Premijera Tosce na otvaranju 69. Splitskog ljeta
Niža scena od standarda pokrila pjevače
Svake godine na Dan Bastilje, francuski nacionalni praznik, 14. srpnja, u Splitu se opernim spektaklom otvara naš operni festival – Splitsko ljeto.
Splitsko ljeto
Podudarnost s krucijalnim trenutkom Francuske revolucije mogla bi se na asocijativnoj razini povući i s borbama visoke glazbeno-scenske umjetnosti s vrućinama i masovnim turizmom. Nije jednostavno svakoga dana za svaku probu i predstavu iznova slagati i skidati scenu s Peristila, glavnog trga povijesne jezgre Grada pod Marjanom. Jednako tako suosjećamo s pjevačima koji na temperaturi od 40+ nose duge i teške kostime i pritom pjevaju i kreću se scenom. Napori su u svakom pogledu enormni i s posebnim obzirom treba promatrati te ljetne operne produkcije pod zvjezdanim nebom.
Splitsko ljeto je festival u organizaciji Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, svojevrsna produljena sezona njegovih ansambala uz pridodani niz koncerata, izložbi, te književnih predstavljanja i razgovora. Ovo je prvi Ljeto u mandatu novog intendanta HNK Split, mladog splitskog glumca Vicka Bilandžića čiji je najuži kreativni tim (ravnateljica opere Ivana Srbljan, ravnatelj drame Pedro Carneiro i ravnatelj drame Ivan Plazibat) preuzeo u glavnini program od prethodnog vodstva kazališta i festivala. Na mjestu šef-dirigenta orkestra Splitske opere je i dalje maestro Ivo Lipanović, što predstavlja svojevrsnu crvenu nit vrsnih glazbeno-scenskih izvedbi koju ovaj umjetnik s čak 36 ljeta dirigiranja samo peristilskih predstava uvijek jamči.
Tosca
Njegova je velika želja bila na otvorenju ovogodišnjeg 69. Splitskog ljeta postaviti Toscu Giacoma Puccinija, to omiljeno remek-djelo opernog verizma, sasvim netipično za autentični ambijent Peristila uz koji povijesno vežemo više naslove monumentalnih zborskih prizora poput Aide i Nabucca. Maestrovu je ideju ravnateljica opere i savjetnica intendanta za glazbu, i sama vrsna mezzosopranistica Ivana Srbljan, prihvatila pod uvjetom da se u podjeli angažiraju isključivo hrvatski pjevači, njezini kolege koje iznimno cijeni.
S obzirom na njihovu na međunarodnom planu potvrđenu neupitnu kvalitetu, stvoren je preduvjet za glazbeno uspjelu predstavu. Maestro Lipanović već godinama održava visoku razinu orkestralnog muziciranja u Splitu, a za ovu je predstavu posebno cizelirao boje i dramatiku dinamike u svirci Orkestra Splitske opere. Dobro poznaje akustičke zadatosti prostora i pažljivo nijansira gustu orkestraciju kako orkestar ne bi prekrio pjevače koji moraju svi pjevati prema publici, ako ne, njihovi glasovi odlaze u nepovrat.
Ambijentalna režija na nižoj razini
Sve bi bilo puno jednostavnije da je scena bila na višoj razini, a ne pre nisko, tik iza orkestra, zbog čega pojedini prizori poput dječjeg zbora (učenici Glazbene škole Josip Hatze) ili Scarpijina umiranja nisu bili vidljivi prvim redovima gledališta koje se kasnije uspinje na tribinama. Nije jasna odluka redatelja Gorana Golovka da u suradnji sa svojim scenografom Marinom Gozzeom tako nisko smjesti radnju pri čemu je narušena cijela akustička i slikovna ravnoteža produkcije. Scenografski je peristilski kamen presvučen crvenim baršunom, a vrata na kapelicama i Vestibulu se mijenjaju ovisno o sugestiji triju rimskih lokacija u operi (Crkva Sant’Andrea della Valle, Palača Farnese i Anđeoska tvrđava).
Nije jasna odluka redatelja Gorana Golovka da u suradnji sa svojim scenografom Marinom Gozzeom tako nisko smjesti radnju pri čemu je narušena cijela akustička i slikovna ravnoteža produkcije
Minimalna je to intervencija na Peristil, kako i nalažu konzervatori, no, bilo bi poželjno da se malo više pozornosti posvetilo dizajnu rasvjete. Režijska se koncepcija usko pridržava libreta i smješta radnju u originalni okvir, bez pretjeranih intervencija, osim što uniformirane likove, zboriste i statiste načinom kretanja pretvara u svojevrsne utvare. Naglasak je na intimnim psihološkim lomovima i vidi se veliki rad na glumačkom oblikovanju kreacija.
Ali u pogledu kostima i rekvizite zamjetne su mnoge nedosljednosti: kostimograf Mladen Radovniković klasično je uniformirao crkvene i policijske snage, kao i kostime solista, smjestivši ih krojem prema modi s početka 19. stoljeća, kada se i odvija radnja. No, potkrale su se mnoge anakronosti i nelogičnosti: „razdrljena” košulja do pupka policijskog načelnika Scarpije u njegovu uredu (Palači Farnese), „kruna” s elektrodama za mučenje strujom na glavi slikara Cavaradossija te pribor za pisanje (podložak i kemijske) iz današnjeg vremena. To su detalji koje zbune i neprimjereno nasmiju svakog, pa i najdobronamjernijeg gledatelja, u tragičnoj operi bez ijednog smiješnog prizora.
Potkrale su se mnoge anakronosti i nelogičnosti, detalji koje zbune i neprimjereno nasmiju svakog, pa i najdobronamjernijeg gledatelja, u tragičnoj operi bez ijednog smiješnog prizora
No, zato si je Radovniković mogao dati slobode u kreiranju dva kostima za naslovnu junakinju, pri čemu je osobito uspjela prva cvjetna svilena haljina s podlogom od zelenog tila sa šlepom u kojoj se interpretkinja, riječka nacionalna prvakinja, sopranistica Kristina Kolar posebice dobro osjećala.
Vrhunski glasovi Tosce
Ona je apsolutna vladarica scene, umjetnica velikoga nosivoga glasa izražajnosti koja „lomi staklo” i u raznim registrima širokog raspona ne gubi fokus. Ovo joj je šesta produkcija Tosce i točno zna kako nijansirati psihološke lomove i emocije, uživljeno proživljava svaki ton svoje dionice.
Samo jednu manje produkciju ove opere dosad je pjevao njezin dosad već treći put partner kao Mario Cavaradossi, zagrebački operni prvak Domagoj Dorotić koji plijeni toplinom i srčanošću pjeva i doista zaslužuje nacionalni status. Trećeg člana ljubavnog trokuta, policijskog načelnika Scarpiju utjelovio je zagrebački nacionalni prvak, bas Luciano Batinić, koji je ovim svojim drugim nastupom u tom liku (s kojim je debitirao prije 9 godina u Zagrebu, također uz Kristinu Kolar i Domagoja Dorotića) okrenuo novu stranicu u svojoj karijeri prešavši na malo više, bas-baritonske uloge. Njegova basovska boja dodaje zlokobnu crtu karakteru negativca, a glas lijepo odzvanja u visinama.
U epizodnim ulogama nije bilo slabe točke i svi su interpreti ravnopravno u svojim zapjevima parirali prvacima
Basovskim su lagama dominirala i dvojica redovnih interpreta opernih produkcija u Splitu: Mate Akrap kao Angelotti i Božo Župić kao Crkvenjak, potvrdivši našu najjužniju operu kao rasadnika vrsnih basova. Ni u epizodnim ulogama nije bilo slabe točke i svi su interpreti ravnopravno u svojim zapjevima parirali prvacima: u prvome redu sjajan mladi korčulanski tenor u usponu Roko Radovan kao Spoletta, elegantni splitski baritoni Felipe Čudina i Joško Tranfić kao Sciarrone i Ključar, te anđeoski glas na terasi Anđeoske tvrđave, Pastirice Tee Požgaj koja je skakutala na sceni u uniformi stražara kao neki militantni pomladak.
Zbor Splitske opere je u prizoru Te Deuma na kraju prvoga i kantate iza scene na početku trećega čina pokazao puninu glasovnih boja i oštre dikcije što je s njima pripremio mladi maestro Veton Marevci. Što reći za kraj, nego, da, unatoč tehničkim nesavršenostima nova splitska Tosca donosi mnogo toga dobroga, kao što je otkriće naših najjačih opernih potencijala, zbog čega produkciju vrijedi zadržati i budućih Splitskih ljeta.