03
pro
Izvještaj

Dystopia - skladateljski povratak orkestru nakon 18 godina

Pascal Rophé i SO HRT foto: Jasenko Rasol/HRT

share

Dystopia, koncert za orkestar Krešimira Seletkovića ujedno je i prva njegova skladba pisana za veliki simfonijski orkestar nakon čak 18 godina. Treći ovosezonski koncert Majstorskog ciklusa bio je i koncert kojim je ravnao budući šef dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a Pascal Rophé.

‘Gdje je nestao skladatelj? Gdje se skriva on?’ – mogli bismo parafrazirati poznati stih misleći posljednjih godina na Krešimira Seletkovića. Je li nestao u fotelji umjetničkog ravnatelja nekoga glazbenog festivala? Je li pretrpan administrativnim poslovima na matičnoj mu katedri ili se, strastveno angažiran, skriva iza kakva tonskog pulta?

Vjerojatno sve navedeno. Jer, Seletković je čak šest godina (od 2012. do 2018.) bio i umjetnički ravnatelj Muzičkog biennala Zagreb, on je redovni profesor zagrebačke Muzičke akademije, ali i jedan od domaćih najcjenjenijih, najtraženijih, pa i najzaposlenijih glazbenih producenata klasične glazbe. Stoga ni ne treba čuditi da je po popisu Seletkovićevih skladbi iz baze autora HDS ZAMP-a, od šezdesetak prijavljenih, u posljednjih deset godina nastala tek nekolicina.

Ipak, taj ‘tek(!)’ trenom nestaje čim se odmaknemo od prostih brojki i ove banalne statistike. Jer skladatelj Seletković recentno je profesionalno desetljeće otvorio velikom formom – glazbom za balet Air kojim se uz sjajnu i efektnu koreografiju Švicarca Martina Muellera u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu zatvorio tada pedesetogodišnjak MBZ, a kvalitetu baleta prepoznala je te nagradila i struka, proglasivši ga najboljom baletnom predstavom te godine.

Ubrzo je uslijedio i Treći zagrebački koncert, jedan od šest koje su Zagrebački solisti po uzoru na one poznatije i starije, Bachove i Brandenburške, naručili od šest domaćih autora. Zatim nastaje i Koncert za violinu i komorni ansambl, kompleksna partitura Abyss, poneke etide za solo instrumente ili pak PErPETuum mobile za trio gitara, a 2018. i Imperfectus za violončelo solo i gudače. I od tada – tacet.

Stoga, dojam o skrivenom ili barem pritajenom skladatelju i nije baš u potpunosti promašen. No, utoliko je među probranijom publikom i pratiteljima suvremene glazbe u Hrvata bilo opipljivije iščekivanje praizvedbe nove skladbe Krešimira Seletkovića, prve od dvije dogovorene u sklopu skladateljeve ovosezonske rezidencije pri Simfonijskom orkestru i Zboru Hrvatske radiotelevizije.

Koncert za orkestar, trenutnim negativnim ozračjem nadahnutog naslova Dystopia, ujedno je i prva Seletkovićeva skladba pisana za veliki simfonijski orkestar nakon čak 18 godina, kao i skladba Animo koju je u Zagrebu 2003. godine praizvela Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem Chikare Iwamure, a ponovno je izvedena sljedeće godina na Glazbenoj tribini u Puli.

Dugotrajni i glasni pljesak koji je uslijedio nakon izvedbe nove skladbe Krešimira Seletkovića popunio je sva prazna mjesta u dvorani

Treći ovosezonski koncert Majstorskog ciklusa bio je i koncert kojim se predstavio te za narednu sezonu najavio i novi šef dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a Pascal Rophé. Francuski dirigent, ujedno i promotor te poticatelj suvremene klasične glazbe, odlučio je na koncertni program staviti dva djela svojih sunarodnjaka, uvertiru Polyeucte Paula Dukasa te Treću simfoniju u C-molu tzv. Orguljsku Camillea Saint-Saënsa, u kojoj se orkestru pridružio i gost-orguljaš Pavao Mašić.

Krešimmir Seletković SO HRT

I, iako je u večeri koncerta kiša pomela Zagreb te odgovorila brojne zainteresirane od dolaska u Koncertnu dvoranu Lisinski, dugotrajni i glasni pljesak koji je uslijedio nakon izvedbe nove skladbe Krešimira Seletkovića popunio je sva prazna mjesta te zasigurno zavarao sve one koji su koncert pratili putem direktnoga radijskog prijenosa.

Dystopia je prije svega vrsno skladateljsko-tehnički napisana skladba. Već na samom početku raskošnoga prvog stavka u kojemu glavnu žustru temu donose udaraljke pojačane klavirom i čelestom, slušatelj može pomisliti da se nalazi pred izrazito zgusnutim tkivom oko kojeg će se morati dostatno potruditi. Međutim, Seletkovićeva slojevito raspisana partitura i detaljizirana tekstura samo su odraz i zahtjev stilske manire i tehničkih karakteristika formata kojeg si skladatelj postavlja kao okvir vlastite skladbe.

Koncert za orkestar bez tako izrazito napete i premrežene teksture među dionicama već svojim sadržajem ne bi zadovoljio svoju formu. No, u prvom stavku dolazi ipak do određenog komponiranja u blokovima glazbenih motiva ili elemenata koje podređuje ili veže uz pojedinu grupu instrumenata. To se može ponajbolje čuti kod lako prepoznatljivih ritamskih ćelija sekcije udaraljki ili kratkih signalnih prasaka limenih puhača, čime je Seletković donekle iznevjerio očekivanu prokomponiranost prvog stavka.

Bogat i smion treći stavak, pun raznovrsnih kolorizama i snažnih kontrasta

Upravo spomenuti glazbeni motivi mogu podsjetiti i na neke srodne elemente, usporedive s glazbenim motivima iz Seletkovićevih ranijih (i u ovom tekstu spomenutih) opusa. Čini se da je to taj skladateljski potpis ili otisak, skladateljsko iskustvo ili čin podsvijesti koji se probio te glazbeno konkretizirao i u najnovijoj skladbi Krešimira Seletkovića. Množina materijala konstrukcijski i dramaturški najuspjelije je ustrojena u trećem stavku. Bogat i smion, pun raznovrsnih kolorizama te snažnih kontrasta, ovaj stavak pokazao se kao stamena i pregnantna cjelina koja odlično predstavlja Seletkovića kao skladateljskog majstora.

Odabirom forme koncerta za orkestar Seletković je jasno iskazao vlastitu dihotomiju prema prošlom (iz vlastite pozicije suvremenosti ili barem vlastite pozicije suvremenog skladatelja). U kontekstu recentnih stremljenja, eksperimenata i propitivanja mogućnosti velikih orkestara Dystopia se stoga može okarakterizirati anakronim djelom. Međutim, Seletkovićevim posezanjem za formom koncerta za orkestar, odabirom žustre (a čini nam se ipak i intimne) diskusije s tradicijom, Seletkovićeva anakronost postaje mjestom skladateljskog svjetonazora i geste. Ako pak želimo govoriti o programnoj ideji distopije u Dystopiji, onda je ona zvučno najprepoznatljivija upravo u drugom stavku koji podsjeća na soundtrack kakve filmske scene opustošene zemlje.

Temelje ovoga sporog stavka treba najprije potražiti u svim onim skladbama Nove glazbe koje istražuju i njeguju upravo samu kvalitetu zvučnosti pojedinog tona te njihovih međusobnih odnosa.

Ipak, ostaje za misliti je li ta pročišćena zvučnost, odjeci, osluškivanja i protok vremena koje je Seletković konkretizirao u glazbi, moguće iščitati i kao izazove koji su pred svima nama, kao glazbeno oživotvorenje potencijalnog distopijskog bivanja ili barem prepoznavanja novih, drugačijih struktura u našim trenutnim životima.

 

 

Moglo bi Vas zanimati