Krešimir Bedek u gitarističkom multiverzumu

Nikola Bašić

Krešimir Bedek / Foto: 74. Dubrovačke ljetne igre

Dubrovnik voli klasičnu gitaru. Ta višedesetljetna ljubavna veza tijekom godina je, u dobru i u zlu, taj instrument pretvorila u stalnoga gosta Dubrovačkih ljetnih igara, bilo da se radi o nastupima dubrovačkih gitarista, pripadnika tzv. zagrebačke gitarske škole (kao što je, primjerice, u Dubrovniku uvijek rado viđeni Petrit Çeku) ili pak stranih glazbenika. Ni Krešimir Bedek nije stran dubrovačkoj publici; prije pet godina, na 69. Dubrovačkim ljetnim igrama, predstavio joj se kao dio gitarskog okteta na koncertu naslovljenom Guitarrismo, a sinoć je pred publiku u atrij Kneževa dvora istupio sam, pruživši joj slojevit, impresivan, intiman, tehnički zahtjevan i programski raznovrstan recital.

Krešimir Bedek / Foto: Dubrovačke ljetne igre

Možda je upravo ta upoznatost dubrovačke publike s gitarističkim repertoarom bila uzrok smjele odluke da koncert započne ne glazbom Francisca Tárrege, već Turininom posvetom istoj u obliku skladbe Homenaje a Tárrega, op. 69 te tako slušateljima predstavi itekako poznat materijal u ipak nešto manje poznatom kontekstu.

S drugom skladbom na programu Bedek se vremenski vratio unatrag, izvevši Grand sonatu, op. 22 Fernanda Sora. To istinski monumentalno djelo, čija klasička narav nije mogla pretjerano iznenaditi čak i dio publike najmanje upoznat s repertoarom, u Bedekovoj je izvedbi poprimilo možda nekarakterističnu lakoću i nonšalantnost, naročito u Adagiu, izvedenom na jedan izrazito suptilan i sanjiv način koji je dio publike, pomalo uljuljkan u san, naveo na pljesak bez obzira na dva preostala stavka.

Nakon Grand sonate Bedek se nije od Sora sasvim oprostio, izvevši Varijacije na Sorovu temu, op. 15 Manuela Llobeta, još jednu skladbu koja umnogome poznati materijal dovodi gotovo do neprepoznatljivosti, naročito prema njenom kraju. Osma je varijacija, sastavljena gotovo isključivo od flažoletnih tonova, tako dugo odzvanjala Kneževim dvorom, dok se tijekom devete (koju bi se kompozicijski lako moglo smjestiti negdje na granicu između Sora i Dragonforcea) Bedek doimao gotovo poput rock a ne klasičnog gitarista, a rad njegovih prstiju tijekom brzih pasaža i rastvorbi djelovao je skoro hipnotički.

Krešimir Bedek / Foto: Dubrovačke ljetne igre

Publiku je na povratku s pauze Bedek dočekao sa Sonatinom meridional Manuela Marie Poncea, skladanoj za Andrésa Segoviu. O sonatini se tu radi samo zbog kratkoće; prepoznatljiv ,,španjolski“ karakter, možda čak i izraženiji nego u bilo kojoj drugoj skladbi na programu, otkrio se u tri simbolička stavka raznovrsnih tehničkih i glazbenih zahtjeva, a svaki od njih je u Bedekovoj izvedbi zvučao impresivnije od prethodnog.

U moru kanonskog repertoara, Bedek je, kao renomirani interpret suvremenog gitarističkog repertoara, praizveo i novu skladbu Ivana Josipa Skendera. Sonatni stavak za gitaru je, istini za volju, s obzirom na složenost materijala moguće s punim pravom nazvati i sonatnim ciklusom u malom. Skladbu je moguće opisati kao svojevrsni pasticcio sazdan od momenata iz gitarističke literature, dovedenih do ekstrema. Od početnih, markantnih akorada pa sve do brzih prohoda, taj niz kratkih i kontrastnih segmenata na trenutke čak koketira i s parodijom, pogotovo ako se uzme u obzir i Bedekova silovita, čak gotovo karikirana izvedba.

Program je zatvorio Sonatom za gitaru, op. 47 Alberta Ginastere, njegovim jedinim djelom za taj instrument. Ginasterina je upotreba proširenih izvedbenih tehnika dodala još jednu razinu tehničke zahtjevnosti na program koncerta, ali i priliku Bedeku da osim tehničke spreme i glazbenog oblikovanja pokaže i teatralnost u izvedbi, kroz govor tijela i gestikulacije kojima je, uz prije spomenuti očaravajući rad prstiju, također znatno obogatio nastup.

Krešimir Bedek / Foto: Dubrovačke ljetne igre

Posljednju skladbu na programu je, kao i sve ostale te nekarakteristično vjetrovite srpanjske večeri, popratio dugi aplauz, ali Bedek još nije bio gotov; pozvan na bis, cjelinu koncerta je na dostojan način zaokružio vrativši se glazbi Francisca Tárrege, ovaj put neposredno, odsviravši njegov Capricho árabe koji se, nakon Ginasterine sonate, doimao nešto suptilnijim i odmjerenijim, ali ništa manje efektnim završetkom natprosječnog nastupa.

Krešimir Bedek je tako, nakon Miloša Karadaglića prošle godine (i nebrojenih prije njega), još jedanput potvrdio mjesto klasične gitare na Dubrovačkim ljetnim igrama. Tko će imati čast to učiniti sljedeće godine, ostaje vidjeti, ali se tim pitanjem zasad ne isplati previše zamarati jer se glazbeni program ovogodišnjih Igara nastavlja već 28. srpnja, nastupom Marka Mimice i Marcosa Madrigala.