Frano Đurović: „Zasićeni smo glazbom s pretencioznim idejama, a nedostaje umjetničkog istraživanja”

Frano Đurović jedan je od onih pojedinaca u području glazbe čije se ime može pronaći u naizgled nespojivim kontekstima i projektima: od bendova s kojima je svirao, kolega iz pop branše s kojima surađuje oko nagrade Porin, preko niza filmaša i kazalištaraca čije je režije glazbeno upotpunio pa do festivala, ansambala i akademskih institucija gdje mu se izvodi glazba i gdje djeluje kao pedagog.

Rođeni Dubrovčanin, Đurović je kompoziciju studirao u Zagrebu, u klasi Frane Paraća na Muzičkoj akademiji gdje danas predaje. Nagrađivan je za svoje orkestralne i komorne skladbe te glazbeno-scenska djela, a autor je i opsežnog opusa elektroničke glazbe, niza glazbenih djela za film, kazalište, televiziju te adaptacija i aranžmana, posebice onih vezanih uz hrvatsku filmsku glazbu.

Na 32. Muzičkom biennalu Zagreb bit će praizvedeno njegovo novo djelo za ansambl i elektroniku, a otkrivamo i kako ga u samo dva dana zapravo očekuju tri premijerne izvedbe: ona na MBZ-u i izvedba novog klavirskog djela u sklopu projekta na Muzičkoj akademiji u četvrtak, a u petak, 21. travnja, u zagrebačkom Kazalištu Trešnja premijerno će biti postavljena predstava Charlie i tvornica čokolade za koju je također radio glazbu.

Usred uvijek punog rasporeda porazgovarali smo o glazbi koju trenutno sklada, idejama koje su na čekanju, novim generacijama te perspektivama MBZ-a i Porina.

Foto: Matej Grgić

„Tko mi ga umiva, sretna ne bila”. Stih je to koji je postao naslovom djela pisanog za zanimljivi ansambl iz Italije koji prvi put dolazi u Hrvatsku, Colettivo_21. Što ono donosi u glazbenom i zvučnom smislu, gdje leži fokus ovaj put?

U neku ruku je to nastavak kompozicije io sono je t’aime koju sam pisao za Mimitabu, ansambl iz Švedske koji je skladbu izveo 2019. na Tribini u Opatiji. Ove godine je Cantus Ansambl prilično dobro izveo tu skladbu. Ideja je da se samo povežu boje, elektronika tu nema primat, diskretna je. Skladbe su na neki način ulančane, materijal se isprepliće i može se pratiti njegova progresija. Nije tu riječ o citiranju, nego je sličan jezik.

Riječ je o istraživanju koje nema zadaću biti slušalački dopadljivo, više je neki tip studije

Zanimale su me neke stvari koje ne donose u konvencionalnom smislu puno glazbe, ali točno znam što želim iz njih. Svaki od glazbenika ima svoj poseban zvuk, pristup dijelovima instrumenta ili drugim materijalima. Uglavnom su to šumovi iz kojih povremeno izvire glazba, kao nekakav negativ klasičnoglazbene teksture gdje iz konsonantnoga izvire disonanca. Pred kraj se pojavljuje elektronika koja se stapa sa zvukom instrumenata i općenito je fokus više na bojama, istraživanju koje nema zadaću biti slušalački dopadljivo, više je neki tip studije.

Zahvalan sam Tomislavu Oliveru što me spojio s ovim ansamblom, zaista su izvrsni!

Znamo da zadnjih godina svojim nekim osobnim generatorom stihova iz popularnih pjesama dolaziš do naslova skladbi (koje s tim pjesmama nemaju nikakve veze), no kako je baš ovaj stih završio baš uz ovu skladbu i jesu li oni svjesni o čemu je riječ?

Da, preveo sam im, rekao sam im o trashu s kojim radim i da tu ima cinizma. Pobrinuo sam se i da je prijevod na engleski tehnički točan, u tome mi je pomogao Aleksandar Štulhofer. Inače, imam dosta tih stihova koji su mi zgodni i zapnu za uho. Kad osjetim da je prigodno, onda primijenim jedan od njih. Skladba koju ranije istoga dana praizvode studenti na Akademiji zove se Ja sam momak na lošem glasu u ovom gradu, a tko si ti?.

Foto: Matej Grgić

Dvije praizvedbe u jednome danu! Što će se izvoditi na Akademiji, o kakvom je projektu riječ?

Skladbe za klavir profesora s prvog odsjeka, od najmlađih do najstarijih, izvest će mladi pijanisti u projektu koji je inicirala pijanistica i profesorica na Muzičkoj akademiji, Katarina Krpan. Zamoljen sam napisati praizvedbu i to je kratko djelo koje nije pretenciozno u kompozicijskom smislu. Izvest će ga Božidar Vlašić, odličan mladi pijanist koji je na usavršavanju.

Stječem dojam da odabirom takvih naslova istodobno tinja mali protest, ali i da je neka vrsta pečata i odmicanja od pretencioznosti kakvu nerijetko nose naslovi skladbi u području kojim se u ovom slučaju baviš. Misliš li se odreći te prakse nekad ubrzo ili do daljnjeg očekujemo stihove u naslovima?

Drago mi je da si to tako shvatila. Primjećujem ponekad pretencioznost ne samo u naslovima djela, nego i u popratnim tekstovima koji bi trebali tu glazbu približiti ili razjasniti slušatelju, a znaju otići u suprotnom smjeru. Iskačem iz te serije kad imam zadanu formu – simfoniju, sonatu i sl. Sada npr. pišem sonatu za tamburu za Filipa Novosela i ta skladba zadržava i u naslovu svoju formu.

Imaš li kuriozitet o tome u koji je kontekst programirano tvoje djelo za neki koncert (koji skladatelji i djela su još na programu) ili ti je svejedno pa brineš samo za dobru izvedbu i uvjete u kojima se izvodi?

U ovom sam slučaju znao za ansambl, znao sam koje su njihove preference i mogućnosti. Ponekad ne možeš ni znati gdje će to i u sklopu čega biti izvođeno. Nedavno sam napisao četverostavačnu skladbu za timpane Imaš dobar dribling, a praviš se lud za koju isto ne znam gdje će sve biti izvođena.

Muzički biennale Zagreb – jučer, danas, sutra

Narudžbe djela obično donose i kakvu priču, uvjete ili okružje koje pisanje možda usmjerava nekamo. Pisanje na poziv MBZ-a tu se možda razlikuje u količini slobode koju skladatelji osjećaju da imaju (možda i onda kad je nema previše). Imaš li i ti taj osjećaj? Iz položaja skladatelja koji već niz godina piše i sluša na MBZ-u, kako doživljavaš taj festival danas i kako se on u tom smislu mijenjao kroz godine?

Promijenila su se vremena, današnji MBZ ne može se uspoređivati s onim iz 1960-ih. U tom se smislu možda ponešto srozao nivo, ali su se i znatno povećala očekivanja. Ljudi imaju bitno veći pristup informacijama, sve mogu vidjeti i čuti i u tom kontekstu puno očekuju. Također, danas toga ima puno i drugdje. Iz skladateljske perspektive mislim da bi ipak mogao biti malo programski ambiciozniji.

Dandanas mi imponira biti izveden na Biennalu

Ponekad se nauštrb programa potenciraju neke suradnje i opcije koje bi mogle biti okidač nekim budućim razmjenama. Festival i dalje dobro kotira i ovdje i vani, to je svjetski festival, a jako je bitno imati praizvedbu ili izvedbu na festivalu. Dandanas mi imponira biti izveden na Biennalu.

Potičem i svoje studente da prate festival. Ponekad ljudi lakše odbijaju sadržaje koji se odvijaju u njihovom gradu baš zato što su im dostupni. Baš sam o tome govorio studentima nedavno, uvijek se pronađe neka ulaznica i može se poslušati mnogo različite glazbe. Nije riječ o tome jesu li sve to koncerti koji će vam se u cijelosti svidjeti.

Nezamjenjivo je iskustvo mladim glazbenicima, skladateljima, muzikolozima doći na festival. Mislim da bi svakako trebalo sudjelovati, doći poslušati, a nimalo manje važno i – podružiti se nakon koncerata.

Foto: Matej Grgić

Nekoliko je godina prošlo od izdanja koja si uz Krešimira Seletkovića i sam programirao. Što ti je donijelo to iskustvo? Koja je uloga MBZ-a u hrvatskoj glazbi i uspijeva li još uvijek biti sponom domaće scene s međunarodnim kontekstom i progurati hrvatsku glazbu dalje?

Meni je to iskustvo dalo uvid u organizacijske stvari pa imam bolje shvaćanje toga što se može bez problema realizirati, koje su okolnosti u kojima se festival odvija, organizacijske i financijske, a naravno i programske. Mislim da bi se, na neki način, trebalo vratiti na početak, ići s nekim skromnijim okvirima, a većim potencijalom.

Što bi istaknuo iz programa ovogodišnjeg izdanja Biennala?

Olga Neuwirth i Chaya Czernowin su odlične skladateljice i sve što sam dosad poslušao bilo je vrlo zanimljivo pa ću rado poslušati njihovu glazbu uživo.

Mislim da bi se, na neki način, trebalo vratiti na početak, ići s nekim skromnijim okvirima, a većim potencijalom

Eto vas – Henrik Šimunković, Frano Mašković i festivalski ansambl 24. MBZ-a/ Foto: 24. MBZ

Upravo je MBZ bio naručitelj tvoje komorne opere Eto vas, koju se izvodilo u ZKL-u, a zatim i na DLJI te baleta My name is nobody i Hero is tired. Svako od tih djela ima zasebnu priču, ali rekla bih i poetiku, sva tri postavljena su u različitim prostorima i imala su drukčiji odjek, ali su svi doživjeli uspjeh. Imaju li takva djela potencijal postati repertoarnim djelima i zašto to nisu?

Tada sam trebao pisati monooperu, uključivati duboki glas i duboke instrumente, a trebao sam pisati tekst. Nakon što moja inicijalna ideja s pripadajućim naslovom nije prošla, išao sam na temu Držića (uz 500. godišnjicu njegova rođenja) i drugu ideju, malu parodiju koja je polučila uspjeh.

Eto vas, komorna opera Frana Đurovića prema komediji Pjerin Marina Držića, MBZ 2007., Zagrebačko kazalište lutaka / Foto: 24. MBZ

O životu projekata i glazbe koja se stvara za MBZ govorio sam i dok sam bio angažiran na festivalu, ali nisam imao ideju kako to riješiti samo iz jedne pozicije. Biennale nema platformu za plasiranje projekata van, ali ideja bi trebala biti da skladbe žive. To je i problematika koja se tiče i nakladnika.

Naravno, uvijek se može reći da Hrvatska i okolica nisu dobro tržište, ali može se i stvarati tržište. Može se napraviti i platforma za elektroničku glazbu koja bi povukla interes i za ovakva djela te potaknuti neke mobilnije projekte – i jedan kofer opreme može omogućiti realizaciju puno zanimljivih ideja.

Foto: Matej Grgić

Imaš li ideju za kakvo novo opsežnije glazbeno-scensko djelo u ovoj domeni? Imamo li kapacitet da takva djela nastaju mimo specijaliziranih festivala, jesu li koprodukcije ključ? Puno se govori o održivosti, a doista je neodrživo proizvoditi nova velika djela koja ni matični ansambl neće ponoviti.

Da, ako je nekoliko kuća u koprodukciji, onda svaka preuzima dio odgovornosti za produkciju, vidljivost i promociju nekog djela i to bi moglo funkcionirati, ako se pravovremeno i kvalitetno iskomunicira i dogovori.

Ni u godini kad smo na Biennalu pokušali jednako angažirati svih pet nacionalnih kazališnih kuća nije bilo moguće na jednakoj razini producirati programe, tu je potrebno još puno rada na omogućavanju uvjeta za programski rast te ozbiljnije produkcije koje bi onda mogle podržavati i ovakve veće suradnje i distribuciju naručenog programa.

Balet My Name Is Nobody; Frano Đurović/Massimiliano Volpini ; HNK u Varaždinu / Foto: 26. MBZ

Što je glazbeno-scensko stvaralaštvo današnjice, u čemu se ono ogleda, a gdje tu vidiš svoje pismo? Kako bi danas pristupio nekim klasičnim formama?

Treba se baviti stvarima koje su aktualne, koristiti glazbeni materijal koji ima odmak od tzv. ozbiljne glazbe. Imam ideja, ali nemam neke oštre odrednice. Publici to mora biti prihvatljivo, pogotovo u velikim formama. Puno je parametara. Ovisi i o kontekstu izvođenja, tko će biti angažiran itd. No, svakako ne bih išao kopirati klasične operne skladatelje.

Foto: Matej Grgić

Što se piše u Hrvatskoj, imaš li vremena odlaziti na koncerte i poslušati neka nova izdanja općenito? Što se čini zanimljivim za slušati ili možda kao neka inspiracija i izvor ideja?

Ne nalazim posebne inspiracije u neposrednoj okolini. Danas nailazimo na zasićenje glazbom s pretencioznim idejama, a nedostaje istraživanja. Ono čemu ja u tom području težim, neko ozbiljnije umjetničko istraživanje, ne pronalazim.

Odakle crpiš svoje ideje za glazbu kojoj okosnica nije priča neke predstave, filma ili drugog glazbeno-scenskog djela? Slijediš li nekakav određeni proces ili je svaki put inicijalna faza drukčija, a razrada ideja zatim ide prokušanim metodama?

Uglavnom imam neke obrasce koje nikad ne slijedim dok radim, nego u prilikama dok vozim bicikl, kad sam u prirodi ili sl. Rekao bih da imam bujnu maštu, ali i pomalo crni humor koji obuzdavam većinu vremena. Imam puno skica i crteža koji mi posluže kao izvor za neke poslove kada treba „zanatski“ napraviti kakav posao mimo ovog skladateljskog, ali ako imam uvjeta i vremena, onda krećem iznova. Puno toga izbacujem, ne puštam olako da stvari idu van.

Rekao bih da imam bujnu maštu, ali i pomalo crni humor koji obuzdavam većinu vremena

Foto: Matej Grgić

Jesi li i dalje entuzijast i aktivan u području elektronike, po čemu si jedno vrijeme bio izrazito (pre)poznat?

Jesam, apsolutno! Koristim neprestano elektroniku. Imam puno materijala i uvijek kad imam vremena nešto radim. Čekam kakav veliki projekt za neki ozbiljniji rad. Dobio sam klasu primijenjene kompozicije na Muzičkoj akademiji pa ću se i više time baviti. Sa zadovoljstvom.

Kakvo mjesto elektronika zauzima u tvome stvaralaštvu i je li uopće riječ o nečemu odvojivom od bilo kojeg drugog instrumenta ili zvučnog sredstva s kojim radiš?

Za mene je to integralni dio. Kreativu s lakoćom izražavam kroz elektroniku. To vidim kao neki outlet: imaš kreativnu slobodu, ne moraš imati na umu okolnosti i ograničenja izvođenja kao što je to kod živog glazbenika.

Kreativu s lakoćom izražavam kroz elektroniku

Kupio sam neku novu opremu, jedva je čekam iskoristiti.

U elektronici se nisi libio raditi na višekanalnim kompozicijama, uvrštavanju elektronike u glazbeno-scenske partiture, ali i vrlo osjetljivim kompozicijama za solo instrument i elektroniku, gdje nerijetko ima više detaljnog rada i promišljanja međuodnosa nego li možda u nekim većim instrumentalnim korpusima. Tu se možda daju pročitati i neke skladateljske sklonosti propitivanja ne samo izvođačkih tehnika, nego i zvuka i boje kroz njih. Je li zvučni rezultat ključan ili sveukupna ideja, koncept i kompozicijska cjelina?

Uglavnom je ideja da se dva izvora vežu, oni su ravnopravni, nema nekih intervencija iz jednog u drugo. Primjerice, Crna sonata koju sam radio za Tudora daje puno posla obojici glazbenika. Teško je pomiriti sve uvjete.

Što sam stariji, trudim se biti praktičniji, ne biti tvrdoglav oko koncepta, pogotovo ako vjerujem glazbenicima s kojima u suradnji nekada i nastaje kompozicija.

U današnje se vrijeme brojni izvođači iz drugih područja primaju rada u području elektronike i različitih zvučnih radova. Što misliš o tome, nađe li se u tim radovima koji uključuju zvuk i nešto zanimljivoga iz glazbeničke perspektive?

Sličan princip imamo u popularnoj glazbi, podjednako se drže autorima i jednako vrijednim glazbenicima oni koji rade kvalitetne i zanimljive stvari, kao i oni koji se još malo muče s instrumentima i „popikavaju“. Ovisi o ljudima. Teško je izbjeći pretencioznost. Nemam protiv toga da se ljudi izraze u mediju koji ih zanima. Bude često ispodprosječnih rezultata, ali nađe se i zanimljivoga. Nešto će se iz toga izroditi. Ipak, treba sve to znati pravilno imenovati i predstaviti.

Nemam protiv toga da se ljudi izraze u mediju koji ih zanima

Možeš li zamisliti sebe ili koga od kolega kako se okušava primjerice u plesu ili filmu i što misliš, zašto je tako? Jesu li glazbenici klasične provenijencije mahom konzervativni?

U filmu i kazalištu imam sada već podosta iskustva. Ako si dio autorskog tima, redatelj je taj koji kreira cjelokupno djelo. Ne mogu nametati svoju estetiku. Trudim se, ponekad i kontra svog ukusa i stava, prilagoditi viziji i potrebama redatelja. Tako ne razmišljaju i ne djeluju svi. Vjerujem da bih mogao neku kraću formu režijski podržati, ali da bih se čak i u tom slučaju nazvao režiserom, to nikako. Uostalom, nemam ambicije u tom smjeru.

Foto: Matej Grgić

O Gradu i glazbi

Osjećaš li Dubrovnik kao svoju matičnu sredinu te kako izgleda i zvuči Grad danas?

Ja im želim sreću i uspjeh u svemu. Kako sam mahom vezan za Zagreb profesionalno, nisam previše informiran o detaljima, iako mi je, naravno, stalo.

Može li usred svih klimatskih okolnosti, suvremene društvene situacije i turističkih apetita, Dubrovnik funkcionirati bez ijedne koncertne dvorane?

Simfonijski orkestar dugo bori bitku s prostorom, a problem prostora je tu još i od moje srednje škole.

Također, vezano uz kapacitete, kao što znamo, uvijek je problematičan aspekt smještaja gostujućih glazbenika. Postavlja se pitanje zašto se u lijepim mjestima izvan Grada ne bi uložilo i izgradilo infrastrukturu za umjetnike koji bi mogli doći i raditi u pristojnim uvjetima i tijekom ljeta. Ne razmišlja se strateški i o budućnosti koja ide dalje od bilo čijih mandata, a to je neophodno.

Glazbeno-scensko djelo za djecu Čudesna šuma na glazbu Frana Đurovića bilo je dijelom programa 73. DLJI / Foto © DLJI

Izazovi novih generacija

Kakvi vjetrovi pušu na Muzičkoj akademiji, što mlade ljude zanima?

Ima zanimljivih kreativnih pojedinaca, ali puno je i mladih koji se ničega ne boje tj. ne poštuju autoritet, ali ih istovremeno malo toga zanima te zapravo ne znaju zašto su završili na tom studiju. Studij se također ne smije fokusirati na profesore niti bismo se mi profesori u tom smislu trebali ostvarivati (samo) kroz rad svojih studenata. Potrebno je posvetiti pažnju radu studenata da bi oni razumjeli zašto nešto nije dobro i koje su ideje krenule u dobrome smjeru. Student nikad ne smije otići konzultacija s jednostavnim: „Ne valja.“

Misle li skladatelji o najmlađim glazbenicima, onima u glazbenim školama, koji bi aspekte suvremene glazbe mogli upoznati upravo kroz vašu glazbu, pisanu tako da je njima izvediva, a slijedom toga – mogli bi upoznati i neka od skladateljskih imena?

Slažem se da bi se na tome trebalo raditi. Nešto takvoga sam dosad pisao, a imao sam ideju za jedan sličan klavirski ciklus, ali sam od toga zasad odustao.

Foto: Matej Grgić

Porin – 30 godina prestiža i kontroverze

Na drugoj strani spektra i tvog djelovanja je rad u Upravnom odboru Porina. Ove godine zaključuje se tri desetljeća te središnje glazbene nagrade oko koje uvijek ima nekih tenzija, ali se čini kako s vremenom nije izgubila na važnosti.

Porin je odlično zamišljen tako da za svakoga ima mjesta, nekog tko je najveći mainstream, ali i nekoga tko je u alternativnom žanru i tek je počeo. Neki panker koji je tek objavio na Bandcampu jednako dolazi u konkurenciju, kao i netko koga izdaje veliki izdavač. Tako bi barem trebalo biti.

Koji je vaš posao u tom procesu? Što radi upravni odbor?

Svatko tko objavljuje glazbu na digitalnom servisu ili diskografskom izdanju postaje potencijalnim nominiranim. Naš je posao pobrinuti se da je sve u procesu prijava napravljeno prema pravilniku, da je snimka prijavljene skladbe tehnički ispravna itd., ali procjene, bodovanje pa i rezultati nisu u našim rukama. Tajnica Porina Ivana Martinac radi vrlo važan i vrijedan posao te brine da sve prolazi kako treba i bez nje bismo svi, od odbora do glazbenika, bili izgubljeni.

Ivana Martinac i Frano Đurović na objavi nominacija za 29. Porin / Foto: Porin

Često se među strukom dovodi u pitanje glasačko tijelo i njihova motivacija pri glasovanju…

Intenzivno se radilo na provjeri i revidiranju glasačkog tijela, a sada je fokus i na provjeri onih glasača koji su na popisu, ali u praksi ne glasuju pa se želi potaknuti sve one koji mogu glasovati, a ne rade to. Ljudi često glasujući za nekoga zapravo glasuju protiv nekog drugoga ili glasuju za nekog tko im je blizak po drugoj vezi, a ne prema meritumu odnosno kvaliteti glazbe koju su prijavili njihovi izdavači. Taj etički i moralni aspekt je samo na onima koji čine glasačko tijelo i teško bi bilo regulirati ga bez ulaska u prava glasača.

Svi vole dobiti Porina, a kad ga ne dobiju, često kreću scenariji i sumnje

Što je s dodjelom nagrade, dolazi li tu do reakcija nominiranih koji ne budu nagrađeni?

Znalo je biti problema na samim dodjelama. Glazbeni brojevi kompiliraju se programski samo od nominiranih izvođača. Bilo je izbjegavanja nastupa zbog nekome nedodijeljenih nagrada. Brojne su druge problematike i pritisci tu prisutni, ali valjda bez toga ne može. Svi vole dobiti Porina, a kad ga ne dobiju, često kreću scenariji i sumnje.

Koje su perspektive Porina, koje su promjene potrebne?

Porin je još uvijek najjača nagrada i najvažnija, ali ih je danas puno. Porin će se morati promijeniti jer je na ovakav način neodrživ. Postoje mjerljivi načini da se ustanovi kako neke kategorije nemaju smisla ili trebaju promijeniti odnosno ojačati konkurentnost. Možda je dio rješenja sužavanje nekih kategorija i pretvaranje nekih drugih u bijenalne, kako bi imale relevantnost.

Foto: Porin