Autorski koncert s nešto drukčijim krajem

U utorak 13. lipnja u Maloj dvorani Lisinski, održan je autorski koncert skladatelja, producenta i pedagoga Vjekoslava Nježića povodom njegovog pedesetog rođendana. U nadahnutim izvedbama Cantus Ansambla, Zagrebačkog kvarteta saksofona i pijanistice Katarine Krpan publika je imala priliku čuti pet skladbi, nastalih od skladateljevih studentskih dana (Springtime, 1995.) do praizvedbe skladbe koja je nastala posebno za ovu prigodu (Diptih, 2023.).

Foto: Matej Grgić

U programsku knjižicu, uz uobičajeni sadržaj informacija o skladbama koncertnog programa, bio je uključen i opsežan razgovor skladatelja i muzikologinje Marije Sarage. Kao i mnogim skladateljima, i Vjekoslavu Nježiću teško je „s odmakom“ sagledati svoje stvaralaštvo, o čemu najbolje govori citat iz spomenutog razgovora, u kontekstu pitanja o njegovom stilu:

„Možda često pišem diptihe, odnosno moje skladbe često sadrže neke binarne odnose stavaka ili dijelova, kontraste. To je jedino što vidim kao neku zajedničku nit moga pristupa skladanja.“

Foto: Matej Grgić

No, iz ovog doista inspirativnog intervjua, jasno je da je u njemu skladatelj „okrznuo“ i mnoge druge stilske značajke koje namjerno ili nenamjerno koristi u svojim skladbama, a pri tome je posebno zanimljiv fenomen nenamjernih postupaka. Njih je mnogo teže detektirati, a oni su doista dubinski povezani sa samim skladateljevim karakterom koji on, na neki način, uspijeva spontano utkati u svoje skladbe.

Možda je upravo zbog toga Vjekoslavu Nježiću teško pristupiti svojim skladbama s odmakom – jer one su, na neki način, dio njega.

Foto: Matej Grgić

Dualnost i Springtime

Što se tiče prve spomenute značajke njegovog stila – dualnosti – ona je u njegovim skladbama doista uočljiva. No, radi se o dualnosti na makroplanu, u pogledu formalnog oblikovanja skladbe ili pri kreaciji kontrastnih stavaka. Dualnost nikada nije ovdje radi sebe same, odnosno ne postoje iznenadni kontrastni blokovi, „prepadi“ ili ma kakva vrsta „agresivnosti“ u vidu naglih promjena zvukovne boje.

Foto: Matej Grgić

Koliko je skladatelj dosljedan pri korištenju dualnosti dokazuje kontrastnost stavaka kao polazišna ideja njegove najranije skladbe predstavljene na koncertu, skladbe Springtime za violinu i violončelo. Vjekoslav Nježić ovu je skladbu napisao u svojim studentskim danima, 1995. godine, i to tek na drugoj godini studija kompozicije. Iako se radi o njegovom vrlo ranom djelu, Springtime je više puta izveden, a Cantus d.o.o. objavio je i izdanje ove partiture.

Štoviše, na međunarodnoj ljetnoj akademiji Beč-Prag-Budimpešta (Semmering, Austrija) ovom je skladbom Vjekoslav Nježić osvojio prvu nagradu.

Foto: Matej Grgić

Na domjenku poslije koncerta, čuli su se komentari da je upravo ova skladba bila svojevrsno iznenađenje za slušatelje, i to zbog jedne netipičnosti za Nježićev opus odnosno doze agresije koju sadrži prvi stavak, poglavito dionica violončela koju ekspresivno i strastveno izvodi mladi violončelist Janko Franković. Ukupno, radilo o izrazito uvjerljivoj interpretaciji uz veterana Cantus Ansambla, violinista Ivana Novinca. No radi li se ovdje doista o agresiji, toliko netipičnoj emociji u Nježićevu opusu?

Foto: Matej Grgić

Glazbeni materijal koji započinje iznositi violončelo doista može djelovati agresivno – barem u početku slušanja skladbe. No tijekom vremena, jasno je da se napetost glazbenog materijala ne razrješava niti raste. Posrijedi je određena konstanta koja naprosto postoji, poput jedne misli rastegnute u vremenu.

Dakle, teško se može reći da je agresija ideja ovog stavka (ili gradnja forme u romantičarskom smislu), jer tretiranjem ovog glazbenog materijala na principu ponavljanja stvara se određeni tip statike – nakon početnog šoka „agresivnosti“, ljudsko uho se naviklo te dojam agresije nestaje.

Posrijedi je određena konstanta koja naprosto postoji, poput jedne misli rastegnute u vremenu

Na vrlo sličan način građen je drugi stavak, kontrastno mirnijeg karaktera. Na samom početku prezentiran je mek, fragilan i nježan glazbeni materijal, a atmosferičnost i mirnoća koju on isijava ostaje dosljedna do kraja stavka. Ovo istraživanje zvukovnih boja instrumenti iznose istovremeno ili u ravnopravnom duu, a glazbeni materijal oblikovan je unutar kraćih fraza prirodnog proteka vremena (tempo je jednak sekundama).

Ako se na ovaj stavak ne bi gledalo iz perspektive makroplana, već pretjerano „izbliza“, netko bi čak mogao (pogrešno) reći da se radi o stavku s nepovezanim glazbenim materijalom. No, karakter koji instrumenti dočaravaju izbalansiran je istom emocijom, bez obzira na to o kojem se tipu glazbenog materijala radilo – svaki instrument ima svoje riječi, a njihove su fraze zaokružena poglavlja koja u cijelosti čine kompaktnu priču.

Ideja balansa

Osim što je skladanje dijametralno suprotnih stavaka doista jedan od općenitih i čestih skladateljskih postupaka, korištenje dualnosti kod Vjekoslava Nježića donosi i nešto posebno: a to je uopće pitanje i pretpostavka zašto on to koristi. Moja interpretacija bila bi da iza ovoga stoji ideja balansa – jer doista, svaka od skladbi koju smo čuli na ovom programu ima prirodnu postojanost i logiku, fraze su vrlo često u duljini držanja daha, tempo u sekundama ili u ritmu ljudskog hoda ili otkucaja srca.

Svaka je skladba bila uravnotežena i pomirena u dualnosti

Na sličan način, svaka je skladba bila uravnotežena i pomirena u dualnosti: mirnoća, promišljena zvukovna boja i vremenska statičnost smirila je svaki prividno agresivan glazbeni materijal, prizemljila ga i njime nadvladala.

Promišljanje o vremenu

Nakon dualnosti, usudit ću se opisati drugu značajku stvaralaštva Vjekoslava Nježića, a radi se o važnosti promišljanja o vremenu. Tempo, ritam i tijek iznošenja glazbenog materijala gotovo pa postaju sam gradbeni materijal. Ovo se jasno može čuti u drugoj skladbi izvedenoj na koncertu, Septet za sedam glazbenika iz 2013. godine. Skladbu suvereno izvodi Cantus Ansambl pod dirigentskim vodstvom maestra Berislava Šipuša.

Foto: Matej Grgić

Riječ je o formalno vrlo jasnoj skladbi koja započinje solima svakog od instrumenta odijeljenih udarcima marimbe. Ono što je zanimljivo jest motoričnost solističkih nastupa koja je toliko dosljedna da, slično kao i u prvoj skladbi, gotovo zaustavlja vrijeme. Ovo se posebno odnosi na kanonske odsječke u kojima svojevrsna polifonija odlazi u drugi plan, jer se stvara ukupno dinamična orkestralna slika, zbog čega naglasak s pojedinačnog kretanja preuzima impresivna zvukovna boja ansambla.

Motoričnost solističkih nastupa koja je toliko dosljedna da gotovo zaustavlja vrijeme

U skladbi se nalazi i kraći odsjek u kojemu vrijeme kao da je u potpunosti zaustavljeno – na jednom akordu, na jednoj naizgled slučajnoj vertikali.

Foto: Matej Grgić

O svojem odnosu prema vremenu piše i sam skladatelj pri opisu svoje skladbe Jakovljev san za kvartet saksofona i elektroniku (2005.) gdje, kako je navedeno u programskoj knjižici koncerta, potvrđuje svoju fascinaciju „promatranjem vremena kao stanja, a ne protočnosti“.

Boja – raskoš saksofonskog timbra

I u ovoj skladbi, u sjajnoj izvedbi Zagrebačkog kvarteta saksofona, ulazimo u svojevrsnu meditaciju melodijskih motiva: uzlazno-silaznih kraćih pasaža (koji se donekle doslovno referiraju na priču koja stoji iza skladbe) te ležećih tonova i akorda iz kojih kao da se povremeno pokušava izboriti melodija, no čujemo samo njenu naznaku, poput kakvog spiritualnog obrisa. Skladba također počiva na dualnosti: vrlo su jasno uočena njena formalna dva dijela, no ona se nipošto ne temelji na kontrastu, već na razlici koja počiva na rafiniranijoj razini, jer oba dijela imaju isti karakter.

Zapravo bi se moglo reći da je ishodište čitave skladbe jedan (početni) ležeći ton iz kojega izranjaju boje zvukova i raskoš timbra kvarteta saksofona: iz ležećeg tona započinje prvi dio skladbe koji se razvija u uzlazno-silazne obrasce, ali i drugi dio skladbe koji se razvija u posve drugom smjeru gdje prevladavaju akordske strukture.

Suptilno korištena elektronika daje dodatnu dubinu instrumentalnom timbru puhača u ovoj skladbi

I upravo bi se boja stvorena pažljivom i delikatnom orkestracijom mogla sa sigurnošću nazvati još jednom karakteristikom Nježićevog glazbenog jezika. Ovome pridonosi i suptilno korištenje elektronike koja daje dodatnu dubinu instrumentalnom timbru puhača u ovoj skladbi. Pri kraju, u duhu naslova skladbe, možemo u elektronici čuti i fenomen tzv. beskonačnog Shepard-Risset glisanda koji kao da zrcali ranije beskonačne repetirajuće uzlazno-silazne motive prvog dijela skladbe ”Jakobljevih ljestvi”.

Foto: Matej Grgić

Uz skladateljevu fascinaciju zvukovnom bojom donekle je vezan i njegov način tretiranja glazbenog materijala, što se može nazvati četvrtom značajkom uočljivom u njegovom opusu. Materijal se iznosi vrlo decentno, ako se uopće i razvija, a radi se o razvoju koji je usporen kroz vrijeme čime on prestaje biti zvuk i postaje sam prostor koji ispunjava.

Motive u skladbama koristi poput kakvih niti koje stvaraju ukupnu zvukovnu sliku čitavog stavka ili skladbe. Ponekad je taj usporeni razvojni put toliko dalek (primjer skladbe Jakovljev san, gdje je u oba dijela izvor jedan ton) da, ako bismo slušali izolirano početak, a zatim primjerice sredinu skladbe, ne bismo mogli zamisliti da je u pitanju ista skladba. No zapravo, sve je vođeno postupno, logično, uz pretapanje zvukovnih boja.

Foto: Matej Grgić

Taj se fenomen mogao posebno primijetiti i u četvrtoj skladbi na programu autorskog koncerta, skladbi Edo 2006 – Triangulum za ansambl i sintetizator zvuka. Početni motiv rastvorba je trozvuka, no on nije tretiran kao akord već kao zvuk. S odmakom skladbe gotovo da se i prestaje percipirati kao trozvuk. On je samopostojeći, ne odnosi se ni prema čemu. Trozvuke postupno iznosi čitav ansambl, čime se na ovu zvukovnu sliku dodaje sve više boje koja se razlijeva i pretapa.

Pojavljivanje i nestajanje izrazito imaginativnog razvoja orkestracijskih slojeva konstantno zadržava pažnju slušatelja

Sve ovo ne postiže se klasičnim razvojem glazbenog materijala, već izrazito imaginativnim razvojem orkestracijskih slojeva čije pojavljivanje i nestajanje konstantno zadržava pažnju slušatelja. U drugom dijelu skladbe orkestralna boja je statičnija, a instrumenti pokušavaju interpretirati Shepard-Risset glisando. Skladba završava triom klarineta, flaute i violine, a izbor ovakvog završetka može djelovati neobično, jer izuzetno kontrastira prevladavajućoj punoći ansambla, no iznenađujuće se uklapa u čitavu skladbu i pridonosi zanimljivosti forme.

Foto: Matej Grgić

Interpretacija Cantus Ansambla bila je u duhu skladateljevih zamisli: svirači su pažljivo pristupili pretapanju instrumentalnih timbra i, pod vodstvom maestra Berislava Šipuša, uspjeli su stvoriti koherentne zvukovne slike onako kako su one i zamišljene u partituri.

Foto: Matej Grgić

Publika je snažnim aplauzom pozdravila i ovu skladbu te se gotovo moglo osjetiti iščekivanje posljednje skladbe koncertnog programa, a radilo se o praizvedbi skladbe koja nosi naslov Diptih za klavir, elektroniku i ansambl u izvedbi Cantus Ansambla i pijanistice Katarine Krpan. Ovu skladbu u programskoj knjižici prati izuzetno zanimljiv komentar samog skladatelja:

„Prvi stavak (Dolcissimo) temelji se na dječjoj pjesmici Hänschen klein. (…) Želio sam napraviti nešto drugačije, drukčiju glazbu za kraj koncerta od svega onoga što ćemo čuti prije, stvoriti odmak. A ta jednostavna, iskrena i nevina dječja pjesmica jako mi rezonira u kontekstu onoga što se oko nas događa u svijetu, kaosa koji nas okružuje. (…)

Drugi stavak (Lamentoso) odjavna je špica – koncert je završio, ja sam otišao, svatko je ostao sam sa sobom, u miru. Otkad je predložen autorski koncert, užasavao sam se bombastičnog kraja, spektakla, više nije vrijeme za to, za ekstazu. Potreban je mir.“

Foto: Matej Grgić

Mir – jednostavnost u kompleksnosti

Ovoj skladbi, kao i prethodnima, može se ponovno analitički pristupiti: i ovdje se radi o dualnosti, vrijeme nestaje u repeticijama početnog materijala, naslojavanjem polifone melodije stvaraju se orkestralne boje, ali i klasične harmonije, te je ukupno glazbeni materijal istovremeno dio ove kompleksnosti.

Ono što ovu skladbu čini posebnom korištenje je manje apstraktnog glazbenog materijala za ishodište njenog razvoja, a radi se o dječjoj pjesmici Hänschen klein (Mali Ivica). Zbog toga skladatelj, pri nizanju ove svijetle i jednostavne melodije, dotiče tonalitet i klasičnu harmoniju. No, kao i u ranijim skladbama, ovdje uopće ne bi trebalo staviti naglasak na ovaj segment, već ponovno na osjećaj bezvremenosti i meditativnosti koju slušatelj osjeća.

Foto: Matej Grgić

Odmaknemo li se od analitičkog pristupa, ova skladba ostavlja dubok dojam na slušatelja zbog ideje i efekta koji postiže. U njezinom prvom dijelu melodija se urezuje u sjećanje slušatelja i postoji kao utjelovljenje jednog nježnog i naivnog osjećaja. Njena repetitivnost kao da ima iscjeljujući učinak i stvara osjećaj sigurnosti – nema iznenađenja, samo mirnoća i trans.

Drugi stavak kontrastan je s obzirom na „glazbeni jezik“. Melodija kao da nestaje, ona je slomljena, no nipošto na kakav grub ili agresivan način. Akordi su i dalje prisutni, a dodan je segment elektronike koja, kao da potječe iz drugog svijeta, ona suptilno udvostručuje dionicu klavira u visokom registru. Ova melodija naprosto isparava u zraku i ostaje tek sjećanje na ono što je bilo.

Foto: Matej Grgić

Skladateljeva ideja, da drugi dio posljednje skladbe predstavlja odlazak s koncerta, gotovo je konceptualna i nameće pitanje slušatelju: što doista ostaje u nama nakon završetka koncerta? Melodije same? Sjećanje na izgubljene melodije? Ili nešto dublje?

Foto: Matej Grgić

Usudit ću se reći – mir – što je svojevrsna konstanta koja stoji iza ove, ali i drugih skladbi Vjekoslava Nježića. I to je ta najvažnija, nenamjerna, peta stilska značajka njegova opusa. Njegove skladbe na slušatelja prenose osjećaj spokoja, duhovnosti i mira. A ima li išta ljepše no ponijeti ovakve impresije s koncerta?

_______

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.