Nenad Borgudan, frontmen Detoura, pop benda s ne uvijek popularnom tematikom

Nenad Borgudan je frontmen Detoura, benda koji će 5. svibnja u Boogaloou predstaviti svoj šesti studijski album Master Blaster i nakon pet godina održati dugoočekivani solistički koncert pred zagrebačkom publikom. U Boogaloou će po prvi puta uživo predstaviti sve pjesme s novoobjavljenog albuma te standardni presjek svog opusa – od Yammata preko svih faza Detoura do danas – i to u nešto raskošnijem instrumentalnom sastavu uz pojačanu podršku gostujućih glazbenika.

Zbog brojnih novosti nije mi manjkalo razloga da „privedem” Nenada Borgudana, glavno lice Detoura, na jedan razgovor. Iako je riječ „privesti” možda kriva jer sam već na početku intervjua shvatila da će se ćaskanje s Nenadom prije svega pretvoriti u jedan kvalitetan pa čak bih rekla i terapijski razgovor, a ne suhoparan intervju. Jer premda se u istom jesmo fokusirali na Detourov novi album i njihov nastup u Boogaloou, Nenad i ja smo se ipak dotaknuli i nekih dubljih, životnih tema koji se ne tiču samo njega samoga, Detoura i njihova stvaralaštva, već svih nas.

„Naša publika zaslužuje pojačanu produkciju”

No krenimo redom. Ono što me na početku najviše zanimalo jest to kako se Detour odlučio za tako raskošan nastup. Poželjela sam doznati je li to iz želje da se svi skupa kolektivno izvučemo iz teških emocija koje svi osjećamo zadnjih par godina. Imam, naime, osjećaj da je glazbena scena buknula i da ljudi imaju veliku potrebu prisustvovati koncertima i veseliti se. Tako sam, recimo, primijetila da se  veliki koncertni prostori pune bez problema, a kad god vidim neki jumbo plakat koji poziva na koncert kakvoga velikog glazbenog imena – kako našeg, tako i stranog – piše da će dotični glazbenik ili glazbenica prirediti čak dva koncerta za redom, a nerijetko na plakatu piše i to da su oba koncerta rasprodana. Ukratko, očito je da je publika s jedne strane željna koncerata, dok su glazbenici željni nastupa.

„Jeste li i vi onda iz navedenih razloga odlučili napraviti pravi show u Boogaloou, a ne tek običan koncert?” pitala sam stoga Nenada.

Tako mi je objasnio da dio motivacije za ovakav show leži u onome što sam navela, ali i u tome što je s ovako velikim sastavom prilično teško putovati pa je ovakve poslastice od koncerata ipak lakše održati u Zagrebu. Ujedno mi je otkrio goste koji će im se pridružiti na bini Boogalooa.

„Naravno da želimo svojoj publici pružiti najbolje, apsolutno. Tako da ima tu i altruizma, ali i želje da se pokažemo u najboljem svijetlu. Da se odužimo publici koja će doći, platiti kartu i uživati u koncertu. Ta želja sigurno postoji. S druge strane, ovo što kažeš, nakon pet godina radimo prvi veliki samostalni koncert u Zagrebu i mislimo da naša publika zaslužuje pojačanu produkciju. Evo, mogu se odmah baciti na to tko će biti od gostiju. Bit će brass sekcija, odnosno truba i saksofon. To su naši prijatelji Andrej Jakuš i Ozren Žnidarić. Zapravo oni su uvijek s nama kad god koristimo brass sekciju pa slobodno mogu reći da su naši pridruženi članovi. Također će tu biti i perkusionist Ante Prgin Surka, bit će gitarist Luka Geček iz Mayalesa, a tu je i Žarko Hajdarhodžić na flauti. Dakle, riječ je o jednom većem sastavu s kojim bi čovjek teoretski i mogao putovati, no onda je tu drugi auto i općenito veća i ozbiljnija produkcija, a na ovom našem nivou takva putovanja još nisu moguća. Zato goste zovemo za neke odabrane situacije, a Zagreb je,  evo, jedna od takvih situacija”, detaljno mi je objasnio Nenad.

Detour / Luka Nižetić

Ono što me također zanimalo u svezi koncerta u Boogaloou jest i to kakav je osjećaj biti na pozornici sada kada je glazbena scena napokon buknula, ali i to kakav je osjećaj općenito biti na bini nakon toliko godina sviranja. Naime, Detour sada postoji sedamnaest godina, a iza njih je nepregledan broj uspješno odrađenih koncerata. Je li čovjek u stanju osjetiti onaj brutalan nalet adrenalina i uzbuđenja kada izađe na pozornicu čak i nakon toliko godina?

„Naravno, što neku radnju više ponavljaš to ona postaje manje uzbudljiva, no ovdje to nije slučaj. Istina, tu je već neko iskustvo, znaš što možeš očekivati. Naime, što se više izlažeš ekstremnim situacijama one postaju manje ekstremne, radiš to često, i s vremenom stvari imaš pod kontrolom, ali ne mogu sakriti da smo uzbuđeni zbog ovog koncerta. Zaista se ozbiljno pripremamo, no mi već neko vrijeme dosta sviramo. Evo prošla godina je napokon bila godina kad je sve počelo djelovati nekako normalno, bar u nekim aspektima, a ova godina je baš kao što kažeš buknula. Ali da, uzbuđeni smo pred zagrebački koncert”, otkrio mi je Nenad.

Također mi je otkrio da mu nikad ne dosadi svirati jedne te iste pjesme, iako Detour sada postoji već gotovo dva desetljeća, a na koncertima redovito sviraju svoje najveće hitove. S jedne strane, odsviraju ih na neki drugačiji način pa tu kao bend nekako ugode sami sebi, no, s druge strane, Nenad opet ističe važnost publike te njezinih potreba i želja.

„Znaš što, kada vidiš publiku koja toliko jako čeka izvođenje nekog hita, ma koliko god da si puta odsvirao tu pjesmu – i čak da ti možda već ide na živce – nije ti problem odsvirati je opet. A i publika je drugačija u svakom gradu pa je i doživljaj koncerta drugačiji. Svirao ti u Bihaću, Sisku ili negdje treće, publika je uvijek drugačija, ili je publika možda ista, ali nisu te dugo čuli. I onda kada osjetiš tu energiju, to iščekivanje, to se prenese i na tebe. Možda to zvuči kao klišej, ali svaki trenutak je zaista poseban. Na svakom koncertu publika nešto izvuče iz tebe, ti izvučeš nešto iz nje, i onda je to jedna posebna situacija. Jer ne može ni bend dati sto posto od sebe ako nije dobio push od publike, a pogotovo ako je ta publika velika – i push je brutalan”, objasnio mi je Nenad koji se složio sa mnom da je odnos publike i glazbenika ipak prvenstveno razmjena energije i jedna prekrasna simbioza u kojoj ste jedno s publikom, umjesto da se postavljate na nekakav tron.

Posebni koncerti u Srbiji

Naravno, taj push publike o kojem Nenad govori nije uvijek isti. Nekad je jači, nekad je slabiji, a kada je uistinu jak, onda se dogodi doista posebna sinergija i takvi koncerti zaista budu brutalno iskustvo. Stoga sam morala pitati Nenada može li navesti koncert na kojem su baš osjetili taj push publike, toliko ga osjetili da ih je to skupa s publikom odvelo u stanje ekstaze.

Detour / Luka Nižetić

Odmah je imao spreman odgovor i, začudo, takav koncert nisu imali u Hrvatskoj već u Srbiji. Naravno, to svakako ima veze s tim što je Detour već poznato ime u Hrvatskoj odavno pa ih je hrvatska publika već toliko puta imala prilike čuti da se rijetko može dogoditi da netko na koncertu padne u trans od ekstaze. Iako nije isključeno da se takvo što dogodi i na nekom hrvatskom koncertu, koncert u Beogradu prije nekoliko godina posebno im se urezao u pamćenje, a bombastičnih koncerata imali su i u Novom Sadu, ali i općenito po Srbiji i Crnoj Gori.

„Možda je to i do toga da zadnjih petnaestak godina nismo puno išli svirati tamo, dakle bend smo iz druge države i samim smo time nešto što ta publika ne može čuti često. Recimo u Beogradu se baš dogodila ta suluda situacije gdje je publika već bila u deliriju dok smo se penjali na stage, a urlanje je bilo prisutno i kroz ostatak koncerta. Luda situacija. Ljudi su doslovno reagirali na svaku našu riječ”, ispričao mi je Nenad.

Romantičari sa stavom

Ipak, kako je povod ovog razgovora bio i novi Detourov album, poželjela sam doznati nešto više o procesu nastanka istog, pogotovo zato što je album nastajao u vrijeme pandemije, potresa i rata u Ukrajini te je u potpunosti obilježen tim apokaliptičnim razdobljem. Sve pjesme sadrže dio te atmosfere, svaka iz svog ugla i na svoj način, koliko god su stilski različite. Iz tog razloga je album i dobio ime Master Blaster, upravo po pjesmi koja možda najslikovitije, tekstom, glazbom i naslovom ocrtava tu atmosferu, a koju su predstavili na ovogodišnjoj Dori osvojivši visoko treće mjesto.

Naslovnica albuma ‘Master Blaster’ koju je ilustrirao Yellow Yuri (Igor Jurilj)

No, kako je zadaća pop kulture da prvenstveno zabavi, nudeći tek tu i tamo osvrt na teške teme, prvo što me zanimalo u vezi ovog albuma jest to odakle Nenadu hrabrost da se uhvati ukoštac s nepopularnim temama. Drugim riječima, pitala sam ga je li se ikada u karijeri bojao da se neke pjesme neće dobro „prodati” zato što u njima govori o teškim temama.

„Mi smo sada već veliki bend u kojem ljudi žive od glazbe tako da je negdje u pozadini uvijek ta misao hoće li se nešto prodati ili ne, ponajviše zato što želiš da tvoja publika raste i da si prisutan na glazbenoj sceni, ali ta moja iskrenost o kojoj pričaš, ja mislim da sam ja kroz svoj rad pokazao da ne marim previše za materijalno. Romantik sam i eskapist i volim obrađivati takve teme. Naravno da me kao autora i čovjeka jako dira cijeli kontekst u kojem živimo tako da ne bježim od te socijalne tematike i obrađivao sam je u nekim pjesmama. Recimo to je pjesma ”Biram” koja je prilično jasno određena i ideološki i nekakvim životnim stavom. Naravno da kod takvih pjesama postoji određena opasnost. S ”Biram” sam polovicu Hrvata ajmo reć stavio sa strane, zato što je pjesmo onako slobodarska, slobodnija je, građanska, a znamo da je kultura u kojoj živimo sve samo ne građanska. Ali živimo u takvom vremenu i ne libim se ako imam potrebu napisati ozbiljniju pjesmu – da je i napišem. Pa i na ovom se albumu dotičem i Boga, i stranke, i vojske spasa… pojavljuju se tako neki termini. Uostalom, imali smo i na prošlom albumu ”Psihopatiju bajnu” koja govori o našoj bivšoj predsjednici, ali i o cijeloj toj Opatiji koja nije Opatija, već je psihopatija. Tako da ne libim se pisati takve pjesme, i ne mogu reći da sam imao problema zbog toga. Iako mi nismo socijalno naglašen bend – više slovimo za romantičare, što i jesmo – ali zbog moga osobnog mira i duhovne čistoće ne skrivam ono što mislim i što imam potrebu istaknuti”, objasnio mi je Nenad koji mi je također otkrio da su ga mnogi pitali je li mu ”Biram” bila potrebna.

Nenad Borgudan / Luka Nižetić

On smatra da jest i da se to pokazalo u hrpi situacija jer na koncertima ta pjesma zaista sjajno funkcionira, i to od Slovenije preko Makedonije do Crne Gore, a ne samo u Hrvatskoj. Naime, cijeli taj potez država nosi se s istim problemom, problemom te neke nove vladajuće elite, koju je Nenad čak nazvao seljačkom elitom.

„Gle, svi imaju isti problem. U Beogradu kad sviraš ”Biram” ljudi urlaju. Točno znaju o čemu pričamo, baš kao i u Zagrebu”, dodao je.

Što se pak tiče albuma Master Blaster, on je nastajao u apokaliptičnoj atmosferi i logično je da je dio te atmosfere prenijet na album. Neke pjesme poput ”Hawaii” i ”Nekad je bilo bolje” možda je teško usporediti s pjesmom ”Master Blaster”, ali u svaku od pjesama s albuma ugrađeno je to pitanje što dalje i kako će biti. Ipak, uz apatiju postoji i nada, i to je zapravo Nenadov zaštitni znak – on voli opisati neku situaciju, ali voli i ponuditi nadu na kraju.

Ako pak govorimo o razdoblju nastanka albuma Master Blaster, isti su Detourovci koliko-toliko dobro podnijeli, no Nenad ne skriva da je to razdoblje bilo izrazito teško za sve izvedbene umjetnosti.

„Nije se sviralo i naravno da smo to teško podnijeli. Ja osobno mogu biti iskren iz pozicije autora, autorska prava su išla, pjesme su se i dalje vrtjele, a iako su autorska prava bila nešto smanjena u ime pandemije, ja sam se osobno nekako snašao. Svi smo se, naravno, nekako snašli, ali trebalo se snaći, naročito zato što u bendu imamo ljude koji se isključivo bave glazbom, odnosno izvedbenim dijelom glazbe. Njima je to bio najveći problem. Tako da eto… jedna ružna situacija za sve, a naročito za ovu struku, i naravno da nismo ostali neoštećeni, a i cijeli taj povratak dugo je trajao. Ajde, 2021. je bila okej, 2022. je bila još bolja i evo nadamo se da će 2023. sličiti svim ovim godinama prije”, bio je iskren Nenad.

Šarenilo Eurovizije

Ranije sam spomenula kako je Detour na Dori osvojio treće mjesto pa me zanimalo više o njihovu iskustvu ovog natjecanja. Naime, osobno sam na natjecanja poput Dore i Eurovizije uvijek gledala kao na dobru zezanciju, show koji gledaš s prijateljima ne toliko zbog glazbe, koliko zbog činjenice da cijeniš kvalitetan kič, da ne kažem trash. Uvijek sam tako Doru vezala uz estradna imena, dok mi se jedna Eurovizija činila poput institucije koja nikad neće prihvatiti bendove koji su pomalo kontrakulturalni i orijentirani u suprotnosti od bilo kakvog establishmenta.

Bome sam se iznenadila kad sam čula da su se Konstrakta i Let 3 odlučili na sudjelovanje u jednom takvom showu. I onda se Detour također prijavi za Doru i ja shvatim – wow, više ne moraš napraviti trash pjesmu kako bi se plasirao tako visoko na Dori ili bilo kakvom takvom natjecanju. Stoga me zanimalo kako – iako je to sada već trend – bend poput Detoura završi na Dori. Naravno, takva odluka je uvijek pozitivna budući da natjecanje na jednoj Dori nudi dodatan visibility, ali zanimali su me svi aspekti te odluke.

„Sve što si navela stoji. Da, Dora je dugo bila jedan estradni poligon. Tu nema greške. Bila je i Eurovizija mnogo godina festival lijepe glazbe, možemo to tako reći, odnosno nekakvih pitkih melodija. Međutim, svjedoci smo toga da zadnjih desetak godina, ako ne i više, na Euroviziji pobjeđuju raznorazni izvođači, od nekakvog doom metala preko Izraelke Nette koja je imala baš jako otkačenu elektro ”Toy”; pa je jedne godine pobijedio onaj Portugalac koji je imao onu baš jako intimnu stvar uz klavir ako se ne varam… Tako da je Eurovizija postala poligon za različite stilove, a ova liberalizacija prisutna je i na Dori. Znam da je jedan od većih šokova bio kad se Kawasaki 3P pojavio na Dori s ”Antonijom” i to je tada bio nekakav eksces. Ovaj put vjerujem da su i Let 3 išli na tu neku priču. Mi smo jednostavno dobili ponudu da se prijavimo i iako je bilo pitanje hoćemo li proći ili ne, evo prošli smo, a moram priznati i to da smo načuli da će ove godine ambijent biti onako malo urbaniji, ali nismo bili potaknuti drito time. Mislio sam da imamo pjesmu koja je dovoljno neobična i koja možda ne bi u klasičnom hrvatskom eteru tako dobro prošla, ali je zato Dora bila sjajan poligon za nju, i da, to što kažeš, ovakva natjecanja pružaju još jedan dodatan visibility. Nama se dokazao jako. Nismo pobijedili, okej, ali bilo smo primijećeni, a po to smo i došli i iz te pozicije nam se stvarno to isplatilo. Uostalom, moram reći i to da smo stvarno uživali. Jer na koji festival god odeš, ako ideš sa svojom pjesmom nije problem”, objasnio mi je Nenad.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Detour (@detour_official_)

Važna tema – nasilje u vezama

Publika je najprije dobila priliku upoznati se s osam singlova s Master Blastera, a na albumu su se našle još dvije nove pjesme koje publika nije imala prilike čuti prije. Riječ je o pjesmama ”Imaš sebe”, pjesmi o osvješćivanju i voljenju sebe, kao i ”Poslije slavlja”, horor pjesmi o ženi sa supermoćima koju, ne znajući to, gnjavi neki baja (nasilni moćnik, političar ili slično) dok ona ne pukne, a potom on strada.

No s obzirom na to da se gotovo sve ljubavne pjesme ikad snimljene svode na površne slatkorječive izljeve ljubavi s jedne strane i gnjev zbog neuzvraćene ljubavi s druge strane, zanimalo me kako to da je Nenad odlučio obraditi pitanje ljubavi na jedan ozbiljniji način i uhvatiti se ukoštac s nekim prilično teškim aspektima ljubavi, poput nasilja u nekom odnosu i slično. Na to me on podsjetio kako smo u povijesti glazbe već imali prilike čuti velike hitove koje su progovarali i ovim mračnim aspektima ljubavi.

„Pa znaš onu stvar Toma Jonesa, ”Delilah”? Ona na jedan potpuno drugačiji način progovara o ljubavi. Govori o čovjeku koji je došao na vrata i nožem ubio ženu”, govori mi Nenad.

No isto tako mi priznaje kako nije puno razmišljao o tome treba li napisati pjesmu koja govori o nasilju u vezi, već kako mu sve, pa i takve teme, jednostavno dolaze spontano i prirodno.

„Sve pjesme mi dolaze kroz neki misaoni proces u kojem dolazim do nekog rješenja. Tako je recimo ”CSI Lastovo” ljubavna pjesma, ali i pjesma o odnosima, i smještena je u nekakav čaroban morski ambijent, ali završava ubojstvom, odnosno mrtvim tijelom na plaži. Učinilo mi se to vrlo realno, učinilo mi se sjajno kao nekakvo drugo čitanje, nekakva simbolika i eto spretno je ispala. ”Imaš sebe” i ”Poslije slavlja” su pak ideje koje mi kolaju glavom već godinama, ali ih nisam uspio artikulirati do sad. U svakom slučaju mislim da se po mom radu do sad može zaključiti da se želim maknuti od klišeja na kojima smo svi rasli ili nismo rasli, ali klišeji su svugdje prisutni, i da ne želim prikazivati ljubav ili bilo koju drugu temu na nekakav površan način. Tako da naravno da ne želim napraviti još jednu pjesmu kakva postoji, već pjesmu kakva još ne postoji pa eto možda i od tamo svi ti drugi pogledi na iste teme”, objašnjava Nenad.

„Okej, ali daj mi još samo reci kako žena odnosno bilo tko dolazi do svoje moći, kao što je to učinila žena iz pjesme ”Poslije slavlja”? Kako ti dolaziš do svoje moći, ali i ostali Detourovci?” morala sam pitati Nenada prije svojega zadnjeg pitanja, a on je odmah imao spreman odgovor koji me oduševio.

„Radi se o profesiji, o zanatu, radi se o tome da prije svega budeš dobar glazbenik. To ti je prvi preduvjet da bi se mogao izražavati. To vrijedi za nas glazbenike, a ako govorimo općenito, rekao bih da svatko dolazi do svoje moći u onom trenutku kada je moraš upotrijebiti. Dok živiš u ugodi i dok ti je lagodno, nema potrebe da se braniš, nisi svjestan svoje moći, jel tako? Dakle, uvijek upravo te loše situacije izvuku najjače iz tebe. Ti vadiš iz sebe ono najjače upravo kad si ugrožen. Ljudi sami sebe iznenade time što nose u sebi, ostanu iznenađeni tom svojom unutarnjom snagom”, smatra on.

Uspjeh kao subjektivna kategorija

Za kraj sam Nenada pitala osjeća li se on – ali i čitav Detour – uspješnim. Ipak su iza njih silni rasprodani koncerti, nagrade i činjenica da žive od glazbe pa me zanimalo koliko im znače nagrade i priznanja te može li glazbenik reći da je uspio kada iza sebe ima pohvale struke i pune koncertne dvorane.

Detour / Luka Nižetić

„Gle, nagrade i priznanja sigurno da znače. Svi mi glazbenici ili izvođači, kako god se zvali, imamo ego na nekoj specifičnoj razini. Često se radi o ljudima čiji ego zahtijeva neku potvrdu, ali radi se i o sumnji. Umjetnik često sumnja u sebe, što ga i gura dalje. Stoga je takva nekakva potvrda uvijek dobrodošla. Ja sam načelno protiv natjecanja u umjetnosti. Međutim, takva smo kompetitivna vrsta. Od svega radimo natjecanja pa tako i od pjesama. Tako da, iako sam načelno protiv natjecanja, činjenica je da živimo u takvom ambijentu, a i kad dobiješ neku nagradu, činjenica je da ti to jako imponira. To je veliki push za dalje i dokaz da si na pravom putu. Priznajem, nisam lišen tog zadovoljstva koje imaš kad dobiješ nagradu. Uostalom, postoje situacije poput Porina gdje su po tri izvođača nominirana za na primjer izvođača godine i već je ta nominacija sjajna stvar sama po sebi. I to je već velika pobjeda. Na kraju nije ni toliko bitno tko će pobijediti, jer su već nominacijom svi počašćeni. Istina, mi smo dobili stvarno puno nagrada, od Porina do nagrada Zagreb Festa, Društva skladatelja, Rock&OFF-a, nagrada Hrvatske diskografske udruge, ma bilo je tu nagrada i naravno da je to sve jako uzbudljivo i da sam bio jako ponosan na svaku od tih nagrada. Što se tiče uspjeha, čuj naravno da to čovjek uvijek revidira u glavi, nezadovoljan si, težiš nečemu višem, višim sferama jer to je rast, ako nije rast, onda je degradacija… Tako da taj pokušaj rasta i ta ambicija nešto su što te tjera dalje i nikad nisi posve zadovoljan. Stati i reći ja sam uspješan, mislim da je možda kraj, ili nije, ali ja nisam uspio stati i reći da sam uspješan. Vidim neke svoje rezultate i sviđa mi se to, ali meni je kod toga svega bitnije da se bavim time. U povijesti glazbe ionako imamo izvođača koji su trajali po par godina, tipa deset godina, izdali su jedan album i imali su nekoliko hitova zbog kojih ih se smatra bogovima glazbe, ali što ako ti ljudi gaje vječnu frustraciju jer im se dogodio uspjeh koji više nisu znali ponoviti i osjećaju se strašno zbog toga, bez obzira na to što ih drugi smatraju bogovima glazbe. Tako da je pojam uspjeha totalno subjektivan”, zaključio je Nenad.