedno i jedna od suradnica na projektu DISKOGRAF, osmislila je i organizirala slušaonicu u Knjižnici i čitaonici Glina, s namjerom da predstavi te ploče „iz dnevnog boravka obitelji Devčić“, kao i priče o mladom Natku, njegovoj obitelji, pa onda i Glini s početka 20. stoljeća te samom iskustvu slušanja i nabavke gramofonskih ploča sredinom prošlog stoljeća.

Foto: Projekt Diskograf

Iako u dubokoj starosti, nekoć baletna umjetnica i dugogodišnja profesorica glazbe Beata Devčić-Domić jedna je od onih inspirativnih, elokventnih i agilnih ljudi, odličnog pamćenja i duhovite naravi, koja je još uvijek čini poželjnom sugovornicom i zanimljivom učiteljicom. Njezina je energija potpuno osvojila glinsku publiku, u čije je ime po završetku slušaonice zahvalio i gradonačelnik Grada Gline Ivan Janković:

„Meni je ovo prošlo vrlo brzo i uistinu imam osjećaj da bih mogao još nekoliko sati slušati i Vas i ove ploče. Taj dašak prošlosti, ljubavi i emocije koje ste nam prenijeli meni su uistinu neprocjenjivi.“

„Mene nemojte računati u zahvalu. Ja sam samo jedna od tih ploča“, odvratila je Beata skromno i u šali, iskreno sretna zbog prilike da se može obratiti svojim Glinjanima na ovakav način.

Iako je ova slušaonica starih ploča naglasak stavila na stare priče, pa se tek okrznula o Jugotonovu snimku Devčićeve Mitraljeze u izvedbi Zbora Radio stanice Zagreb i maestra Slavka Zlatića (1947.), na gramofonu su se ipak zavrtjele neke od ploča iz kolekcije Devčić. Bile su to, primjerice, Fantazija iz opere Madame Butterfly (E-170b), Schubertova serenada Leise flehen meine Lieder (E-123a) i potpourri iz operete Grofica Marica (No-118a).

Foto: Projekt Diskograf

Te ploče nalaze se u Elektrotonovom albumu iz oko 1946. godine koje je 15-godišnja Beata Domić dobila na poklon od svog tadašnjeg „hofiranta“ (udvarača), 20-godišnjeg Vida Fijana:

„Vido Fijan bio je inspicijent u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, kasnije istaknuti kazališni djelatnik. Ali ime Vid bilo je teško za izgovoriti i nije bilo atraktivno pa je sam sebe prozvao Guido.  Malo bolje je zvučalo, Guido Fijan. On je mene tako izdaleka ljubio, hofirao, fort me obilazio. To je bila čista platonska ljubav. Tako mi je jednom prilikom poklonio dva skupa i teška albuma tvrdih gramofonskih ploča na kojima se i danas nalazi njegova posveta.“

Pritom je Beata nagađala gdje je Vid Fijan tih poslijeratnih godina mogao povoljno nabaviti Elektrotonove albume u Zagrebu:

„Ovakve stvari su se poslije rata mogle naći u dućanima koji su se zvali ‘posrednik’. Kod ‘posrednika’ su se kupovale stvari pronađene po tavanima i po privatnim kućama, ono kaj bi danas rekli buvljak, sajmište. Nema čega nije bilo. Ti su dućani bili vrlo traženi, a u njima su se mogle naći stvari koje dugo nismo mogli nabaviti u dućanima. Ne vrijedne stvari za kolekciju, već za svakodnevnu potrošnju. Koliko je samo toga kupljeno u takvom ‘posredniku’!“

Foto: Projekt Diskograf

Iako se Beata ne sjeća svog prvog gramofona, dobro se sjeća kako je, kao jedna od prvih članica novoosnovanog ansambla LADO (osn. 1949.), prilikom njemačke turneje u Münchenu kupila svoj prvi „portabl-gramofon“ na kojem je, s prijateljicama, osim tvrdih ploča, slušala i 45-ice te „long-plejke“:

„Moja je obitelj imala dvosoban stan u Zagrebu na Trešnjevci. Jedino što je poslije rata u kulturi bilo dostupno moglo je biti nešto što se odigravalo doma, u kući, ako je tko uopće imao priliku da pozove koga. Ja sam imala tu malu sobicu u koju sam zvala svoje cure iz ansambla. ‘Tko hoće, idemo slušati, imam ploče!’ Joj, fino, te su ‘seanse’ bile zbilja senzacija. Danas smo, iz te prvotne postave ansambla LADO, živi samo ja i moj kolega Miro Poljanec, Petrinjac. Isto smo godište i pojavljujemo se ovako kao egzemplari, kao primjeri panoptikuma.“

Foto: Projekt Diskograf

Beate Devčić-Domić mnogi se danas sjećaju kao drage učiteljice glazbe, a kroz njezin je razred prohujalo mnoštvo manje i više poznatih glazbenika, muzikologa pa i bivših predsjednika:

„Desetljeća su protekla u neprekidnom poslu s čovjekom, s ljudima. Nisam okretala papire, već sam radila sa živim osobama. To nije jednostavno. Tu je hoćeš-nećeš ostalo utjecaja i odgoja i mog mišljenja. Trudila sam se biti potpuno neutralna, ali to se ne može biti.“

Foto: Projekt Diskograf

Na gradonačelnikovu vijest o planu izgradnje glazbene škole u Glini, koja bi mogla nositi ime njezina pokojnog muža, Beata je rekla:

„Vi ovdje imate tako talentiranu djecu. Muzički gledano, od oko stotinu testirane djece, na jednom se zagrebačkom ispitu pokazalo kako čak sedamdesetero djece ima tzv. apsolutni sluh. To je u muzici bogomdani dar koji priželjkuje svaki muzičar. Tako su vam djeca talentirana. Ako ćete imati priliku, nije važno ime, već napravite neka glinska dječica idu tu doma u glazbenu školu.“

Konačno, slušaonicu starih ploča u Glini Beata Devčić-Domić zaokružila je inspirativnim riječima:

„Glina je imala sve. Glina je imala željeznicu, kolodvor, šetalište, ‘oberstariju’, tu je bio garnizon, tu je još danas kuća Kasina gdje je mali Natko s deset godina oficirima svirao Chopina. Svega je bilo, baš kao u velikom gradu, pravom europskom gradu. Glina ima puno slavnih ljudi, nemojte ih zanemariti, nemojte ih zapustiti. Nije važno što su bili slavni, bili su važni za našu povijest. Gdje nema ničega, tamo nema ni povijesti.“

Foto: Projekt Diskograf