Josipa Lisac: kavijar u svijetu parizera

Ovo nije još jedan u nizu tradicionalnih godišnjih nastupa Josipe Lisac u veljači: ovo je dnevnik jedne ljubavi publike i glazbenoscenske boginje

Nema sumnje da znate povod predstojećem pleteru riječi – jubilej uglazbljenih snova skupine umjetnika koji su 1973. prorekli mitologiju naslovljenu Dnevnik jedne ljubavi. Josipa Lisac kao interpret jednog od najvećih albuma hrvatske popularne glazbe slavi njegovih pedeset godina. Osim što ga posvećuje nezaboravljenom Karlu Metikošu, posvećuje ga i svojoj publici, u svom prvom i istinskom glazbenom domu – Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski.

Josipa Lisac – 50 godina Dnevnika jedne ljubavi (Lisinski) / Filip Kovačević

Jedna mladost 1973. godine nevino je gledala na glazbu koliko i na ljubav, ne sluteći da će riječi i glazba Ivice Krajača i Karla Metikoša – dvojice muškaraca – od jedne žene stvoriti scensku boginju čije će ih tri oktave nadglasati, ali odanost i zahvalnost upisati u povijest. Možda je svijet 1973. stvarno bio neko drugo mjesto, maternica glazbene genijalnosti kada nasuprot Dnevnika jedne ljubavi campy ekstravagancija Davida Bowieja pronalazi domaćina u Aladdinu Saneu – znate, to je baš ona ikona s munjom uzduž lica po kojoj ga pamtimo. Možda cijeli ovaj svijet i nije bio tako idealan kao što ga vidimo pedeset godina kasnije jer nisu Pink Floydi baš tada bez motiva iznijeli tezu o Dark Side of the Moon.

No jedna mladost od svega 22 godine gledala je na ljubav kao jedini smisao življenja, a pedeset godina ne samo da ju potvrđuje nego odano njeguje. Priča nam, naslov Ivice Krajača bio joj je kao 22-godišnjakinji preozbiljan i isprva ju je čak bio sram govoriti o grandioznoj ljubavi na način da ona ima svoj dnevnik. A postala je – moderan mit.

Josipa Lisac – 50 godina Dnevnika jedne ljubavi (Lisinski) / Filip Kovačević

Josipa Lisac pola je stoljeća kasnije avangardni kaleidoskop u kojem ćemo vidjeti fragmente umjetnosti; glazbe, vokala, ekstravagancije, ekscentričnosti, a koje obasjava ljubav. Bilo da je ona prema Karlu ili prema glazbi koju je za nju skladao, prepoznavajući sve te djeliće nje prije negoli je postala Josipa koju mi danas nazivamo divom.

Tridesetak godina od njegova odlaska, on je i dalje prisutan kroz pjesme napisane tada mladoj umjetnici koja svojoj publici intimno pripovijeda „još sam bila neozbiljna. Nisam bila svjesna. Ali Karlo, Ivica i Brane (Lambert Živković, aranžer albuma, op.a.) su znali što rade.“ „Lisica“, kako su je novinari voljeli dovitljivo oslovljavati, s Karlom je vjerovala da ima svjetsku ploču: „Ako se nikome ne svidi, stavit ćemo je tu iznad klavira,“ govorio je. Malo je tko, osim ljubavnog para, bio siguran u progresivnost njihove prve zajedničke ploče. Kritičari sigurno nisu, potvrdit će i citat iz Večernjaka napisan ususret prvoj koncertnoj promociji Dnevnika u Komediji:

„Bit će to u nas prvi (avangradni) pokušaj da se koncert sa živim ‘interpretom’ održi po sistemu tzv. ‘playbacka.’ Josipa će se pojaviti na sceni, ali ona će samo otvarati usta, a njen glas i orkestralna pratnja emitirat će se sa već gotovih snimki.“ (Večernji list, 9.3.1973., br. 4190)

Ovi navodi nisu bili istiniti jer Josipa je pjevala uživo, a godinama je morala uvjeravati medije u to. Pune je dvije godine Dnevniku trebalo da postane Zlatna ploča s 27,000 prodanih primjera. U federaciji od šest republika. No i sama je htjela u tom trenutku nove pjesme da joj usmjere put sljedećih pola stoljeća.

Josipa Lisac – 50 godina Dnevnika jedne ljubavi (Lisinski) / Filip Kovačević

Dnevnik jedne ljubavi do danas čuva svoju svevremensku kvalitetu kroz deset pjesama koje su tek s vremenom počele dobivati zlatnu patinu zbog koje danas okuplja vjernu sljedbu publike koja joj ostaje nakon što Karla nema. Upravo kroz odnos sa svojom publikom kojoj tepa u intermezzima fluidnih klasika održava živom uspomenu na čovjeka koji joj je podario životnu ljubav i magnum opus u počecima veze i glazbene karijere.

Sjetio sam se tako pri zvučnoj poruci Ivice Krajača u Lisinskom ispunjenog sljedbenicima ljubavi našeg susreta prije trinaest godina kada sam je upitao kao mladić kako se osjećala kada je izgubila Karla. Josipin pogled pun topline i usporeno širenje prepoznatljivog smiješka s jednog kraja lica rekli su: „Kada nekoga ne posjeduješ, ne možeš ga ni izgubiti. Karla nikada nisam izgubila jer smo mi stvarali ljubav.“

I iako se repertoar Josipe i četveročlanog benda renomiranih jazzera nije previše razlikovao od tradicionalnih koncerata posvećenih Karlu, njezine duhovite retrospektive u intermezzima prošile su ga tako glazbeno-egzotičnijim sponama. Listu pjesama prošaranih i kasnijim uspješnicima obogatila je fascinantnim vinjetama o duhu vremena kao možda najintimnijim ispovijestima pred publikom. Možda su bile najintimnije i zbog duljine dijeljenja dok je sjedila za stolićem s išijasom kojeg je komično proklela i pripisala ga brizi, šoku i iznenađenju s kraja prošle godine kada je saznala da je prostor rasprodan i da mnogi neće ni imati prilike s njom i bendom proslaviti pedeset godina ljubavi.

Josipa Lisac – 50 godina Dnevnika jedne ljubavi (Lisinski) / Filip Kovačević

U duhovitim pauzama od stoičkog stajanja s išijasom – za koji se šali da je simptom suvremenog načina života kod mlađih od nje koje je tako i nadrasla – možda je i sama najbolje istaknula Dnevnik jedne ljubavi kroz crticu s tadašnjim direktorom Jugotona koji je netom poslušao novopečeno djelo velike četvorke. Naime, kada je preslušao prvijenac 22-godišnje interpretatorice neusporediva glasa, naglasio je značaj njegove reklame zbog vrijednosti koju ima: „Parizer svi znaju i njega ne treba reklamirati. Ovaj album je kao kavijar. Kavijar se mora reklamirati.“