Mrle o „'Mama ŠČ': grozno je ako Let3 budu pamtili po toj pjesmi“

Razgolititi Mrleta iz Leta 3 ne treba nitko: 35 godina to radi bez treptaja oka, sa smiješkom na licu i ružom u guzi. Ali frontmen benda čiji će nastup na Eurosongu, bez imalo pretjerivanja, biti najspektakularniji nastup nekog od hrvatskih predstavnika spektakl je prije jednog od najvećih domaćih umjetnika performansa.

UPOZORENJE: ovaj razgovor nije za cenzore, ćudoredne i orvelovce

Neki žele poderati sve s njega, neki mu žele oderati kožu, ali meni je želja bila ući mu pod (dlakavu) kožu još od trenutka kad sam se u gradu na četiri rijeke po prvi put najeo perja na klimaksu prvog mi koncerta Leta 3. Godina je 2004. Točno u periodu između brnjica Jedine i opanaka Bombardiranja Srbije i Čačka. Odmah mi je bilo jasno da je spektakl Leta 3 kolektivni performans, a tijelo glavni medij žanra rock performansa.

Ukorijenjen u punk pokretu, Mrle kao umjetnik i autor ima svoju ideološku polaznicu, a umjetnički sazrijeva u zlatno doba umjetnosti performansa u bivšoj državi: između likova Toma Gotovca i Ivice Čuljka (Satana Panonskog). Kao mladi panker Termita u to vrijeme vidi da je performativ, riječima teoretičarke Ljubice Anđelković Džambić, „diskurzivno oblikovanje identiteta lirskog subjekta“. Njegova poetika već tada se temelji na angažiranim, ali satirično-parodijskim tekstovima, korištenju tijela kao platna, ali i korektiva u multimedijskom performansu. Mrle Let 3 – kao njegov elan vitale i spiritus movens od najranijih trenutaka na sceni od Two Dogs Fuckin’ do ”Mame ŠČ!” – gradi kao neprekidni performans; perpetua perficientur.

Doktor Damir, Mr. Lee

Sjesti s Mrletom (za traktor) i provozati se po Rijeci prije teleportacije u Englesku (jer znamo da bi nam prelaskom iz EU nešto zacarinili) i pričati s njegovom sveprisutnom personom čije fraze, govore tijela, modne odabire i medijske ideje znamo iz sada već eurovizijske kakofonije medija, bilo bi suvišno, osobno mi dosadno i prežvakano. Želio sam razgovarati s Damirom Martinovićem – performerom, umjetnikom, autorom i misliocem – koji nije vičan petljati se u posla Mrleta ili Mr. Leeja. Četvrtak je, Jupiterov je dan, spušta se noć, a Mrle i ja savijamo vrijeme i prostor pikselima i satelitima te stajemo brk pred brk. Njegov je veći. I masniji. Odradio je posljednje probe prije negoli ga sisatog odnesu na Liverpoolovo i pitam ga kako mu ide nakon već tri mjeseca predstave ”Mama ŠČ!” i odmah zastane, ispod svojih žutih retro Aviatorica iz sedamdesetih, gleda u stranu i započinje razgovor: „Šta ja znam… Interesantno dosta. Iako nije to moj film. Ta Eurovizija mi je bezveze…“ Naravno da se čudim čovjeku koji iskače iz ekrana, čarapa, sapuna, piva i ručnika, misleći da uživa u teatru apsurda predapokaliptične Europe: „Pa kako može bit moj film?“

Vjerojatno to očekujem kao i svi jer je riječ o showu, nastupu, a on kao show majstor izgleda kao da uživa u tome, pa kaže „na neki način zbilja uživam, ali do određene granice gdje počne biti bezveze i postaje cirkus?“

„To je užasno puno loše muzike koju ja ne podnosim organski, onda me to ne zanima. Ne zanima me taj svijet, ustvari“, razočarano se ispovijeda brkati Riječanin. „Zajebancija je fora do određene granice, a postaje dosadno jer je meni naposljetku do muzike, a muzike je tu malo. Problem je u tome što mi na tim nastupima ne sviramo ništa uživo – jedino se pjeva uživo.“

Iznenadilo ga je više negoli i nas da na Eurosongu nema „žive muzike, osim onog što ide u mikrofon, pa da bi došao na pozornicu „cijeli dan čekaš, pa se šminkaš, čekaš onda pet sati do nastupa… I tako našminkan s ružom u guzici, šminka peče oči, i to bude naporno dosta. I na kraju si tu samo zbog jedne pjesme koju praktički ne sviraš nego glumataš.“

Pratiteljima najvećega europskog spektakla nakon Brexita možda nije ni bitno koliko će jednostavna antiratna ”Mama ŠČ!” biti singalong. Pitanje je samo hoće li je pjevati na hrvatskom ili engleskom s obzirom na interes, uspjeh, a i međunarodnu tematiku, pa Mrle kaže da će Prlja to odraditi na hrvatskom, ali kasnije će „napraviti englesku verziju, što isto neće biti problem jer koristimo tekst gdje su i međunarodni izrazi isti ili slični. Mislim da je u sat vremena posla trebalo prepjevati pjesmu na engleski, a već imamo tri prijevoda jedne genijalne prevoditeljice. U određenom trenutku – kad uhvatimo malo vremena – jednostavno ćemo otići u studio i otpjevati. Problem je vrijeme. Taj tekst smo objavili na YouTubeu tako da vidim da već neki ljudi uz pomoć tehnologije stavljaju svoje engleske verzije ‘Mame ŠČ!’“.

Golo muško tijelo

Dosljedno estetici šoka – iako smo sablažnjavanje nad ljudskim tijelom i lažno ćudoređe trebali nadići još kad smo u Hrvatskoj otvorili prvi nudistički kamp u Europi – Letovci, znamo s Dore, opet misle iskoristiti tijelo kao rekvizite, preusmjeriti efekte s LED zaslona na svoje guzice i time, po tko zna koji put, a opet uspješno, podići prašinu. Mrle još od Termita pa preko Leta 2, Leta 3, dakle samih početaka, tijelo koristi za glavno platno, koje je jednako važno kao glazba, kao i stih, a na važnosti mu daje živa publika: „Tako je. Doživljavam tijelo kao sredstvo načina izražavanja. Po meni tijelo može podnijeti sve što je u tom trenutku potrebito da bih se izrazio. Ne doživljavam tijelo u smislu nekakve golotinje, da bi me toga trebalo biti sram, da bi moglo biti neugodno zbog pokazivanja nekih dijelova tijela.

Kad je riječ o nekakvom umjetničkom stavu, onda jednostavno ne osjećam sram. Dok bi se recimo u drugom trenutku skinuti se možda pred mnoštvom ljudi bez razloga, možda bih se u tom trenutku osjećao malo nelagodno. Znači, moram imati neki razlog zbog čega to radim i što hoću time reći. Mislim, najbitnije da mi treba zbog doživljavanja orgazma, to mi je bitno, i zbog izražavanja umjetnosti. To su u biti jedine dvije stvari zbog kojih je tijelo važno.“

Let 3 sam upoznao tijekom početka srednje škole, to buntovno, formativno razdoblje taman kada bend objavljuje Jedinu – album od kojeg milenijalci dijele diskografiju benda na prije i poslije. Promatrajući reakcije publike i medija kroz dvadeset godina, od brnjica, preko ruža kao jedinog rekvizita, pa danas do ”Mame ŠČ!” izgleda da smo kao Hrvati i dalje na istoj pseudo-ćudorednoj točki. Još uvijek se bojimo vidjeti golo tijelo, pogotovo golo muško tijelo na sceni.

Mrle potvrđuje: „Istina, i to je meni doista dojam, ali zato mi to i radimo: da bismo vidjeli i doživjeli te reakcije i da bismo bili nekakav korektiv društva. Da bismo stali iza nekog stava, nešto pokušali objasniti. Puno nam se puta desilo to da imamo slučaj da napravimo neki performans i onda na njega krenu raznorazne reakcije, a te reakcije u društvu potaknu pomake; kao da se društvo pročišćuje na taj način.“

Možda jesmo tolerantniji na Let 3 naprosto zbog adaptacije, ali kako internet sve pamti, lako je i provjeriti da nam je mnoštvo društvenih stavova slično onim fosiliziranima iz ranih dvijetisućitih. Mrle se tako na nečujnom električnom traktoru prisjeća slovenskog slučaja s Letom 3.

Te 2006. godine nastup na slovenskoj nacionalnoj televiziji u emisiji Tistega lepega popoldneva, u kojoj su momci uživo predstavili tadašnji aktualni singl ”Dijete u vremenu”, ugrozili su moral slovenske nacije, jer su nastupili s ribama kao kravatama i s ružama u guzici. „Direktor televizije imao je osjećaj da ga provociramo jer je porijeklom bio Hrvat. Mislio je da baš njemu hoćemo nešto reći, a nisam ni znao da je Hrvat, ni tko je u biti.“

„Dok ne pokažeš guzicu, nema reakcije“

Tada je vjerojatno bila riječ o reakciji na kontroverzni hrvatsko-slovenski granični spor, u popularnom žargonu tada znan i kao Arbitraža, a veli: „arbitraža, ne znam više ni sam? Ribe, velike šahovnice, ruže u guzici i to. Producenta koji je radio emisiju direktor je tražio da u večernjem program u reprizi makne taj dio. On, naravno, to nije htio i rekao je da je to pitanje slobode govora u Sloveniji, da ćemo vidjeti na račun toga koliko je Slovenija slobodna u tom smislu. To je poteglo puno „parlaonica“, medijskih diskusija i u tom je smislu to bio nekakav korektiv u društvu. Tako mi djelujemo, često to radimo, provociramo, na neki način zato da vidimo što će se dogoditi. Recimo, u Hrvatskoj je uvijek sporno pitanje homofobije itd. Onda dok ne pokažeš guzicu, nema reakcije. Ako nema nikakve reakcije na razgovor, onda jednostavno moraš pokazati guzicu. To je u ovom slučaju s Dorom, kad pokažeš guzicu, e onda bi tek izazvali reakciju i tek onda možemo razgovarati i razmišljati o čemu se tu radi. Guzica uvijek dopre do mozga; para glavu.“

Teško da će i nakon Dore konzervativna Hrvatska radiotelevizija nakon njihova nastupa na Dori promijeniti stav prema ideji šoka i cenzure, ćudoređa, jer, osim što ni nastup nije bio provokativan koliko kriptičan, na Let 3 smo već naviknuti, ali Mrle je još pesimističniji po tom pitanju i naglašava da nam je „društvo je sve zatvorenije. Sve nam je gore. Ne mislim da je pokazati guzicu nešto napredno, ali više na društvenim mrežama praktički ne smiješ ukazati ni na kakav slobodniji stav: odmah si zabranjen, izbačen. Nikad nije bilo ovako.“

Demokratizacija i decentralizacija medija apsolutno su doveli do mentaliteta krda, straha od reakcija amorfnih anonimnih masa pa je tako svaki glasniji pokret uspješan u poticaju hinjenog ćudoređa i korektnosti. Mrle se oduševio, ali i začudio na „nedavni fenomenalan prilog britanskog novinara koji u priči o nama gdje pokazuje Babin kurac [ime brončane statue i konceptualnog performansa Leta 3 iz 2001., op. a.] i sve performanse koje smo mi kroz povijest radili da sam bio potpuno iznenađen. Nisam mogao vjerovati da je prikupio sve te informacije. Nikad u životu nisam vidio da neko toliko dobro radi reportažu o nama. Čim se pojavila ta statua, video je proglašen neprikladnim za ljude ispod osamnaest godina i to sada ne možeš pogledati na platformi bez prijave i potvrde o punoljetnosti. Nedavno su u Americi nekome u školi digli frku nakon predavanja u kojem je prikazan Michelangelov David. To je baš nevjerojatno, u što se društvo pretvorilo. Umjetnost je već izjednačena s pornografijom.“

Renesani barokni čovjek

Renesansno remek-djelo koje prikazuje idealnu ljudsku proporciju u bijelom mramoru nova je žrtva cenzora pandemije idiokracije, a kako su Amerikanci skloni globama i sudom kao reakcija, nije drukčiji slučaj bio ni u baroknom Varaždinu gdje su Let 3 prije petnaest godina završili na sudu zbog svog performansa s ispucavanjem čepova, ali i u prime terminu na HRT-u u kultnoj epizodi Nedjeljom u 2 kod Ace Stankovića. Zanimalo me je li upravo on glavni „klaun“ benda i taj koji osmišljava neprekinuti performans – i sve njegove etape – kroz povijest Leta 3, pa Mrle potvrđuje: „Pa često to budem ja. U velikoj mjeri se to ja sjetim. Probudim se i desi se nešto, nazovem ljude – sve štima, idemo, nazovem modne kreatore, sašije se nešto, onda zovem mađioničara da mi napravi neke čepove za guzice i onda krene pucanje.“

Grad Varaždin je tužio bend zbog guzica, čepova i – pucanja. Nakon što su završili na sudu i obranili se, Grad je pozvao bend na ručak pomirenja, pa se Mrle prisjeća hepeninga sarkastično u trećem licu, preuzimajući glas gradskih predstavnika koji su im govorili „ajde ljudi nemojte više, sramota je to za Varaždin da toliko o Varaždinu pišu. Varaždin je ipak jedan lijep, renesansni, barokni grad, pa nemojte tako, nije fora da sad pišu o tim vašim guzicama.“ Kaže da se „tamo branio na sudu da nisam bio gol nego sam imao čep u guzici. Kasnije smo od dogradonačelnika na ručku pomirenja dobili neke barokne čepove u staklenim balonima, koje kad okreneš – pada snijeg. Mi smo u znak poštovanja prema njima imali svečano ispaljivanje čepova iz guzice kao platun pomirenja.“

Performans, odnosno hepening, u vrijeme niza javnih ispucavanja 2008./2009. povodom live DVD-a Živa pička danas je dio glazbene povijesti, a Mrle najavljuje komemoraciju ovog performansa: „Samo ćemo ovaj put imat platun We are protected with the power of love – snaga ljubavi.“

Let 3 čine njih petorica, ali glavna su lica dva: Mrle i Prlja. Vječna simbioza od praletova, kao stari prekrasan par, ali istovremeno yin-yang. Mrle je otvoreniji, nasmijaniji, opušteniji zajebant, a s druge strane stoji smrknuti i ozbiljniji Prlja. On kao glasnogovornik poetike Leta 3 verbalizira Mrletov performativni koncept, ali basist riječkih rock performera kaže da je njegova „zajebancija jako ozbiljna, samo je način prezentacije malo drugačiji“.

iŠČitavanje brenda

Malo kome pandemija nije bila razdoblje identitetskih promjena, a kako je identitet i sam po sebi performativni kolaž bez šavova, u dvogodišnjoj izolaciji, Martinović je prilično javno brendirao svoj. Mrle je potvrđen kao persona, a njegov će se brend lakše i duže pamtiti među južnim Slavenima negoli se pamte žvake Bazooka.

„Meni je bilo dosadno te dvije godine u koroni, iako sam u prvom trenutku osjetio olakšanje da se mogu odmorit’ jer je bilo previše posla: puno kazališnih pjesama, filmova i koncerata s Letom 3. I onda kad je krenula korona, nakon petnaest dana mi je počelo bit’ dosadno. Meni uopće nije bilo problem što sam kući, dapače, nego su iz mene počele izbijati neke stvari. Počeo sam trenirati, pa mi je postalo dosadno trenirati, a onda što ćeš nego se zajebavati na tu temu? Odatle je proizašlo to ŠČ. Tu je video Cipela na glavi – koju sam balansirao dok sam govorio ŠČ, a kasnije smo to samo preusmjerili. Otišao sam u Čakovec i pitao Lepe Dečke bi li nam napravili pivu, a onda nekog njihovog rođaka za čarape… I čim su pristali na to, sve je krenulo. Ali stvarno je nastalo samo od sebe.“

Sa ŠČ već duže vremena primjećujem pozicioniranje Mrleta paralelno s Letom 3, dakle ŠČ kao projekt Mrleta u koji je uključen Let 3, iz čega proizlazi pitanje slijedi li kakav projekt nakon Eurosonga ili je upravo on taj ultimativni performans, pa Mrle potvrđuje da se „projekt desio upravo kroz Eurosong. I to je bendu na kraju dobro i došlo jer kao ekipa zadnjih par godina praktički nismo ništa radili. Bili smo razdvojeni. I u izolaciji se skupljala energija, snaga da se nešto napravi i to se realiziralo kroz pjesmu ‘Mama ŠČ!’ i odatle se potegao sav taj rad koji sam ja spontano gurao u dvije godine pandemije. No razlog zbog čega je nastala ‘Mama ŠČ!’ je dosta interesantan“, usmjerava me Mrle u razgovoru kao što usmjerava svoj električni traktor, „zadnjih desetak godina Ivanka Mazurkijević i ja radimo s Paolom Magellijem kazališne predstave.

Nedavno smo objavili album koji se zove Magelli gdje su najznačajnije pjesme iz Paolovih predstava na jednom albumu. Također sam radio predstavu u Splitu – LizistRATu – prema Aristofanovim i raznim tekstovima grčke mitologije. No oni su kombinirani i s tekstovima Predraga Lucića koji su mene baš jako inspirirali. S obzirom na to da je Lucić imao pjesmu gdje mama ide u rat – ja sam je na neki način preusmjerio i napisao tekst, ali potpuno drugačiji. A šta je bila ideja? Kad smo završili predstavu, Paolo Magelli i ja zaključili smo da ima puno muzike za koju bi bilo šteta da ostane samo u predstavi. Želja je bila da je izvučemo i napravimo potpuno novi projekt koji će se zvat Ratna opera. Naravno, tema je također antiratna.“

Mrle tako ozbiljnim producentskim jezikom vraća u razdoblje prije prijave Leta 3 na Doru koju smo očekivali desetljećima, pa kaže kad je „započeo slagati predstavu, pozvao sam čak i TBF da mi u njoj zarepa, neki orkestri sviraju i tako… Tražio sam kazalište u kojem mogu dobiti na raspolaganje cijeli orkestar i veliki zbor da izvedemo ideju u skroz drukčijem aranžmanu od onog mog na računalu. I tada se usput pojavila ta Dora i ideja da se prijavimo. Hajd’, pa može. Ideju već imam, mogao bih napraviti novu pjesmu iste tematike jer sam tada bio potpuno u antiratnom filmu. Prilično sam brzo napisao i skladao ‘Mamu ŠČ!’ i napisao sam dečkima kako ja to vidim, kako bih je posložio. Našli smo se na dvije probe i to je bila gotova pjesma. Nakon toga sam htio da dio zvuči na tragu Queena i njihova albuma A Night at the Opera. Olja Dešić je napravio aranžman za orkestar i to je bilo to.“

Cenzure ”Mame ŠČ!”

U vrijeme prije Dore svašta se moglo pročitati vezano za nastup Leta 3, a mreže su postale kreativan forum mišljenja, kao i inkubator neprovjerenih informacija. Među njima su bile i one o cenzuri originalne ideje nastupa pa sam bio siguran da će mi barem Mrle biti dovoljno iskren i otvoren da kaže istinu, ali kaže kako „sve što smo zamislili, to se i izvelo. Sve je to prošlo, a HRT nam nije ništa zabranio, baš ništa.“

No BBC bi mogao biti druga priča jer se nakon pobjede u Opatiji odmah počelo pisati o potencijalnoj cenzuri kod njih i tu Mrle nije toliko opušten kao kad govori o ekipi s Prisavlja: „Pa BBC bi mogao raditi probleme zato što je show u primetimeu. [Eurosong] počinje u 20 sati i onda oni to smatraju da je to kao dječja emisija pa bi tu moglo doći do nekih problema. Pošto David ne smije biti na televiziji jer je to pornografija, onda će možda biti i ovo…“

Opet govorimo o guzicama?

„Pa ne znam, možda taj dio s guzicama, jer guzica je teška pornografija.“

Let 3 u ovom konkretnom nastupu kao glavnom temelju dugotrajnog performansa, dakle scenografiji i kostimografiji, ima očito reciklirane vizualne elemente i rekvizite (kostimi Antivalentinova, falusoidne rakete da podsjećaju na „topove“ s albuma Kurcem do vjere ili ruže kao lajtmotiv Leta), pa Mrle brzo odgovara da „neke detalje iz dosadašnjeg rada namjerno smo htjeli koristiti jer su to naši prepoznatljivi elementi.

Ako već idemo na to da nas svijet vidi, htjeli smo pokazati nešto što smo kroz cijelu svoju povijest imali i stvarali. Ti su elementi naš zaštitni znak. Što se tiče raketa, njih smo stavili jer su aktualne: one su tu kao vatromet; rakete koje se pretvaraju u veselje: We are protected with the power of love.“

Letomanija u koritu beatlemanije

Letomanija ili ŠČ-manija događa se, zanimljivo, točno šezdeset godina otkako su četiri najpoznatija frajera iz Liverpoola objavili svoj prvi album Please Please Me i isprovocirali beatlemaniju. Televizija i mediji nisu ih obožavali, ali bili su nezasitni, publika je padala u trans, a – u okvirima vremena i našega glazbenog krajolika – pada i na nastupima Leta 3 koji su u svojim poznijim godinama došli do vrhunca popularnosti. Pitam Mrleta dok prilazimo transkontinentalnom portalu je li ovo stvarno kruna karijere i vrhunac popularnosti do sada.

„U ovom slučaju mislim da će biti grozno ako nas ljudi budu pamtili samo po ovoj pjesmi. Na kraju, kad povučeš crtu: što je Let 3? E, ‘Mama ŠČ!’. Onda jeb’o sve ovo šta smo radili do sad.”

Kao da sam mu pod krivim kutem ‘metnuo’ ružu, kaže da je „sličnih situacija bilo otprilike kad smo objavili album Jedina. To je bio dosta intenzivan period, užasno puno intervjua i promocije. Bilo je malo lakše i jednostavnije, zato što u ono vrijeme nisu postojale društvene mreže i onda se čovjek spremi i odradi posao. Kad su se u to sve uključile društvene mreže, tu nema kraja: jednostavno ne završiš posao u jednom danu, nego kad završiš to sve što si odlučio, onda još nastaviš gledati po društvenim mrežama. I ja sam se našao u jednom trenutku u takvom kaosu da sam imao osjećaj kao da sam zabio glavu u luster, a u lusteru leti svuda oko mene milijun sličica. Mislio sam da ću završiti na psihijatriji koliko je to bilo nepodnošljivo. Zato sam dva dana ostavio mobitel sa strane i tako se malo smirio: to je bila ta razlika koju sam ja osjetio, koju mi je bilo dosta teško podnijeti. U ovom slučaju mislim da će biti grozno ako nas ljudi budu pamtili samo po ovoj pjesmi. Na kraju, kad povučeš crtu: što je Let 3? E, ‘Mama ŠČ!‘. Onda jeb’o sve ovo šta smo radili do sad.”

No ”Mama ŠČ!” je fenomen koji ne prestaje davati, ali i dizati prašinu. To valjda transhumantni jahači apokaliptičnih traktora i rade. Da budem direktniji, Let 3 je nedavno – nakon osamnaest godina od objave Bombardiranja Srbije i Čačka – prozvan za provokaciju u Srbiji. A naravno da je takvima transhumantni traktor-teleporter došao kao budali ščamar.

„To mi nije bilo na kraj pameti da bi išli provocirat neke ljude koji su u nevolji. Kad je netko na podu da ga ideš još šutirati i nokautirati – ogavno i ružno. Nikad nitko od nas ne bi to radio, bez obzira na to tko je, što je, ne ideš se ismijavati ljudima koji su u ružnoj situaciji u tom trenutku. Oni su to tako shvatili, a mislim da sam ja u pravom trenutku rekao da to nema veze s tim i mislim da je to stalo. Odmah. Otišao sam čak tamo na neke srpske i naše televizije i to smo sasjekli u korijenu.“

Pitam Mrleta je li se ”Mama ŠČ!” toliko vrtjela na streamingu da je pored dvije zlatne rakete kupio i svoj antiratni, ekološki, ali i zlatni traktor, pa veli kako je Letu 3 za njihovo međunarodno putovanje u rodilište modernog rocka potpomoglo „Hrvatsko društvo skladatelja koje je i financiralo naš Eurosong, pa smo mi zahvaljujući njima napravili jedan električni traktor.“

We are protected with the power of love

Liverpool, usput budi rečeno, već godinama ima smotre traktora u humanitarne svrhe, pa se čini da su Let 3 uskočili na taj „pogon“ opet u pravom trenutku, a Mrle se nadovezuje ponosno da je njihova antiratna arka „simbol transhumanizma. Zašto? Jer mislimo da je današnja tehnologija toliko daleko otišla da bi čovjek mogao, ako bi bio malo pri zdravoj pameti, mogao čak iskorijeniti glad u cijelom svijetu i biti u miru.

Upravo to simbolizira ovaj naš zlatni traktor. Znači nije onakav traktor k’o što Srbi misle da ih sprdamo, nego je to na višem nivou. Željeli smo napraviti nešto da nam bude svima lijepo. Tehnološki je to danas moguće i to je poruka: nemojte ulagati energiju u krive stvari, u ratove i korporativne interese u siromašnim zemljama. ‘Ajmo tu energiju uložiti u pravom smjeru. Ne ulagati u oružje, uložite u oružje koje je katarzično. Ovo naše oružje, naša municija koju je financirao HDS je katarzično. Kad dobiješ metak, ti se jednostavno pročistiš pa postaješ novo biće, postaješ nadčovjek. Znači ovo je jedna poruka tome da bismo mi postali nad-čovječanstvo, a ne pod-čovječanstvo. Tuda idemo, tim putem – zlatnim traktorom u svjetlu budućnost. We are protected with the power of love!“