Dora - Bijeg u glazbu: Plemenite namjere i upitna kakvoća

Dora Pejačević – trending topic 

Trenutačni frenzy oko Dore Pejačević za inicijatore i nositelje sistematske proslave 100. obljetnice skladateljičine smrti značio je uspjeh na svim poljima. Možda i najvažnije, zaintrigirao je običnoga čovjeka i doveo nam našičku princezu na broj jedan pretraživanja u trendu Googleove platforme, što sam, nakon prvotnoga iznenađenja, išla provjeriti još koji put u tih sat vremena kada sam to prvi put ugledala na zaslonu svojega mobitela te večeri 2. ožujka. Pa, jao, vidi, stvarno je tu!

I neka je, veseli nas to sve, i makar je samo za tren, već unatrag nekoliko godina svjedočimo zamjetnomu pojačanomu interesu (prvenstveno) inozemnih izvođača, muzikologa i entuzijasta, kojima je priča o grofici umjetnici, prerano preminuloj, golica ticala iz najrazličitijih perspektiva.

Dokumentarističko ocrtavanje biografije

Jedan od njih je i filmaški tim Steckeweh-van Beveren, koji je nakon već prokušane suradnje na filmu o zaboravljenim ili nedovoljno istraženim skladateljicama, projektu iz 2018., ponovno udružio snage, ovoga puta u nastojanju oslikavanja šire slike o Dori Pejačević. Film je snimljen u njemačkoj i hrvatskoj verziji (koja je domaćoj publici, jasno, i predstavljena), s hrvatskim glumcima koji su posudili glas, a što se, s obzirom na krajnji rezultat, možda i nije nužno moralo dogoditi.

…makar je samo za tren, već unatrag nekoliko godina svjedočimo zamjetnomu pojačanomu interesu prvenstveno inozemnih izvođača, muzikologa i entuzijasta

Kyra Steckeweh se kao pijanistica najprije susrela s Dorinim pismom iz interpretacijskoga ugla, a s Timom van Beverenom, novinarom, redateljem i filmskim producentom, svoj je doživljaj odlučila dodatno uokviriti, produbiti i s drugima podijeliti kroz formu filma o buntovnoj kontesi, njezinim intimnim previranjima, ali i o širim društvenim implikacijama u okviru kojih su njezino djelovanje posebno jako konturirale rodne ideologije i politike toga vremena.

Sasvim tradicionalno, pomalo i zastarjelo, u modusu poslijepodnevnoga TV edu-dokumentarca, film Dora Pejačević – Bijeg u glazbu (Dora – Flucht in die Musik) postavlja pred gledatelja najprije čvrste okvire biografske arhitekture, koja će se kroz čitavih 116 minuta trajanja, opetovano pojavljivati gotovo kao označitelj nove tematske sekvence i naš ponovan povratak u priču o Dorinu životu i vremenu.

Žanrovski gledano, autori se ne mogu dogovoriti žele li da film napaja izlagački (ekspozitorni) fluks, performativni ili pak poetski, ali to, u konačnici, nije toliko ni važno ili ometajuće, jer u takvim gigantskim gabaritima mjesta ima za sve, a na izmjenu ovih načina gledatelj se lako privikne. Uvjet je, dakako, da na taj rog izobilja, koji je katkada zaista overwhelming, naprosto – pristane.

Autori se ne mogu dogovoriti žele li da film napaja izlagački (ekspozitorni) fluks, performativni ili pak poetski

Model, stoga, izgleda ovako nekako: suha dokumentaristička izlagačka shema s ‘božjim glasom’ čija naracija donosi biografske podatke iz života Dore Pejačević; ona je praćena vrijednim arhivskim materijalom, mnoštvom fotografija (nekima manje, nekima više poznatima) te autentičnim snimkama urbanih sredina. Na nju će se nastavljati sekvence intervjua s odabranim stručnjacima (u ovomu slučaju sve su – stručnjakinje), a potom će slijediti čitanje Dorine korespondencije njezinih suvremenika u prvomu licu.

Snažan istraživački angažman i anemična realizacija

Performativni aspekt smatram posebno vrijednim, jer prikazuje onaj realno najpotentniji prinos ovoga filma – istraživačke napore obaju aktera, koji se protežu od objelodanjivanja manje poznatih korespondencija (poput one iz praških arhiva, koja prati skladateljičinu prvu pravu ljubav), do sada nepoznatih fotografija i drugih artefakata, kao i njihove uspjele agitacije da se Simfonija Dore Pejačević izvede u lajpciškome Gewandhausu.

Najklimaviji i, reći ću, najiritantniji te najnepotrebniji dio tematsko-motivske parcelizacije otpada na poetizirano poprečno presijecanje Dorinih životnih epizoda s onima Kyre Steckeweh i Tima van Beverena. Autorefleksija pijanistice koja u pastorali našičkoga dvorca snatri o istovjetnosti inspiracijskih tokova subjekta koji proučava i nje same, do iritacije je ispatetizirana sekvenca čijim ćemo refleksijama kroz film još koji put svjedočiti. Istoj kategoriji pripast će i hinjena spontanost kojom Steckeweh i van Beveren razgovaraju o emocionalnom utisku koji na njih Dorina glazba ostavlja, što se, u nekoliko minuta zapakirano, prezentira kao naivno, nespretno i naprosto – smiješno.

U spomenutomu projektu dvoje autora iz 2018. godine, a čiji dramaturški predložak Dorin film gotovo slijepo slijedi, ovakvih komičnih rukavaca nije bilo.

Najklimaviji i najiritantniji te najnepotrebniji dio tematsko-motivske parcelizacije otpada na poetizirano poprečno presijecanje Dorinih životnih epizoda s onima Kyre Steckeweh i Tima van Beverena

Mehanizam koji narativ filma čvrsto, pametno i s namjerom drži u koheziji, jesu citati iz memoara Jučerašnji svijet Stefana Zweiga, literarnoga stjegonoše Habsburškoga carstva, koji uokviruju predratno, ratno i poratno vrijeme monarhije i Beča, ali i koji opcrtavaju i onovremene prakse obrazovanja i seksualne etike, što film u pravomu trenutku odvlači prema vodama rodnosti i ženstva.

Vrijedan sloj kontekstualizaciji

To je sljedeća instanca koju bih u filmu pohvalila, koju su Steckeweh i van Beveren istaknuli jasno iznad drugih, jer priča o Dori Pejačević, promatrano kontekstualno: socijalno, politički i privatno, bez ikakva preostatka, jest priča o ženi skladateljici (što film, sasvim mudro i opravdano, na toliko primarnih izvora pokazuje). Utoliko su autori svoje kormilo preusmjerili od sidrišta koje je Koraljka Kos za Doru Pejačević, i u tomu bitnomu aspektu u priču uključili muzikologinju Beatrix Borchard, u čijemu fokusu bavljenja leže upravo skladateljice i povijesne konstelacije ženskoga skladateljstva, te kulturologinju Juttu Heise, koja je Doru iščitala kroz prizmu njezinih čitalačkih navada.

Akademkinja Koraljka Kos / Foto: Matej Grgić

Još je papreniji dodatak Heise pripremila u vidu tumačenja lezbijskih nagnuća skladateljice prema njezinim dvjema najbližim prijateljicama (prema čijoj je braći, zanimljivo, u oba slučaja, također gajila nježne osjećaje). Beatrix Borchard, pak, bio je pravi užitak gledati kako dekonstruira bljuvotine Karla Krausa o ženama, još jednoga od pripadnika intelektualnoga kruga Dore Pejačević i velikoga austrijskoga sina, slavljenoga za svoju nemilosrdnu kritiku društva.

Dora – Bijeg u glazbu ima podosta pozitivnih strana, prvenstveno zbog svoje dokumentarističko-arhivske vrijednosti, same teme, ali i (pikantnih) novih tumačenja koja su uvijek, barem u nekoj svojoj komponenti, dobrodošla. Film donosi i obilje Dorine glazbe, u in vivo isječcima komornih i solo komada, a koju uglavnom izvodi Kyra Steckeweh; to je njezin wheelhouse.

Nedostatci se, s druge strane, pronalaze u nekim izlizanim i zastarjelim modusima prikazivanja sadržaja koji po prirodi levitira između edukativnog i dokumentarističkog, s ogromnom provalijom u koju po defaultu s treskom propada i najmanja predvidljivost, redundantnost ili niska očekivanja predstavljena pred gledatelja.

Tehnička i jezična šlampavost

Spomenut ću na samomu kraju još i začudno nisku razinu kolorističke obrade slike te njezinu upitnu jasnoću (što se možda, makar teško, može dovesti u vezu s različitim kalibracijama projekcijske opreme, iako je film prvenstveno rađen za kino produkciju), nešto što se i u postfazi svakako može i treba doraditi. [Urednička napomena: Redatelj van Beveren se nakon prve projekcije u Gorgoni ispričao zbog “nešto slabijih boja nego su one u originalu” jer nisu stigli provjeriti verziju koja je u konačnici poslana u Zagreb]

Istu bih uputu dala i za citate na hrvatskomu jeziku, za koje je autor/ica bio toliko lijen/a promijeniti jezik programa iz engleskoga na hrvatski te se svaki veznik „i“ pojavio svaki put kao veliko slovo, osobna zamjenica I (ja); navodni znakovi su, zaključit ću –  pukim nemarom, nakon početka rečenice neuspješno tražili svoj par na njezinu kraju.

Ipak, u konačnici je potrebno sagledati intenciju filma, a ta je bila privući do sada one neupoznate i produbiti spoznaje poklonika i istraživača glazbe Dore Pejačević, što vjerujem da film, uz, doduše, nešto veći voljni angažman gledatelja, može postići.

Privući do sada one neupoznate i produbiti spoznaje poklonika i istraživača glazbe Dore Pejačević vjerujem da film, uz, doduše, nešto veći voljni angažman gledatelja, može postići

Kyra Steckeweh, pijanistica i suautorica filma Dora – Bijeg u glazbu