čovjek, otac, dvorska luda
Retrospektiva: Toma Bebić u tri poglavlja
RETROSPEKTIVA
Retrospektiva je svaki pogled unatrag, koji prošlosti daje oblik, značenje i posljedicu. Naše retrospektive bavit će se svim onim autorima, koji su u svom stvaralaštvu ostavili građu za to troje.
Toma Bebić – čovjek, otac, dvorska luda
Druga retrospektiva posvećena je znamenitom splitskom šansonijeru, svestranom lakrdijašu i umjetniku, koji je cijelog života pokušavao (p)ostati čovjekom. Riječ je o neponovljivom Tomi Bebiću. Barba Toma rođen je u Splitu 1935. godine. Split je živio, a u Splitu je i umro. Njegov će lik i djelo dovesti u pitanje trodijelnu strukturu našeg članka. Naime, kako na životu, tako i u smrti, Toma nas ne zove na red i disciplinu, nego na prepuštanje moru života. Stoga mi oprostite što priču o njemu počinjem ondje gdje ona počinje za mene.
Toma Bebić / Ilustracija: Igor Jurilj
Moj prvi susret s Tomom bila je obrada njegove pjesme “Leute moj” na Azrinom, odnosno Štulićevom albumu Balegari ne vjeruju sreći. Taj je leut tad za mene, mladu štokavku, predstavljao lutnju, simbol učenih renesansnih pjesnika, a nikako ribarski brodić, breme čovjeka s dna kace. Da nisu moje mladenačke asocijacije bile toliko šašave, svjedoči okrugli stol na temu Tome Bebića, koji se prošli mjesec održao na Filozofskom fakultetu u Splitu. Toma je službeno postao tema znanstvenih studija, pa kako ne bi i naše rubrike.
Vrijedi napomenuti da je ćudljivi Štulić rijetko obrađivao svoje suvremenike. Naime, uzimao je on i Elvisu i Dylanu i Beatlesima, pa i brojnim narodnim pjesmama, ali jedino je Tomi odao ovakvu počast. Postavlja se pitanje bi li Štulić, da nije slušao Tomu, ikad napisao pjesmu “Meni se dušo od tebe ne rastaje.” Obrada pjesme “Leute moj” snimljena je pred pjesnikovu smrt, u veljači 1990. godine. Ona simbolično obilježava početak kulta ličnosti, koji se oko Tome posmrtno izgradio.. Jer je bio malen za života, u pričama glazbenih entuzijasta i arheologa postao je velik.
Da je predmet u kupaonici, Toma bi bio rašpa. Da je pločnik, njegove bi staze pucale od velike vrućine. Da je dan u tjednu bio bi beskrajno bablje ljeto.
Da je predmet u kupaonici… Toma Bebić / Ilustracija: Hrvoje Dešić
Autorski ključ
Toma je bio prepoznatljiv po levisicama i mornarskim majicama, koje mu je iz Francuske donosila sestra Nataša; hrapavom i dubokom glasu, čestom povezivanju motiva smijeha i boli te likovima pomoraca, njihovih majki i drugih običnih ljudi (pa i bilja), koje je iz života prepisao u svoje pjesme. Što se tiče pojave, iz njegovog je opisa neizostavna razbarušena kosa, sjajne, tamne oči, čvrst stisak ruke i stil studenta „koji poslužuje na benzinskoj pumpi“ (Mario Bošnjak, Start, 1973.) Sve su to detalji koji ga tih 1970-ih čine bitnikom, buntovnikom i otpadnikom, splitskim rječnikom: redikulom.
Sve su njegove, nama poznate pjesme, nastale u relativno kratkom razdoblju pa dijele atmosferu, likove i rječnik. Ozračje je zadah kapetana duge plovidbe, miriše na ribu, češnjak i vlagu. Likovi su svoje živote u trenutku kad se o njima pjeva već proživjeli. Tomina je poetika, poetika svakodnevice, i to svakodnevice mahom usamljenih i starih ljudi. Rječnik je jednostavan, da ne kažem dječji, obogaćen rijetkim, za Primorje tipičnim talijanizmima te zvukovima što prizivaju daleki Brazil, Afriku i „legende dalekih mora.“
Glazbeno on pripada šansoni, ali već prvim izdanjem Volite se ljudožderi tematski gazi u avangardne vode. Drugim izdanjem, Oya Noya, upisuje se među domaće rock izvođače koji stvaraju pod utjecajem folka i world muzike. Upravo ta ploča čuva pjesme, koje su se pobrinule da Toma opstane u kolektivnom sjećanju: “Smoči svoj…”, “Nevera”, “Za moj raj pitajte mene”, “Leute moj” i druge. Iz tog se snopa i cijelog njegovog opusa najviše izdvaja “Za moj raj pitajte mene”, pjesma u kojoj ostarjeli mornar odlučno odbija zazivati božje milosrđe na kraju života, koji je proživio mimo njihovih pravila. To u našim, tradicionalno rimokatoličkim varošima, znači sigurno prokletstvo. Za rokerski štih tog albuma zaslužan je tada sveprisutni gitarist Vedran Božić.
Iako je Tomu nemoguće otrgnuti od njegova zavičaja, nemojte se zanositi mišlju da ga razumiju i vole samo Dalmatinci. Dapače, njegove su pjesme za nas, koji volimo more, a preziremo primorske „uske varoši“ i „uske ljude“ (Matoš, Stara pjesma), pitke kao suho vino, sočne kao mastan kruh i udobne kao vlak kojim putujemo kući.
Toma Bebić u brojkama
Bivanje glazbenikom, kantautorom, bila je samo jedna od Tominih aktivnosti, tek jedno od njegovih zvanja. No, kako to obično biva, glazba je glas o njemu najdalje ponijela, ponajviše zahvaljujući dalmatinskim radio postajama koje ga nikad nisu prestale puštati. Tomina uglazbljena pjesmarica broji 30-ak pjesama, dva LP-ja, nekoliko kompilacija i singlica. Sasvim dovoljno da ga se uredno zaboravi, ali ipak ne možemo. Svaka pjesma se broji.
Premda brojke ne govore puno o Tomi, valja spomenuti da je neuglazbljenih pjesmarica, odnosno poezije, znatno više. Stoga nije nimalo suludo da konačnu riječ o Tomi daju studenti Filozofskog fakulteta. Kao ultimativni raritet, koji danas postoji samo u slabo održavanim knjižnicama i u mašti, izdvajamo zbirku poezije Zelenoidna aritmetička metamorfoza zelenog konja u jednadžbi zelenojeda s travom zelenom.
Knjiga je tiskana na fluorescentnom zelenom papiru, a Bebić ju je za života u potpunosti pripremio za tisak. Želja mu je bila tiskati je i na prozirnoj plastici, da se može čitati i ispod morske površine.
Škripava ladica
Tomu, naravno, ne možemo smjestiti u jednu ladicu. Ipak, možemo se dobro zabaviti prebacujući ga iz velikih kašeta u male, apotekarske ladice, u kojima se čuvaju samo rijetke biljke. Najveća ladica, za najširu raju, bila bi ona „Splitski i svi srodni mu festivali“. Iako je najšira, nikako nije najmanje vrijedna. Naime, 1970-ih, kad Toma nastupa po mediteranskim festivalima, kao pjevač ili autor, to su ugledne manifestacije internacionalnog karaktera. Danas, kad ih spomenemo, mislimo na sljedeća imena: Radojka Šverko, Ivo Robić, Vice Vukov, Tereza, Mišo, Oliver… Ovdje ih spominjemo da jasnije dočaramo koliko je ležerni Toma sa svojim grubim glasom morao stršati među prosječnim natjecateljima tih festivala.
Ipak, ako govorimo o Tomi, govorimo i o Splitu, a kad govorimo o splitskoj glazbi, uz sve Olivere i Dvornike, govorimo i o Tomi. To je ta ogromna ladica u kojoj će on živjeti vječno.
U vrijeme kada nastupa na festivalima, on radi kao novinar. Stoga će, ako se mene pita, za njega uvijek biti mjesta u ladici muzičar-novinar. Tamo se Toma druži s Phil Ochsom i Antom Perkovićem. Novinarsko nasljeđe našeg lanternista uključuje i veliki Feral Tribune. Ako se pak budemo vodili time tko ga je obrađivao, semplirao i pisao mu posvete, Tomu ćemo morati raščetvoriti. Od tamo nekih Francuza i Branimira Štulića, preko Kande, Kodže i Nebojše do TBF-a i Hladnog piva, svatko je uzeo nešto od tog čovjeka.
S njim je htio surađivati i nekad planetarno popularni Toto Cutugno, ali Tomi nije bilo do dalekih putovanja i velikih tantijema.
Na kraju nije neobično da jedan glazbenik bude i slikar i (dječji) pisac. Međutim, kod nas ipak nema puno takvih. Stoga Tomu možemo prebaciti u blizinu Davida Bowieja i Sir Paula McCartneyja. No sve su te usporedbe klimave i škripave, nategnute i zbunjujuće, samo jedna stoji. To je ona s Tomom Waitsom. Tomina karizma i stil, taj glas i ta nonšalantnost, bez obzira na oskudnu diskografiju, zasluženo su mu priskrbili nadimak „hrvatski (ili dalmatinski) Tom Waits“. Malo opskurnija asocijacija bio bi brazilski velikan Raul Seixas, njegov suvremenik i brat po stilu i pojavi.
Iako zazirem od sličnih nadimaka, shvaćam njihov efekt. Od Amerikanaca uvijek možemo učiti kako brendirati nacionalno blago. Kamo sreće da i kod nas barba Toma, teta Liza i gazda Kićo, rame uz rame, jednog dana budu dio osnovnoškolske, domoljubne literature.
***
