Goran Bošković: "Trash i turbofolk danas su mainstream"

Goran Bošković, frontmen grupe Fluentes, poznatiji je po nastupima u showu Zvijezde pjevaju nego po uspjehu matičnog benda. Možda će se to promijeniti nakon izlaska nadolazećeg albuma Putnici koji najavljuje singl ”Na tvojim rukama”

 Goran Bošković zaštitno je lice osječke glazbene scene i frontmen popularne grupe Fluentes, potpisnik mnoštva lijepih pop pjesama koje su odlično prihvaćene na hrvatskim radijskim valovima, dobitnik je Porina, ljubitelj mora – ali ne i morskih plodova – te obiteljski čovjek nesklon skandalima. Grupa Fluentes nedavno je objavila novi singl pod nazivom ”Na tvojim rukama”.

 Najavljujete li tom laganicom dugoočekivani novi album?

Puno je pjesama bilo najava tog albuma, no splet okolnosti i nepovoljna situacija za umjetnike u protekle dvije i pol godine mnogima je zaustavila planove. Htio sam da album Putnici izađe u proljeće 2020. godine. Dogodilo se to što se dogodilo, album smo dovršili u ljeto 2020. te smo zbog nemogućnosti koncertne promocije albuma odgađali njegovo izdavanje. Što je duže trajalo odgađanje, tako je i žar za novim albumom jenjavao i polako se gasio. U to sve se još upleo i dogodio život, kako to obično biva, i album jednostavno do danas nije ugledao svjetlo dana. Ostala je još samo jedna neobjavljena pjesma na albumu i nju čuvamo kao pjesmu koja će najaviti njegov izlazak i njome ćemo zaključiti epizodu Putnici. Album Putnici su mi u jednu ruku i predivno iskustvo i bolna točka, no u konačnici obilježavaju najneobičniji period postojanja benda. Pjesma ”Na tvojim rukama” nije ni trebala biti singl jer nema nijednu karakteristiku radiofonične hit pjesme. No, iskreno, ušli smo u takvu fazu postojanja da nas nije briga – smatramo da je kvaliteta jedini kriterij po kojem trebamo izdavati pjesme. To što je pjesma tiha i nenametljiva smatramo samo njezinim bonusom jer tišina katkada ima veću snagu od buke.

Za spot ste koristili live snimku s koncerta u tvom rodnom Đakovu. Zašto?

Pa 2022. godine došli smo u fazu ili nastaviti ili stati. Na početku 2022. privatno sam bio na dnu dna s koga su me podignuli Areta Ćurković i emisija Zvijezde pjevaju, ali rad s bendom je stagnirao. Bend se okupio u prosincu na zajedničkom druženju i odlučili smo da se trebamo vratiti na tvorničke postavke. Dogovorili smo koncert za Valentinovo 2023. u đakovačkom Centru za kulturu. Željeli smo spektakl, visoko producirani i raskošni koncert samo za nas. Željeli smo ga zabilježiti i audio i video s planom da snimimo spot za jednu od pjesama, te ukoliko bude sve dobro ispalo napraviti koncertni film i možda live album. Sve skupa ispalo je sjajno, zadovoljni smo snimljenim materijalom i sad nas čeka postprodukcija i montaža. No prva stvar koju smo željeli što prije pokazati svijetu bio je spot. Đakovo je za mene posebno mjesto, svoje djetinjstvo i mladost proveo sam ondje. Bend je započeo u Đakovu i Đakovo je ishodišna točka svega što radimo pa je bilo logično da reset napravimo baš tamo.

Koliko su uopće isplative izrade spotova? Naime, izvođači sve više grintaju jer se spotovi na TV-u sve manje puštaju, osim u kasnonoćnom terminu.

Spotovi su nužni i potrebni. Izvođači mogu biti nezadovoljni zbog tretmana na TV-a, ali ionako se sve događa na internetu. Ako nemaš vizualnu priču uz pjesmu, pjesmi je puno teže dobiti svoje mjesto i zaživjeti. To sam prihvatio kao činjenicu čim sam se počeo baviti glazbom. Razlika je samo u tome na koji način ćeš tome pristupiti. Mi smo mali bend, ali nastojimo za svaku pjesmu snimiti spot – nekada je to producirani i bogati video, nekada je to minimalistički video, a ovaj put nam je bilo logično da to bude koncertni video.

Fluentes izvrsno zvuči uživo

Prvi put kad sam čuo za Fluentes, bila je to pjesma ”Pođi na put” u suradnji s Jelenom Radan. ”Pođi na put” je tužna priča hrvatske stvarnosti koja govori o iseljavanju mladih ljudi iz naše domovine. Tema i ne čudi jer je Slavonija prva na iseljeničkom udaru. Nazire li se neko svjetlo u tunelu otkad je nastala pjesma do današnjih dana?

Pjesma zapravo nije priča o iseljavanju u Hrvatskoj. Neobično je što je pjesma nastala 2004. godine, puno prije masovnog iseljavanja u Slavoniji. To je pjesma o odlasku koju sam napisao kad je moj najbolji prijatelj nezadovoljan svojim životom otišao u Irsku. No pjesma je snimljena deset godina kasnije i njezin izlazak u javnosti se poklopio s masovnim iseljavanjem ljudi iz Slavonije. Je li se što promijenilo – ne znam. No odlazak od kuće i povratak kući česta je tema u mojim pjesmama. ”Take me home” pjesma je Fluentesa koja nema svoju službenu studijsku verziju, no demo verzija na YouTubeu jedna je od pjesama koju naši fanovi strašno vole. Isto tako, naš sljedeći singl, pjesma ”Tišina u meni” posvećena je mom bratu i povratku svome domu iz tuđine i jako joj se veselim.

Osim s Jelenom, neko vrijeme si surađivao i s grupom Meritas. Je li teško raditi za nekog drugog izvođača? Prilagođavaš li se njegovu izričaju ili ideš po svom?

Jelena, Meri i Anita često su govorile da je moja najveća vrijednost nevjerojatna prilagodljivost. Kada sam započeo rad s Meritas, dugo sam proučavao što rade i razgovarao s njima što žele, a isto tako i s Jelenom. Pristup radu za Meritas bio je potpuno drugačiji od onoga koji sam imao za Jelenine pjesme. Jelena je željela osobne priče, kao da ih je ona pisala i stvarala, a Meritas su željele lirske pjesničke slike koje imaju eteričnu, anđeosku vizuru. Sa svakim izvođačem bilo je drugačije. Ali najlakše je, zapravo, kad netko jasno zna tko je, i što je, i što je to što on želi reći svojim pjesmama. No nakon nekog vremena jednostavno sam odustao od rada za druge i posvetio se samo svojim pjesmama. Previše me je iscrpljivalo i emotivno praznilo stvaranje za druge. Uvijek postoji to neko očekivanje i od izvođača i od samog sebe i, logično, to vodi ili u oduševljenje ili u razočaranje. To mi je bilo prihvatljivo. No nisam se mogao nositi s ravnodušnosti ili, još gore, s ljudima koji ne dovršavaju započeto. Često sam ulagao puno vremena i ljubavi u nešto što bi izazvalo oduševljenje i radost, ali bi na koncu ostalo samo na tome i nikada se ne bi realiziralo. Mnogo je pjesama tako ostalo u zraku, napisano točno za nekog izvođača, no, eto, nikada snimljeno i nikada izvedeno. Danas, kad meni ljudi ponude pjesmu, uglavnom odbijem suradnju odmah u startu. Ne želim da ljudi imaju lažnu nadu i čekaju dok ja objavim svoje planirane pjesme i da se na kraju dogodi da prekršim obećanje.

Ono što mi se kod tebe posebno sviđa jest što pjesme ne nastaju po copy/paste špranci. Recimo, nakon prpošnoga radiofoničnog singla ”Ljetna haljina” malo si me iznenadio ”Putnicima”. Kako to?

Mi ne živimo od glazbe, glazba nam nije primaran izvor prihoda. Mi živimo za glazbu. To nam daje slobodu da je stvaramo na način koji nama odgovara i da stvaramo glazbu u koju vjerujemo. Ne pokušavamo biti generatori bunta, inovativni, popularni niti revolucionarni. Ja imam 46 godina i glazba je za mene nešto što ima početak, sredinu i kraj, nešto što je cjelovito, smisleno, pitko i razumljivo. Želim da tekstovi nešto ispričaju i da su razumljivi svakome, da melodija bude lijepa i protočna, da sve skupa bude harmonijski zanimljivo, a opet dovoljno jednostavno. Nemam nagon za dokazivanjem, za objašnjavanjem, niti potrebu da budem aktualan, moderan, urban ili cool.

S druge strane, želim da pjesme budu izvedene spektakularno, da oduzimaju dah slušatelju i da ih natjeraju da razmišljaju i promišljaju o njima. Želim da je sve organsko, stvarno; mnogo puta ispadamo staromodni i obični zbog toga, ali smatram da naša glazba pripada nama i ne želim stvarati nešto što ne osjećam, razumijem, iza čega ne mogu ili ne želim stajati. Ne vodimo se zadanim formama i trendovima i zbog toga imam dojam da naša glazba traje. Usprkos tome što nismo najpopularniji bend ikada – ne bavimo se društvenim mrežama na način kako to svi drugi rade, nemamo trendi pjesme – prisutni smo svugdje i svaka naša pjesma se od 2004. godine i dalje vrti na radiju. Zato s jedne strane ”Ljetna haljina”, a s druge ”Putnici”.

Skladba ”Sve je baš tako kako treba bit’” sa sobom nosi i jednu posebnu posvetu. O čemu je riječ?

Tako je. Pjesma je nastala u doba korone, u proljeće 2020., i nije bila planirana za album. Za album smo imali pripremljenih deset pjesama, no na kraju će ih vjerojatno biti dvanaest ili trinaest. To je tekst koji sam posvetio mojoj kćeri Mariji koja je tog proljeća naučila voziti bicikl i s kojom sam proveo cijelo proljeće vozajući se praznim ulicama Osijeka. Ljeto je već bilo malo bolje i ljudi su se vratili na ulice, ali to proljeće je bilo tako prazno i jezivo. Marija je bila moje svjetlo, njezina radost i smijeh dok smo se vozili promenadom brisala je sve moje strahove i učinila da razmišljam kako sve u životu u nekom određenom trenutku ima smisla i da je na kraju sve baš tako kako treba biti. I kad ne valja, vjerojatno za to postoji razlog koji će dovesti do neke spoznaje i boljeg mjesta i trenutka u životu.

Novi spot sniman je uživo

Koliko se promijenio tvoj život nakon dobitka Porina koji, vjerujem, svakom glazbeniku puno znači?

Život se nije bitno promijenio. Nismo svirali puno više koncerata, niti je dugo trajala euforija medija oko toga. No značilo je nama kao osjećaj vrijednosti i postignuća. Ne pripadamo ni jednom klanu, nismo medijski eksponirani, nismo obilježeni ekscesima ili osebujnim izričajem, nismo iz Zagreba niti smo se tamo preselili zbog karijere. Obični smo ljudi koji stvaraju glazbu i vole je izvoditi. Kada na takav način dobiješ priznanje da je naš rad i trud primijećen i da smo struci relevantni i da imamo što za reći, osjećaš se dobro. To je najveća vrijednost nagrade Porin za Najboljega novog izvođača. Nakon Porina i početne euforije nastavili smo raditi i stvarati kao da se ništa nije dogodilo. Mnogi su nas pitali zašto nagradu ne pokušavamo unovčiti, stvoriti dodatnu vrijednost, no moj stav je da glazbenika ne čine nagrade, nego njegov rad i ono što je stvorio. Ako upleteš kalkulaciju u svoj rad, nestaje njegova vrijednost i on se pretvara u nešto što misliš da bi drugi htjeli čuti, a ne ono što ti želiš reći.

Već si dvadesetak godina na estradi, koja, nećemo se lagati, podosta potroši čovjeka. Je li ti došlo ponekad dignuti ruke od svega i ubaciti u ler?

Došlo mi je puno puta dići ruke od svega, ali ne zbog diskografa, već zbog vlastitih nedoumica i slabosti. Diskografi rade najbolje što mogu, ali činjenica je da oni mogu onoliko koliko sâm izvođač daje od sebe. Da se naš Menart postavi na trepavice, ne može učiniti ništa s Fluentes na društvenim mrežama. Mi smo ti koji bismo trebali stvarati sadržaj i baviti se njima. Spotify, Instagram, TikTok i YouTube osnovni su alati pomoću kojih bismo mi trebali doći do publike, ali kad nešto nemaš prirodno u sebi džaba ti sve. Mi smo jednostavno loši po pitanju takve vrste promocije, nije nam to prirodno. Nama kada je dobro i kad se nešto zanimljivo događa nikom ne pada na pamet izvaditi mobitel i snimati to. Zbog te činjenice, a i činjenice da se ipak sve događa online, i ako nisi online ne postojiš. Puno puta mi je došlo da dignem ruke od svega. Celofan je postao izuzetno bitan, sadržaj manje-više. Može biti truo i loš, ali ako je celofan šaren, mirisan i bogat – sve prolazi.

Početkom nastanka države svjedočili smo paradoksalnoj situaciji. Umjesto očekivanih bečkih valcera, dobili smo poplavu turbonarodnjaka. Vjerovalo se da je riječ o fenomenu zabranjenog voća, ali, eto, i nakon tri desetljeća trash je još uvijek sveprisutan i vrlo žilav. Vidiš li u tome nečiju odgovornost ili jednostavno egzotičan glazbeni ukus mlađe populacije?

Ljudi su oduvijek slušali ono što su željeli i kada pokušavaš promijeniti i nametnuti nešto, odmah je osuđeno na propast. Imam stav o tome što se dogodilo u Hrvatskoj, možda sam u krivu, možda ne, no smatram da je jednim dijelom hrvatska varijanta kapitalizma i demokracije sustavno snizila razinu kulture nacije besmislenim reality showovima i sličnim sadržajem. To se paralelno događalo svugdje u svijetu kako bi se lakše došlo do konzumenata i publike kojoj možeš prodati i nametnuti sve što poželiš. Kod nas je tržište manje, ljudi su manje obrazovani, a čak i oni visokoobrazovani – zbog tradicije i kulturnog nasljeđa – skloni su više balkanskom mentalitetu nego zapadnoeuropskom. Sve to skupa, a na koncu i mainstream glazba na radiju i televiziji koja je jednako tako nametnuta, dovodi do toga da ljudi u inat biraju ono što im je zabranjeno. Prije trideset godina djeca koja su slušala turbofolk sada su roditelji ili djedovi i bake. Njihova djeca slušaju trap i sličnu glazbu koja je opet na rubu mainstreama, oni su buntovni i bore se protiv mainstreama, a trash, turbofolk i zabavna glazba je sada mainstream te puni arene i dvorane. Gdje je pop, rock, blues i slična glazba – nažalost nigdje. Nitko je ne sluša. Nije relevantna i polako joj se gubi smisao. Kada stigne na rub postat će zabranjena i djeca naše djece će je u budućnosti otkriti, slušati i opet zavrtjeti novi krug.

Zvijezda showa Zvijezde pjevaju ležernije se osjeća u ulozi frontmena Fluentesa

HRT te očito voli jer si čest sudionik popularne emisije Zvijezde pjevaju. Kako je biti u ulozi mentora osobi koja nije pjevač, a ni glazbenik?

Zvijezde pjevaju je jedno prelijepo iskustvo. Imao sam sreću surađivati s tri predivne žene (Ella Dvornik, Areta Ćurković i Ivana Šojat) s kojima sam lako našao zajednički jezik i uživali smo pjevati zajedno. Uloga mentora izuzetno je zahtjevna i složena, ali uživao sam u svakoj sekundi tog posla. Profesionalnom pjevaču je složeno pjevati pjesme različitih žanrova, stilova, drugih izvođača i bendova, a kamoli nekome tko to nikada nije činio. Aranžirati i pripremiti vokalne dionice pjesama, osmisliti nastup i sve to odraditi uživo u subotu navečer u najgledanijem terminu pred stotinama tisuća gledatelja je samo još dodatna vrijednost cijelom tom poduhvatu i mislim da gledatelji nisu ni svjesni koliko je truda i rada uloženo da se to sve skupa uopće izvede.

Recimo da si mentor nekoj mladoj pjevačkoj nadi, što bi joj savjetovao?

Možda zvuči kao klišej i otrcano, ali najvažnije je u ovom poslu ostati dosljedan sebi i biti svoj usprkos svemu. To je najteže, katkada ni ne znaš tko si i što želiš. Posebno kada krene neki uspjeh, pojavi se netko tko ti savjetuje što bi trebao, ali usprkos svemu mislim da svatko za sebe treba odlučiti što i kako dalje. Neka tvoje greške budu isključivo tvoje. Na njima učiš, rasteš i napreduješ i na kraju, kada se dogodi uspjeh, on bude isključivo tvoj. Ako se i ne dogodi, barem na kraju možeš pogledati u lice i reći da si napravio sve po svom.

Postoji li pjesma na koju si posebno ponosan?

Ponosan sam na sve svoje pjesme. Na uspješne, neuspješne, glupe i nepotrebne, nikada objavljene, kao i velike hitove. Svaka ima svoje mjesto, smisao i razlog zašto postoji. No ako bih morao izdvojiti jednu jedinu pjesmu koja ima posebno značenje i smisao, to bi onda bila pjesma ”Take me home”.

Fluentes nakon niza singlova objavljuje album Putnici