„Neka živi smijeh i šala, srcu radost, lijek od zala“

Samo su dvije opere hrvatskih skladatelja konstanta na domaćim pozornicama: s najvećim brojem izvedbi tu je Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca, a po istome kriteriju za njom ne zaostaje previše Nikola Šubić Zrinjski Ivana Zajca. Ne treba se „praviti grbav“ pred činjenicom da je i za vrijeme prošlih uprava Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu bilo različitih opera hrvatskih autora na sceni. Prisjetimo se sjajnog Postolara od Delfta Blagoja Berse (2012.), zahtjevnog Ekvinocija Ivana Brkanovića (2015.) ili melodioznih Adela i Mare Josipa Hatzea (2017.). Prva je sezona trenutačne upravne garniture zaključena premijerom još jednog djela iz riznice hrvatske operne baštine, a riječ je o Stancu Jakova Gotovca.

Libretist Vojmil Rabadan predložak je preuzeo iz Držićeve Novele od Stanca i prilagodio ga suvremenijem govoru, uz unošenje ponekih izmjena od kojih je najveća ona na kraju kada se događa tipično operni sretan završetak. Gotovac je libreto zaodjenuo u za njega karakterističan operno-orkestralni zvuk koji balansira između ponekad suvišne dramatičnosti (u trenutcima Stančevih monologa) i plesne razigranosti (u slučaju pojedinih zborskih brojeva). No svakako je razvidno da Stanac Gotovcu nije operni prvijenac i da u njemu demonstrira svoje značajno iskustvo u stvaranju glazbeno-scenskih djela (koje vrhunac ima, naravno, u Eri).

U pastoralnom okruženju renesansnoga Dubrovnika prožetog Gotovčevim notama svoj je put u svijetu operne režije počeo redatelj Hrvoje Korbar, kojem je ovo prva samostalna operna režija

U pastoralnom okruženju renesansnoga Dubrovnika prožetog Gotovčevim notama svoj je put u svijetu operne režije počeo redatelj Hrvoje Korbar, kojem je ovo prva samostalna operna režija. Jednočinku Stanac zapravo je osmislio vrlo klasično. Dodavši stepenice s obiju strana pozornice, osebujnu fontanu u sredinu i iskoristivši sve prozore jednoga od dvorišnih pročelja galerije, zapravo je scenski iscrpio sve mogućnosti koje mu pruža južni dio atrija Klovićevih dvora.

Foto: Novković/Mara Bratoš

Scenografija Zdravke Ivandije Kirigin pritom je bila vrlo jednostavna i efektna, aludirajući na suvremeni grad uz obalu u kojem na pročeljima ne nedostaje ružnih vanjskih jedinica klimatizacijskih uređaja ili plavih pločica s natpisom „SOBE ***“. Šteta je samo što takvih elemenata nije bilo i više, jer bi se svakako dobro uklopili s kostimima Ane Fucijaš.

Foto: Novković/Bratoš

Za razliku od Ere s onoga svijeta, kojega smo dosada imali prilike vidjeti samo i isključivo u vrlo tradicionalnim i klasičnim scenskim rješenjima, Stanac je napokon dobio priliku da pokaže kako Gotovčeva djela mogu „prodisati“ i u suvremenim okolnostima.

Hrvoje Korbar nije smjestio Stanca u šesnaesto, nego u dvadesetprvo stoljeće predstavivši zbivanja u okvirima uobičajene i zapravo tradicionalne svadbu u Dalmaciji. Od harmonike, preko osebujnih svatovskih odijela i haljina, do igre s lažnom mladenkom — ničega nije nedostajalo. Ponekad je, naročito u suvišno dramatičnim odsjecima opere, režija često htjela biti razigranija i brža nego što to glazba dopušta, ali ni to nije omelo zabavni karakter u režiji jednočinke.

Foto: Novković/Mara Bratoš

Koza, koju Stanac kao autsajder dovodi u Dubrovnik gotovo kao svoju pratnju, u nekim je dosadašnjim realizacijama bila čak i prava životinja na sceni (toga u Gotovčevim operama ne manjka, barem ne u Eri u kojem su konji neizostavan dio Dolenčićeve režije). Hrvoje Korbar odlučio je kozu personificirati pa je nijemi lik zabavno tumačila glumica Maruška Aras. Bio je to, doduše, najslabiji dio režije jer je njezina uloga ostala nedorečenom, odnosno na pola puta između ljudskog bića i životinje.

Foto: Novković

Doajen komičnih uloga zagrebačkoga HNK-a, bariton Ozren Bilušić, u naslovnoj je ulozi briljirao ne samo snagom glasa i izražajnim pjevanjem nego i glumom, a napose dikcijom. Prevaranta Điva tenor Domagoj Dorotić oblikovao je također vrlo razigrano uz iskorištavanje mogućnosti moćnoga tenorskog glasa u svim lagama, istražujući pritom posebno onu najvišu (čime je možda natuknuo da bismo ga poželjeli čuti i u najpoznatijoj Gotovčevoj tenorskoj ulozi). Njegovo vješto scensko igranje i komunikacija s drugim likovima podcrtali su razigranu režiju.

Foto: Novković / Bratoš

Sličan je pristup pokazala sopranistica Marija Kuhar Šoša kao Danica. Izazovna visoka laga za nju nije bila problematična kao niti gluma koja je bila sjajno odmjerena uz povremeni izostanak jasne dikcije.

Vlaho (tenor Damir Klačar) i Miho (bariton Marin Čargo) nisu se u jednakoj mjeri iskazali kao ostali solisti jer im je osim jasnijeg i usmjerenijeg tona nedostajalo dikcije koja bi prešla orkestar.

Foto: Novković/Mara Bratoš

S obzirom na to da je radnja smještena negdje uz more, dojma ljuljanja na valovima nije nedostajalo kada je u pitanju orkestar. Tako su solisti katkad bili na brijegu, a orkestar na dolu ili obrnuto. Dirigent Ivo Lipanović trudio se predstavu glazbeno držati na okupu iako u tome nije uvijek uspijevao. Nedostajalo je kohezije među dionicama, sigurnije intonacije i jasnog pregleda zbivanja u partituri. Ostao je dojam površnog upoznavanja s glazbom koja nije prozračna i površna.

Foto: Novković/Mara Bratoš

Djelo koje je relativno nepoznato, kako publici, tako i izvođačima, nije predstavljeno do kraja glazbeno uigranim. Dirigent Luka Vukšić pripremio je Zbor koji je pjevao lijepim i snažnim tonom, uz manjak jasne dikcije i s poteškoćama u usklađivanju s orkestrom, naročito na samome početku.

Novi Stanac svijetla je točka na putu ka novom, suvremenijem, čitanju hrvatskih opernih naslova koji to već dugo zaslužuju

Nije potpuno jasno zašto Stanac nije predstavljen u zgradi HNK-a, niti zašto je predstavljen samostalno kad bi mu se mogla pridodati barem još jedna jednočinka (bila to Gotovčeva Dalmaro ili neka druga). Srećom, te okolnosti nisu omele prozračno scensko čitanje Hrvoja Korbara koji je pastoralni duh Držićeve komedije predstavio s lakoćom koja je katkad asocirala na prozračnost rossinijevskih buffi. Novi Stanac svijetla je točka na putu ka novom, suvremenijem, čitanju hrvatskih opernih naslova koji to već dugo zaslužuju.

Foto: Novković/Mara Bratoš

Nepotpisani u programskom letku premijere ostali su: Petra Hrašćanec, scenski pokret; Maruška Aras, koza; te plesači: Roko Farkaš, Dora Sarikaya, Eva Kocić, Maja Petani, Matej Đurđević i Ante Vukov. (op. ur.)