Koraljka Kos: „Svoju prvu knjigu o Dori Pejačević posvetila sam ženama koje se nisu odrekle svojega rada i stvaralaštva"
Dora Pejačević skladateljica je o kojoj upravo “bruji” glazbena javnost u Hrvatskoj, ali i diljem Europe, usred obilježavanja 100. obljetnice njezine smrti. Temelj znanjima o životu i glazbi ove skladateljice, kao i poticaj jačanju zanimanja za hrvatsku glazbu toga doba dao je primarno rad muzikologinje, akademkinje Koraljke Kos. Njezina su znanja i uvidi u život i glazbu Dore Pejačević bili ključni za nastanak dokumentarnog filma o Pejačević koji je hrvatskoj publici premijerno prikazan u sklopu Festivala Dora Pejačević.
Akademkinja Kos (1934.) jedna je od ključnih ličnosti recentne hrvatske muzikologije, ali i značajna osobnost akademskog obrazovanja većine hrvatskih muzikologinja i muzikologa kojima je predavala ili su na njezinom proučavanju oblikovali smjernice proučavanja hrvatske glazbe.
Kao članica Međunarodne komisije za ikonografiju glazbe (RIdIM) pokrenula je sustavna istraživanja ikonografske dokumentacije u Hrvatskoj. U zvanje emerite na Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije izabrana je 2014. Hrvatsko glazbeno nasljeđe nastoji osvijetliti kao dio europskoga kulturnog zajedništva i komparativno u odnosu na međunarodna stilska kretanja, a unutar njega poseban fokus stavlja na umjetničku popijevku, ikonografiju glazbe te razdoblja baroka, pretklasike i moderne, o kojima je potaknula i ostvarila niz značajnih novih uvida i glazbenopovijesnih interpretacija.
Trpimir Matasović i akademkinja Koraljka Kos / Foto: Matej Grgić
Neposredan povod ovom razgovoru – ili možda samo izlika – stogodišnjica je smrti Dore Pejačević, skladateljice kojoj ste posvetili mnogo istraživačkog i znanstvenog truda, a može se reći da sada ubirete plodove toga rada. Kakav je osjećaj doživjeti da je glazba koju ste godinama zagovarali konačno sustavno zaživjela u koncertnoj praksi?
To je sjajan i izuzetan osjećaj. Dorom Pejačević bavila sam se desetljećima. Naravno, u međuvremenu sam uvijek radila i nešto drugo, ali njoj sam se uvijek nanovo vraćala. Ta je njezina “renesansa” počela 1985. godine, kad smo u Našicama slavili skladateljičinu stotu obljetnicu rođenja. Tada se okupila čitava obitelj, raštrkana diljem ne samo Europe, nego cijeloga svijeta – neki među njima su se tada prvi put vidjeli. Već je tada ta glazba bila senzacija i otkriće.
Naprosto sam otkrivala te sjajne note i tu sjajnu glazbu, onda se pokazalo da je to vrijedno i dostojno svekolike pozornosti
Nakon toga je krenulo postupno: najprije su hrvatski interpreti prihvaćali njezina djela, a sad se, u novije vrijeme, ona afirmirala i u inozemstvu i naravno da me to raduje. Kad sam se prihvatila tog posla, nisam ni sanjala o tome što će se dogoditi. Nisam to ni radila s perspektivom da to bude nešto veličanstveno – naprosto sam otkrivala te sjajne note i tu sjajnu glazbu. Onda se pokazalo da je to vrijedno i dostojno svekolike pozornosti; pokazalo se da će stvari na neki način i same krenuti dalje.
Foto: Matej Grgić
Svoju prvu knjigu o njoj na hrvatskom jeziku posvetila sam ženama koje se nisu odrekle svojega rada i stvaralaštva. Ta misao prati i sve druge skladateljice, a i mene osobno. No htjela bih da ona ne ostane samo u društvu ženskih skladateljica.
U međuvremenu je Muzički informativni centar počeo objavljivati njezine note, jer je to preduvjet da se nešto izvodi i zaživi na koncertnome podiju. Pojavile su se i trajne snimke na CD-ima, koje su objavljene u Njemačkoj za tvrtku CPO – to su vrhunske snimke, tako da je i to pomoglo širenju njezina opusa. A ja sam se osobno, nakon knjige, nanovo vraćala i otkrivala teme koje bi se mogle još proširiti, produbiti i obogatiti. Tako sam i objavila neke članke i studije posvećene njoj, a koje upotpunjuju tu sliku.
Sad su se pojavili i drugi, mlađi istraživači, i to me beskrajno raduje. Ostalo je dosta tema i aspekata njezina stvaralaštva koje je moguće obraditi temeljitije. Konkretno: harmonija, njezino eksperimentiranje bojom zvuka.
Foto: Matej Grgić
Manje me raduje – a možda je manje i važno – istraživanje njezine biografije. Jer ta njezina neobična biografija, ta aura tragičnog koja obavija njezin finale i izlazak sa životne i glazbene scene, privlači dosta senzacionalizma i čačkanja po stvarima koje su ipak sasvim privatne. Možda nisu nebitne, ali odvlače pozornost u pogrešnom smjeru.
Aura tragičnog koja obavija njezin finale i izlazak sa životne i glazbene scene, privlači dosta senzacionalizma i čačkanja po stvarima koje su ipak sasvim privatne
Kao što ne čačkamo po intimnoj biografiji Hindemitha, Baranovića ili Gotovca – ostavlja ih se na miru. Taj bi aspekt trebalo toliko poštovati da ne uđe u žarište zanimanja – a to se nažalost sve više događa.
Foto: Matej Grgić
Čini mi se da postoji svojevrsna “familijarizacija”; postoje skladatelji koje zovemo Papandopulo ili Gotovac, a Doru Pejačević zovemo Dora. Je li to dobro ili loše?
Ja to vrlo štedljivo radim, radije kažem Dora Pejačević ili samo Pejačević. Ovo intimiziranje nije primjereno. Razumijem kad to rade Našičani – ona je doista njihova Dora, i rijetko je koji grad toliko puno učinio za nekog svojeg skladatelja, kao što su to Našice učinile za Doru Pejačević.
Dora Pejačević
Široj javnosti možda nije poznato da Dora Pejačević nije jedina skladateljica kojom ste se bavili i dočekali plodove svojega rada u glazbenoj praksi. Naveo bih tu slučaj Luke Sorkočevića. Naime, premda je on bio već otprije poznat, vi ste prvi upozorili na to da su njegova djela vrijedna upravo u obliku u kojem su i napisana, premda su se godinama izvodila u obradama Stjepana Šuleka. Dočekali smo u međuvremenu ne samo da su izvedena u izvornom obliku, nego je danas uobičajena praksa da smo se vratili onome što piše u notama. To je, s jedne strane, pokazatelj da je muzikologija važna, ali i da, s druge strane, treba potvrdu kroz praksu. Koliko je bitan taj dijalog muzikologije i glazbene prakse?
U godinama kad sam bila puno mlađa imala sam tu hrabrost upozoriti na to da te obrade Stjepana Šuleka zadiru u samu mikroformu. Jedna je stvar dotjerati instrumentaciju, a sasvim je drugo iz perspektive zrele klasike intervenirati u mikroformu Sorkočevićevih djela i naprosto u njegov glazbeni jezik. On je rabio trotakte i peterotakte, a to je Šulek osudio. Mislim da je to ipak pokrenulo neka razmišljanja o tome da ne treba “dotjerivati” djela. Danas se, recimo, pokazalo da su sve prerade, dorade i adaptacije Monteverdija passé i ide se na izvornog Monteverdija. Mislim da je to dobro, jer treba vratiti djela u njihov prvobitni oblik.
Kad sam bila puno mlađa imala sam tu hrabrost upozoriti na to da te obrade Stjepana Šuleka zadiru u samu mikroformu Sorkočevićevih djela i naprosto u njegov glazbeni jezik
Foto: Matej Grgić
Osim Sorkočevićem, bavila sam se i drugim temama. Moju je pozornosti privukao rukopisni zbornik nabožnih napjeva iz 1644. takozvana Pavlinska pjesmarica, ustvari dio većeg Pavlinskog zbornika. Opsežna komparativna istraživanja pokazala su, da su napjevi zabilježni u toj pjesmarici dio međunarodnog himnološkog repertoara, te da je tek manji dio hrvatskog porijekla, kao što nam je bilo ugodno pretpostavljati. Tako smo se morali odreći lijepe legende.
Pokušavala sam, također, usmjeriti pozornost na skladatelje koji su bili “na rubu” ili nekako marginalizirani, kao na primjer Božidar Kunc. Takva je bila i Dora Pejačević – ona je dugo bila marginalizirana jer je bila grofica, jer je bila žena, jer nije prianjala previše intenzivno uz takozvani “nacionalni smjer”. Ona je bila međunarodno i odgajana i skladateljski orijentirana. Njezino koketiranje s nekim detaljima iz folklora nije bitno – ona je ipak ostala ono što je bila i nije se odrekla svoje putanje.
Pokušavala sam usmjeriti pozornost na skladatelje koji su bili “na rubu” ili nekako marginalizirani, kao na primjer Božidar Kunc, a takva je bila i Dora Pejačević
Dotaknula sam i puno drugih područja, puno sam se bavila hrvatskom umjetničkom popijevkom. Međutim, sve je to ostalo u sjeni ovoga što se događa s Dorom Pejačević, a o tome nisam ni sanjala, nego se dogodilo nekako samo po sebi. Možda zbog trenutačne situacije u europskoj glazbi, koja je možda zasićena avangardom; ili, bolje reći, avangarda se umorila. A možda je zasićena i uvijek novim interpretacijama velikih kanonskih skladatelja, pa se traže nova imena – Dora Pejačević je jedno takvo.
Foto: Matej Grgić
Kad je riječ o temama kojima ste se bavili, postoje neke kojima se uvijek vraćate, poput općenito odnosa riječi i glazbe te poglavito umjetničke popijevke. Zbog čega su vam upravo te teme svojevrsna “crvena nit”?
To su prvo osobni razlozi. Kao dijete sam odrastala uz Lied. Već sam se za vrijeme studija uvijek vraćala Schubertu; sestra i ja kod kuće smo izvodile njegove popijevke iz ciklusa Lijepa mlinarica. Osim tog osobnog afiniteta, kao muzikolog sam onda prepoznala i shvatila da ta vrsta ima – kao jedna od rijetkih – povijesni kontinuitet u hrvatskoj glazbi od početka 19. stoljeća pa gotovo do dana današnjeg, kad se rastvara i prelazi u druge vrste. Taj je kontinuitet trebalo pokazati i moglo ga se pokazati.
Lied je vrsta koja – kao jedna od rijetkih – ima povijesni kontinuitet u hrvatskoj glazbi od početka 19. stoljeća pa gotovo do dana današnjeg
Ostale vrste to nemaju. Recimo, u simfoniji nakon Sorkočevića, a potom Turányija i Krežme, imate odulju pauzu pa nam se onda pojavljuje prva moderna simfonija u hrvatskoj glazbi – upravo Simfonija u fis-molu Dore Pejačević. A popijevka ima taj kontinuitet, i bilo je zanimljivo pratiti to od Livadića, Padovca, Krežme, Lisinskog, Zajca i Moderne do skladatelja 20. stoljeća, koji su počeli skladati i na dijalektalne tekstove i tražiti nove mogućnosti odnosa tona i riječi te artikulacije glasovirske pratnje.
Foto: Matej Grgić
Sve su to bili razlozi zašto sam se time bavila i mislim da sam pokazala taj kontinuitet. Naravno, u mojoj knjizi Hrvatska umjetnička popijevka ima nekih poglavlja koja se mogu proširiti i doraditi. Više pozornosti sam kasnije posvetila Stjepanu Šuleku, a zaslužuju to i još neki drugi. Uz obilje imena i skladateljskih profila u knjizi vidljivo je da neki zaslužuju temeljitiju obradu i to ću, bude li sreće, i učiniti.
Foto: Matej Grgić
I u slučaju hrvatske umjetničke popijevke pokazali su se određeni pomaci u izvodilačkoj praksi. Postoji li i na tom području neki opus za koji smatrate da bi trebao zaživjeti više nego što je to sada slučaj?
Sigurno je da ima dosta pomaka, ali ima vrlo vrijednih djela koja su potpuno ostala u sjeni. Zanimljivo je da smo prije već dosta godina pokušali s vrhunskim pjevačima ostvariti projekt zvučne antologije hrvatske umjetničke popijevke, ali je to zbog materijalnih razloga propalo.
Kad govorimo o konkretnim imenima, tu je, recimo, Krežma sa svojim vrlo suptilnim, divnim popijevkama na njemačke tekstove. On je volio Heinea – kao, uostalom, i Schumann. Tu je i Baranović. Od nekih autora znamo samo jednu, dvije ili tri popijevke, a ima ih više. Od Berse se pjeva Seh duš dan, to je standardno; ali ima još drugih, vrlo lijepih popijevaka.
Neki autori žive dalje zahvaljujući svojim sinovima i unucima, koji se brinu za njihova djela. A oni koji nemaju nasljednike koji bi pogurali ta djela i upozorili na njihovu vrijednost nisu toliko prisutni.
Foto: Matej Grgić
Uz već spomenute teme koje su Vaše “provodne niti”, fascinantna je širina tema koje ste zahvatili – od ikonografije pa sve do fenomena novokomponirane narodne glazbe, o kojoj ste prvi pisali. Što vas je navelo da se bavite temama u kojima ste morali krenuti ispočetka, jer se niste mogli nadovezati na nešto već istraženo?
Ako povijesno gledamo hrvatsku muzikologiju, sebe vidim kao kariku u lancu između velikih sintetičara, kao što je to bio Andreis, i ove nove generacije, koja je hiperspecijalizirana – a ja sam nekako u sredini. Odrastala sam i razvijala se u doba kad sam morala sama dotaknuti razna područja, pa sam se onda zaustavila na nekim područjima i nekim ličnostima. Danas to više nije tako.
Bila sam beskrajno znatiželjna i postojala su područja u kojima je naprosto trebalo krenuti
Zašto sam to radila? Jer sam bila beskrajno znatiželjna i postojala su područja u kojima je naprosto trebalo krenuti. Recimo, s ikonografijom nisam nastavila, kao niti s tim folklornim utjecajima. Ali istina je da sam skakala iz razdoblja u razdoblje; to je danas nemoguće, jer postoje i drugi uvjeti rada, postoji međunarodna suradnja, postoji naprosto težnja da se hiperspecijalizacijom obuhvati što više posebnih područja i detalja.
Sjećam se da ste na svojim predavanjima studentima govorili, parafraziram: „Ja sam radila najbolje što sam znala, a na vama je da to preispitate.” Što biste vi u onome čime ste se bavili danas napravili drukčije?
Sve. Apsolutno sve. Svaka nova generacija gleda na drugi način, a ja sam imala tu sreću da živim dulje i dulje ostanem u kontaktu s građom. Naravno da bih sve napravila drukčije.
Foto: Matej Grgić
S obzirom na to da ste još uvijek vrlo aktivni u muzikologiji, koje vas teme trenutno zaokupljaju?
Ima dosta tema, ali mi se iz osobnih razloga dogodilo da više nemam svoju kompletnu biblioteku, nego samo dio. Nekad sam s tom bibliotekom radila kao netko tko svira na golemim orguljama, a sad te orgulje više nemam. Isto tako, zbog godina mi je uskraćen obilazak knjižnica i arhiva, iako se do te građe danas može doći i jednostavnije. Ipak, pokušala bih dotaknuti neke aspekte hrvatske glazbe kojima se drugi ne bave. Vidim da se mladi vrlo uspješno bave i Dorom Pejačević i svim područjima kojima sam se ja bavila, pa nema smisla da ustrajem na tome, nego idem na nešto drugo. Ali neka to zasad ostane tajna.
Mladi se vrlo uspješno bave i Dorom Pejačević i svim područjima kojima sam se ja bavila, pa nema smisla da ustrajem na tome, nego idem na nešto drugo
Osim toga, spremam se pisati svoja sjećanja, uspomene, memoare. To je dosta delikatno. Kad čovjek prati i opisuje život svojih predaka, to još ide i to je lako; ali kad dođete do sebe samog, trebala bi prava mjera da isključim autocenzuru i da pišem stvarno onako kako sam pratila, doživjela i što sam nastojala učiniti u tim godinama.
To je dosta teško. Teško je pronaći pravi ton, da ne bude hvalisanje, da ne bude poništavanje samog sebe, a da opet imamhrabrosti priznati sebi, a onda i drugima, neke promašaje. Sreća je što mogu vidjeti mlade kako rastu – oni su mi najveća radost. Mislim da ću na tome stati, da ću u toj autobiografiji ostati na tome da se sjetim kolegica, kolega i profesora, a da ću se manje baviti sobom. To je nezgodno, delikatno i možda naprosto nije primjereno.
Foto: Matej Grgić
Vremena su se promijenila – mnogo toga radi se drukčije i jednostavnije. Primjerice, ne treba toliko ići po arhivima, jer je mnogo toga dostupno putem Interneta. Kako gledate na nove generacije hrvatskih muzikologa i na muzikologiju općenito? Što vam se u tome sviđa više, a što manje?
Većina njih su doista sjajni muzikolozi. Sad je lakša međunarodna suradnja i interdisciplinarnost; sad je doista moguće gledati Hrvatsku u europskom kontekstu, što sam ja uvijek nastojala, ali je to sad lakše, jer ima više komparativne građe i više mogućnosti. Sviđa mi se kako rade i oni su moja inspiracija. Sretna sam i održavam žive kontakte s dobrim dijelom njih; nekima koji se povremeno jave i nešto pitaju nastojim odgovoriti i surađivati koliko mogu.
Foto: Matej Grgić
Osim uz Muzičku akademiju, dug ste niz godina vezani i uz Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, u kojoj i vodimo ovaj razgovor. Govorili smo o vašim osobnim razlozima zbog kojih ste se bavili Dorom Pejačević i što se sve u međuvremenu promijenilo. Kad ste 1991. godine postali redovnom članicom HAZU-a, bili ste jedna od samo četiriju akademkinja; taj se broj u međuvremenu gotovo učetverostručio, ali to je još uvijek daleko od pariteta…
To je sve dobro i to tako ide dalje. Bit će još bolje i drukčije. Uopće više ne treba gledati na te odnose. Važno je da je status akademkinja u Akademiji postao drukčiji nego što je bio. Osobno se ne osjećam nimalo zakinutom. Nekad smo bile samo četiri, i među njima sam samo još ja živa, ali su sada tu druge, mlađe kolegice.
Važno je da je status akademkinja u Akademiji postao drukčiji nego što je bio
Vidim, recimo, da među nagrađenim znanstvenicama ima sve više žena i to će tako ići dalje svojim prirodnim putem. Za deset godina će situacija biti drukčija. To sad više uopće nije sudbonosno.
Akademkinja Koraljka Kos / Foto: Matej Grgić
Koliko HAZU može pridonijeti – i pridonosi – hrvatskoj muzikologiji?
Naravno da pridonosi. Razred za glazbenu umjetnost i muzikologiju je mali razred, ali trudimo se. Imamo jako lijepu izdavačku djelatnost i organiziramo koncerte. Mislim da je Razred posljednjih godina stekao velik ugled.
Zaključio bih ovaj razgovor donekle osobnim pitanjem. Razgovarali smo o glazbi kojom ste se muzikološki bavili i još se uvijek bavite; koja je, međutim, glazba koju najradije slušate?
Jako rado slušam Schumanna, Bacha i Mozarta. To su moje ljubavi. Ali ima i drugih koje volim, i u 20. stoljeću. Dosta široko doživljavam glazbu, čak i takozvanu zabavnu glazbu. Ponekad slušam i takve stvari i ima ih odličnih. Volim i dobar jazz. Ali uvijek se nanovo vraćam tim svojim ljubavima. Međutim, ne treba slušati previše glazbe. Ne treba to profanirati i zapljuskivati se glazbom sa svih strana. Slušanje glazbe treba biti svečanost.
Foto: Matej Grgić
