BUNT: Pijanistički most Beograda i Zagreba

BUNT se nastavlja.
Beogradski festival BUNT, među ostalim, odražava nastojanje da se „suprotstavi sadašnjoj kulturnoj klimi u kojoj su umjetnici iscrpljeni neizvjesnošću u pogledu angažmana i mogućnosti za umjetničko djelovanje”. Ove godine, festival ide korak dalje, u suradnju pijanistica i pijanista Zagreba i Beograda koji su publici ovogodišnjeg festivala predstavili glazbu hrvatskih i srpskih skladatelja u nešto drugačijoj koncepciji, a praizvedena je i nova skladba Frana Đurovića. O muzičkom mostu između Beograda i Zagreba, novim suradnjama i novoj glazbi piše muzikologinja, kuratorica suvremenoglazbenih programa te radijska urednica RTS-a, ali i poznavateljica obiju scena suvremene glazbe, Ksenija Stevanović.

Uskoro će se navršiti dvije godine od kako pandemija oblikuje naše živote, one privatne i one javne, uključujući i naše cjelokupno društveno djelovanje. U tom preoblikovanju, prostor kulture – a posebno onaj „naš prostor” muzičkog stvaranja – mnogo je pretrpio, ali ponešto i dobio, prije svega svoju neposrednu online prisutnost te izravniju komunikativnost.

Kontakt s publikom kao esencija izvođačke umjetnosti

Ipak, žrtvovano je ono što je za izvođačke umjetnosti esencijalno, a to je neposrednost žive izvedbe, kontakt s publikom, dijeljenje proživljenog trenutka, odmjeravanje živih tijela jednih s drugima u zvuku i slušanju. U neku ruku, za sve je izvođače nedostatak koncerata, svirke, performanasa – kako god hoćete nazvati nastup uživo – odzvanjao kao sudbina, poput obećanja strašne sutrašnjice u kojoj će muzička profesija biti stjerana u egzistencijalni kut.

Ipak, tijekom trajanja pandemije dolazilo je do proboja koncertnih aktivnosti – vrlo stidljivo, oprezno i bez zalijetanja, uz kako se to kaže „poštovanje pandemijskih mjera”. Tako i sada, dok polako očekujemo taj drugi rođendan „novog normalnog”, koncertna aktivnost se polako ukazuje, „hvata priključke”, hrabro obećavajući da nismo u potpunosti prigrlili sve postulate nove stvarnosti, iako je virus još uvijek slobodan i nesputan među nama, gdje će, po svemu sudeći, i ostati.

Pijanistički most Zagreb – Beograd

U takvoj atmosferi odvija se i ovogodišnje, deveto izdanje festivala BUNT koji je cijenjeni beogradski flautist i pedagog Ljubiša Jovanović pokrenuo 2013. godine. Na svoj način, Beogradska umetnička nova teritorija, kako glasi puni naziv festivala, već dugi niz godina nastoji povezati umjetnike različitih generacija te da prije svega i prije svih predstavi i mlade muzičare na pragu svojih karijera.  Upravo je koncert – održan u nedjelju, 28. studenog u Velikoj sali Kolarčeve zadužbine, naslovljen kao „Pijanistički most Zagreb-Beograd” – bio posvećen ovoj plemenitoj misiji festivala BUNT, podsjetivši nas koliko su ovakvi glazbeni susreti važni i vrijedni.

Na pozornici Kolarca tako su se smjenjivali pijanisti iz klasa Katarine Krpan, profesorice na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i Dragomira Bratića, profesora klavira u Muzičkoj školi „Davorin Jenko” u Beogradu. Mladi umjetnici pritom su izveli zanimljiv i nesvakidašnji program, posvećen suvremenoj pijanističkoj literaturi s ovih prostora, točnije djelima eminentnih hrvatskih i srpskih skladatelja različitih generacija.

Može se reći da je floskula „različite generacije” bila nit vodilja cijelog ovog koncerta: od izbora mladih pijanista do izbora djela koja su svirali. Gosti iz Zagreba okušali su se u izvođenju djela Vasilija Mokranjca, Vlastimira Trajkovića, Isidore Žebeljan, Borisa Papandopula, Berislava Šipuša, dok su beogradski umjetnici odsvirali djela Ive Josipovića i Frana Paraća, a takoreći zajedničkim snagama predstavljena je nova skladba za klavir i to četvororučno, ona Frana Đurovića, pisana posebno za ovu priliku.

Na samom početku koncerta Dora Grizelj je vrlo sigurno, produbljeno i delikatno interpretirala kompoziciju Odjeci Vasilija Mokranjca, djelo koje se smatra jednim od najvažnijih pijanističkih opusa u povijesti srpske glazbe. Napisano 1973. godine, u zrelom periodu Mokranjčeva stvaralaštva, u svojoj se konstrukciji oslanja na Debussyjev preludij Potopljena katedrala kao daleki, estetski i duhovni uzor.

U svakom pogledu, ovo je kompleksna partitura koja koristi kolorističke potencijale klavira i traži od pijanista da razmisli o kontroli tona i pedala, kako bi ozvučio delikatne zvučne slike Mokranjčeve partiture. Dora Grizelj dobro je izašla na kraj s ovom apstraktnom i formalno raznolikom skladbom, pritom pokazavši da vlada klavirom. Ona je iznijela na vidjelo raznolike boje novog Steinwaya Kolarčeve zadužbine i to u sinergiji s akustikom same dvorane, inače vrlo odmjerenom te izuzetno naklonjenom komornoj glazbi i solističkim nastupima.

Taša Šinkovec je znatiželjno odsvirala Tri impromptua (od ukupno pet) Vlastimira Trajkovića. Ova djela nastala 1982. godine pokazuju višestruka lica ovog skladatelja – od njegovih modernističkih tendencija, preko njegove neo-klasične ili, bolje rečeno, francuskoj glazbi naklonjene estetike, do svojevrsnog i autentičnog lirizma baziranog na redukciji sredstava i okretanju sublimiranoj jednostavnosti.

Susret pijanističkih partitura i poetika

Katarina Krpan je potom suočila Drugu studiju – Tempo di tango Borisa Papandopula s Ricercarom Berislava Šipuša i Sarabandeom Isidore Žebeljan, otkrivši zajedničku strast označavanja i osvajanja teritorija druge i stare glazbe kod sve trojice skladatelja različitih generacija. Tako smo prisustvovali svojevrsnoj plesnoj suiti, u kojoj su afiniteti između Ricercara i Sarabande Šipuša i Žebljan bili posebno uočljivi i poticajni.

Najmlađi od učesnika, četranestogodišnja Katarina Bratić i desetogodišnji An Vang, učenici škole „Davorin Jenko”, odsvirali su preludij Igra staklenih perli Ive Josipovića, odnosno Ples barunice Frana Paraća. Katarina Bratić u svom je izvođenju pokazala zavidnu zrelost, vrlo nesputan, prisan i koncentriran pristup partituri i samom činu sviranja, dok je An Vang svojim nastupom posve razoružao publiku.

Postmodernističko duhovito kolažiranje Frana Đurovića kao “kapriciozna i poletna minijatura – posveta prijateljima”

Na samom kraju službenog dijela koncerta, profesori Katarina Krpan i Dragomir Bratić izveli su novu kompoziciju Pokaži mi najbitnije Frana Đurovića. Ovo šarmantno djelo, pisano je kao homage literaturi za četiri ruke, razdraganosti zajedničkog muziciranja, u postmodernom, duhovitom kolažiranju citata, kao i inteligentnom pogledu na pijanistički kanon zapadne glazbe i njegove formule. U svemu tome Katarina Krpan i Dragoslav Bratić pokazali su se kao dobar glazbeni par čiji su se razumijevanje i sinergija prepoznali kako u području usklađivanja odnosa dvaju para ruku, tako i na generalnom tretmanu Đurovićeve kapriciozne i poletne minijature – posvete prijateljima.

Pogled u budućnost uz svrhoviti i duboki međugeneracijski razgovor

Čista srca i agilnih prstiju, četvoro mladih umjetnika na bis su pojedinačno odsvirali ponešto iz svog  repertoara, na opće zadovoljstvo publike. Tako smo na dar dobili pogled u budućnost, kao i obavezu da pratimo karijere ovih mladih umjetnika.

Na samom kraju, izašavši na sunčane ulice nedjeljnog Beograda, ono što smo ponijeli kućama su osjećanja vezana za prijateljstvo, razumijevanje za toplinu glazbenog stvaranja za druge i s drugima, za međusobno uvažavanje, poticaj i razmjenu, dakle za sve ono što treba činiti jedan svrhoviti i duboki međugeneracijski razgovor, koji nam je u ovim pandemijskim danima prijeko potreban.