Sigur Rós na pravom mjestu

Jedan od najiščekivanijih festivalskih i koncertnih nastupa ovog ljeta u svakako je povratak grupe Sigur Rós u Hrvatsku, čak dva koncerta na Tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku, na lokaciji koja je komplementarna poetici, zvuku i svjetovima koji na onoliko načina koliko je slušatelja žive kroz glazbu koju izvode. Prva večer okupila je u Šibeniku transgeneracijsku ekipu nekadašnjih obožavatelja, pratitelja i novih Sigur Rós entuzijasta u potrazi za nekim drukčijim zvukom. Islanđani su im priredili novi repertoar, ranije favorite publike te iznenađenja oživljenim interpretacijama nekih rjeđe izvođenih pjesama.

Foto: Matej Grgić

Slijedeći dramaturgiju ovoljetne turneje, kao i na talijanskim nastupima koji su prethodili hrvatskim, prvi šibenski koncert započeo je tematski i zvučno prikladnom Glósóli s albuma Taak iz 2005. godine. Tijekom prvoga dijela, počevši od izvedbe izvedbi pjesme koja sadrži sve začine, poteze i zvukovlje karakteristično za Sigur Rós, činilo se ipak kao da je u pitanju tonski nedorečeno oblikovanje u kojem je prevladavao zvuk basovskog spektra te najviše lage, dok je izostala uravnoteženost osjetljivog, gotovo asketskog, ali važnog tkiva srednje lage koje ih veže, oponira im i nadopunjuje cjelinu.

Foto: Matej Grgić

To su možda mogli osjetiti, odnosno čuti poznavatelji još ranijih „hitova“ islandskih čarobnjaka, s njihovog albuma otprije više od dvadeset godina, npr. kod nadahnutih klavirskih dijelova Kjartana Sveinssona u Untitled #1 – Vaka koja je scenu ispunila duboko crvenom purpurnih nijansi, držeći zanesenu publiku u vlastitim intimnim svjetovima koje, kao i povremene suze, na površinu vuče ljepota jednostavnosti i iskrenosti ove glazbe, te u Untitled #3 – Samskeyti čiji je srednji katarzični dio svakako bio jednim od vrhunaca koncerta.

Foto: Matej Grgić

Duboko emotivna Svefn-g-englar, s kraja devedesetih (i sa soundtracka filma Vanilla Sky) prethodila je vokalno i dimno razvijenoj izvedbi Ekki múkk koju su islanđani izveli i na početku svog zagrebačkog nastupa 2017. godine, koji sa sinoćnjom setlistom dijeli čak osam pjesama. Premda zagrebački koncert pamtim kao jedinstveno iskustvo, prostor u mnogo čemu nadograđuje glazbu i poetičnost, podcrtava zvuk te oblikuje recepciju i tu su zvjezdano nebo i sv. Mihovil nepobjediva kombinacija.

Foto: Matej Grgić

Konačno, na red je došla glazba s novog albuma, Átta. Pjevač Jón Þór Birgisson (Jónsi) koji usto svira električnu gitaru (violončelističkim) gudalom udružio je snage s povratničkim članom benda, multiinstrumentalistom Kjartanom Sveinssonom (Kjarri) te basistom Georgom Hólmom (Goggi) koji su album snimili u glasovitom studiju Abbey Road, u suradnji s London Contemporary Orchestra pod ravnanjem Roberta Amesa.

Foto: Matej Grgić

Kao što naslov albuma kaže, osmi je to album u njihovoj diskografiji, nastao kroz ponovne susrete, povratke i pronalaženja – ljudska, prijateljska i muzička. Distorzijski zvuk početka pjesme Ylur donosi energiju koja prevladava na albumu. Usred „moody and gloomy“ svijeta koji gori, tone, zahlađuje i zabrinjava, ova glazba donosi snažnu, zvučno moćnu i nabijenu nadu.

Foto: Matej Grgić

Islandski morski krajolici susreli su se s jadranskim u vjetrom prošaranoj izvedbi Fljótavíka kojim dominira puni i zavodljivi zvuk bubnjeva i velikih presvučenih palica koje su bile poput sjena scenskih svjetiljki uvijek maštovito osmišljenog vizualnog dijela priče koju iznosi Sigur Rós. Naravno, najprepoznatljiviji zvučni i vizualni element je onaj koji nosi Jónsi, karakterističnim sviranjem gudalom i jedinstvenom vokalnom ulogom, svojevrsnom glasovnom poezijom ogoljenom posebno na kraju izvedbe Ný batterí.

Foto: Matej Grgić

Publika je s oduševljenjem dočekala još jednu raniju uspješnicu, Untitled #6 – E-Bow, praćenu sjajnim videom. Gradeći intenzitet zvuka, uzbuđenje, broj ljudi u pitu i slobodu izražavanja u povremeno plahoj publici, do kraja koncerta, kroz izvedbe Untitled #7 – Dauðalagið, Sæglópur, Festival i Kveikur čuo se sve jači pljesak, povici i razmjena s Jónsijem koji je na islandskom i engleskom jeziku zahvalio šarolikoj publici na podršci.

Foto: Matej Grgić

Nepunih dva sata koncerta zaključili su izvedbom Untitled #8 – Popplagið, zasluživši emotivni pljesak publike koja ih je stojeći ispratila sa scene na koju se te večeri više nisu vratili, bez tračka nezadovoljstva s druge strane.

Foto: Matej Grgić

Na istome mjestu gdje su prije godinu dana, potaknuti okolnim požarima, Gizzardi govorili o neposrednosti klimatskih promjena čije posljedice ove godine na drukčiji način svi osjetimo, Islanđani su donijeli svježinu svojih zvukolika koji svakome tko ih sluša daju potpunu slobodu doživljaja i susreta s njom, bez nametanja ili navođenja kakva su česta u glazbi i nastupima pop izvođača. Za njih, glazbu i sve nas u publici bilo je to pravo mjesto za biti.

Foto: Matej Grgić