Nagrađeni protagonisti suvremene glazbe u novoj praizvedbi

Kvartet Papandopulo / Foto: Osorske glazbene večeri

Odličnim koncertom zaključen je posljednji festivalski tjedan vrlo toplog srpnja u noću zavidno mirnom Osoru.

Osorske glazbene večeri fenomen su u mnogočemu, a jedan od razloga za takvu tvrdnju je i nerijetko brojna i raznolika publika na pomno programiranim koncertima istaknutih glazbenika, okupljena u renesansnoj osorskoj katedrali. Iako predstavlja sve veći temperaturni izazov izvođačima i publici, crkva Uznesenja Marijina akustički prijateljski postupa prema glazbenim ansamblima koje ugošćuje – podjednako kameni pod podržava gudačke ansamble kao što drveno krovište oplemenjuje i ne amplificira bogat zvuk kakav donose saksofoni, pa su akustičkim uvjetima gostujući glazbenici uglavnom vrlo zadovoljni.

Postoje koncerti i sastavi koji pažnju osvajaju i prije nego se odviju, primjerice svi programi koji uključuju gitaru (koja drži popularnost bez premca), a tu su i oni koji gotovo jamče zadovoljstvo na licima publike pri izlasku iz koncertnog prostora. Takav je bez sumnje kvartet saksofona koji nosi ime skladateljskog barda hrvatske glazbe, Borisa Papandopula. Njegovi članovi, glazbenici i pedagozi Nikola Fabijanić, Gordan Tudor, Goran Jerković i Tomislav Žužak, predanošću interpretaciji, ali i kreaciji u koncipiranju te predstavljanju glazbe, nastavljaju graditi renome svom ansamblu, istovremeno gradeći i repertoar za taj sastav.

Foto: Osorske glazbene večeri

Supostojanje raznolikosti, mediteranski duh, karakternost saksofonske obitelji instrumenata te međužanrovska putovanja u opusima skladatelja čija su djela odabrali članovi kvarteta Papandopulo vode crvenu nit kroz dinamičan i za ovaj sastav relativno klasičan, ljetni program. U središtu njihova osorskog nastupa, u nedjelju 30. srpnja, bila je praizvedba novog djela Dubravka Detonija, njegova prva skladba originalno pisana za ovaj sastav (premda se primjerice Zaboravljene muzike uspješno izvode u saksofonskom aranžmanu).

Na to su ga naveli, inspirirali i nagovorili, naravno, sami članovi ovog ansambla koji su i ovaj put uspjeli zainteresirati, impresionirati i obogatiti slušatelje. Među publikom osorskog koncerta bio je i jedan od najmlađih glazbenika kojima su članovi ovog kvarteta bili inspiracijom za odabir saksofona kao instrumenta kojim će ući u svijet glazbe.

Foto: Osorske glazbene večeri

Nakon ponešto ozbiljnijeg pristupa na samome početku, osim zahvala i upute na programski materijal, glazbenici ovaj put nisu publici detaljnije govorili o pojedinim djelima koja su odabrali, zadržavši punu pozornost publike samom glazbom.

Jedan od vitalnih primjera gdje glazba „govori za sebe“, ali i u skladateljevo ime, opus je Borisa Papandopula koji, premda danas međunarodno nije prepoznat i poznat koliko zaslužuje biti te koliko bismo željeli (ili se međusobno uvjeravali) da jest, svakako čini jedan od bedema hrvatske glazbe 20. stoljeća koji zaslužuje interes i valorizaciju šire međunarodne glazbene zajednice. Glazba je to kojoj novi interpretacijski slojevi, nova viđenja i slušanja dodaju na vrijednosti i važnosti, osvjetljujući njegov znalački pisani i maštovito slikan kolorit.

Njega je u svojih Šest krokija pisanih za Zagrebački kvartet saksofona raspršio u šest jezgrovitih, ali sadržajnih i u tom smislu glazbeno ozbiljnije shvaćenih slikarskih kratkih formi, krokija. Uvrstivši skladbu na svoj koncertni repertoar i diskografsko izdanje, kvartet je dao skladateljevoj uspješnici novi život, specifične interpretacijske nijanse, a postala je i jednim od gotovo „zaštitnih znakova“ sastava. Na energičnoj putanji svog uspjeha koji seže izvan ovdašnjih geografskih i glazbenih granica, ovaj četverac ujedno polako ali izgledno za mnoge postaje prvotnom asocijacijom na ime Papandopulo.

Foto: Osorske glazbene večeri

Kao i Šest krokija, četverostavačna skladba Tintamarre marsejskog skladatelja Régisa Campa (iz 2006.) dio je repertoara ovog kvarteta pa ju spretno kombiniraju s novim i nešto starijim partiturama, suvereno ističući osobnosti u žustrim, izrazito ritmički oblikovanim stavcima, gestama i obrascima iz jazz glazbe te u osjetljivijim dijelovima u kojima do izražaja dolazi individualni zvuk. Ova je skladba jedna od reprezentativnih partitura opusa skladatelja koji je, više nego po kakvim rezovima i inovacijama, poznat po melodijskoj invenciji i specifičnom ludizmu.

Tehnička spremnost u ritmiziranim dijalozima, mogućnosti vibrantnoga baritonskog saksofona, zanesenost u melodijskim detaljima i međusobno razumijevanje u prilično dinamičnom tempu pokazali su glazbenike kao poželjne interprete i u slučaju Campova opusa.

Već poznatim glazbenim materijalom Campo uspijeva izgraditi nešto novo, zanimljivo i svoje u skladbama koje odišu nekom vrstom širine prostora i samosvojnom dubinom, čime je povezan s njemu vjerojatno nepoznatim stvaralaštvom Papandopula čiji imenjaci su i Campovom partiturom podcrtali misao koja se, suprotno povremenim defetističkim stavovima, iščitava upravo iz glazbe – nije sve vrijedno pažnje, slušanja i izvođenja već napisano. Vrijedi ići dalje.

Foto: Osorske glazbene večeri

Potisak za dalje dobio je još jedan istaknuti hrvatski skladatelj, pisac i glazbenik, Dubravko Detoni. Kao i većinu godine, boravi na Koločepu, pa ovom prilikom nije prisustvovao praizvedbi najrecentnijeg djela te prvoga posvećenog kvartetu Papandopulo koji navodi kao inicijatora njegova nastanka. Priču o nastanku skladbe te autorove pozdrave prenio je Gordan Tudor koji je u ime kvarteta vodio konferansu ove večeri.

Foto: Osorske glazbene večeri

Svojih dvadeset varijacija, kako ih je sam opisao, Detoni je (zaključno u prosincu prošle godine) majstorski oblikovao u Quartettino koji nalikuje glazbenom odrazu njegovih zanesenih, zagonetnih, začudnih i zabavnih kratkih dnevničkih zapisa koje je kao pisac objavio u nekoliko svezaka.

Uspio je u njih pretočiti svoju skladateljsku i osjećajnu zalihost, niz detalja kojima ističe pojedince u kvartetu, pokoji izazov te puno prostora za interpretacijski doprinos konačnim obrisima skladbe, možda upravo znajući da će jamačno postati dijelom brojnih koncertnih programa ovog četverca. Izvedba, osim glazbenog humora uključuje i fićukanje, pjevanje te vrlo jasan i dinamičan kraj.

Foto: Osorske glazbene večeri

Izbor skladbi, raznolikost pristupa koncertima, djelima i njihovim zadatostima (npr. tumačenje oznaka tempa), pa u konačnici i pristup izvedbi pojedinog djela kod svakog od glazbenika kvarteta Papandopulo daje jasno na znanje kako je riječ o prilično različitim pojedincima koji upravo ne „dišući kao jedan“ ostavljaju dojam, grade partikularan zvuk i postavljaju standard u interpretaciji primarno suvremene glazbe. Svaki od njihovih četiriju karaktera i senzibiliteta – „disanja“ – zaslužan je za slušni rezultat i posljedični uspjeh.

Jednoga od istaknutijih uspjeha prisjetili su se na kraju izvedbom skladbe Rhapsody in Blue Georgea Gershwina, s upečatljivim “zaštitnim” zvukom sopran saksofona Nikole Fabijanića, zasluživši srdačan pljesak i povike iz publike.

Kvartet Papandopulo prethodno je u Osoru nastupio 2015. i 2017. godine, a 2021. godine program u cijelosti posvećen suvremenim autorima osvojio je žiri Nagrade Daniel Marušić (u sastavu: Branko Mihanović, Josip Nalis, Jana Haluza, Ivan Josip Skender i Danijel Detoni) koji im je odlučio dodijeliti nagradu za cjelokupni nastup na 46. Osorskim glazbenim večerima. U ime OGV Matko Marušić kvartetu je na kraju koncerta dodijelio nagradu, naglasivši važnost i ključnu misiju festivala – poticanje i promicanje suvremenog hrvatskog glazbenog stvaralaštva. Kao zahvalu i svojevrsnu posvetu osnivaču festivala i vizionaru, redatelju Danijelu Marušiću, glazbenici su za dodatak izveli glazbu Nina Rote, naslovnu temu iz filma 8 ½ Federica Fellinija.

Matko Marušić i Nikola Fabijanić / Foto: Osorske glazbene večeri

Posvetu i posvećenost Marušićevoj ideji osorski festival svako ljeto daje dosljedno slijedeći njegovu smionu ideju poticanja i izvođenja suvremene glazbe i opusa hrvatskih skladateljica i skladatelja. Podrazumijevajući da ta važna misija neće izostati, uz hvalevrijedne inicijative suradnji i praizvedbi, ne treba zaboraviti i previdjeti širok dijapazon postojećih djela nastalih nerijetko baš na poziv, među kojima valja znati prepoznati glazbu koja zavrjeđuje postati repertoarnom jer bi prestankom izvođenja većine suvremenih djela na festivalima poput ovoga ubrzo u pitanje došao i smisao njihova poticanja na skladanje novih.

Taj zadatak ne može ostati (tek) na vrhunskim interpretima suvremene glazbe poput kvarteta Papandopulo (koji svakako zaslužuju nove uglazbljene izazove), nego leži na široj zajednici koja glazbu i kulturu promišlja, vodi i o njoj odlučuje.