Nina Ćorić: „Nudila sam flamenco programe, a protumačili su da prodajem flamingo luftiće“

Jedna od osoba koja u Hrvatskoj najaktivnije promovira flamenco i španjolsku kulturu svakako je Nina Ćorić. Jedna je od rijetkih izvođača flamenco glazbe na ovim prostorima i posljednjih deset godina organizatorica međunarodnog Flamenco festivala Zagreb

„Ako mi ne zovemo strance, nitko nas neće zvati! Super je da stalno naši sviraju, ali ne mogu postojati samo dva-tri jaka festivala s jakim budžetima koji si mogu dozvoliti dolazak stranih izvođača, nego to mora malo bolje teći“, govori Nina Ćorić. Odnedavno u novoj poslovnoj funkciji, Ćorić kao promotorica flamenca govori o izazovima s kojima se susreće na našim prostorima.

Prije gotovo godinu dana radile smo posljednji intervju. Otvorile smo mnoge teme, no tada nam je puno više u fokusu bio bend Balkan Zoo, s kojim izvodiš romsku glazbu. Rekla si da je dovoljno kvalitetan i komercijalan za strano tržište. Što se u međuvremenu promijenilo kod tebe?

Za razliku od prošle godine, ove godine imamo puno više koncerata. Ne možemo se žaliti, ali uvijek može više. Imali smo Zagreb, Bjelovar, Koprivnicu, Hvar, Čakovac, Šibenik, a dolazimo i na Špancirfest u Varaždin. Malo po malo.

Sada sam više usredotočena na flamenco. Na poziv Organizacije SGAE (Španjolsko udruženje autora, izvođača i izdavača) pozvana sam u Málagu kao promotor flamenca i direktorica Flamenco Festivala Zagreb. Tamo sam u sklopu programa FlamencoEñe boravila od 23. do 26. svibnja. FlamencoEñe je showcase njihovog ureda za izvoz glazbe gdje su nam predstavljeni umjetnici (njih dvanaest) koje su oni odabrali kao najbolje za ovu godinu i koji su spremni nastupati izvan Španjolske. Ovo je bio prvi put da Hrvatska sudjeluje na takvom jednom događanju, a uz Hrvatsku iz Europe su još bili Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Češka, zatim iz svijeta Meksiko, Čile, Urugvaj te SAD (New York, Chicago, Miami, Los Angeles, San Francisco).

Kroz četiri dana boravka u Málagi uspjela sam uhvatiti i Bienal de Arte Flamenco de Málaga. Na FlamencoEñe glavne programe smo gledali u Picassovu muzeju, a u obližnjem cabaret klubu OFF programe. U programu su bili neki od izvođača koje inače slušam, moji neki idoli, top kategorija muzičara, a sve s ciljem da ih dovedemo u naše zemlje.

Odlučila sam da na neki način budem fikser, osoba koja surađuje i s drugim koncertnim uredima u Hrvatskoj. Kroz svoj Flamenco Festival Zagreb mogu ugostiti jednog ili dva izvođača, ali suradnjom s drugim dvoranama povezujemo se i smanjujemo troškove puta za određene izvođače. To su sve vrhunski programi, a ne nekakva srednja kategorija, već A lista. Tim programima ne prodaješ mačka u vreći, što ponekad s flamencom može ispasti slučaj. Voljela bih malo decentralizirati cijelu priču.

Flamenco Festival Zagreb/Filip Kovačević

„Baš zato što smo mali, bolje smo vezani, i ja ovdje imam bolje kontakte i bolju suradnju nego netko tko je u SAD-u. To je naša prednost što smo malo tržište.“

Što te posebno dojmilo tijekom tvog boravka u Málagi?

Kad smo prvi dan došli u Málagu, u sklopu bijenala, odmah sam išla u Peña de Juan Breva, u kuću u čijem se podrumu izvodi tablao, u kojem se večera i gleda flamenco, u prizemlju je šank, a na katovima je muzej nazvan nazvan po pjevaču iz Málage, Juanu Brevi. On je bio najbolje plaćeni pjevač flamenca koji nije bio Rom, dakle payo, a koji je stvorio i popularizirao stil u flamenco koji se zove malagueñas. U tom muzeju postoji fonoteka gdje neke snimke datiraju s kraja 19. stoljeća.

Tamo imaju pohranjenu svu tu glazbu na svim mogućim medijima kako se kroz vrijeme snimala. Kad je jedan od voditelja saznao da sam radila u glazbenoj industriji i da sam pjevačica, uveo me u tu fonoteku. To je bilo nadrealno iskustvo! Ja imam te snimke u digitaliziranom obliku, ali ti vidiš tamo snimke tih starih majstora flamenca, to stvarno postoji… ne znam s čime bih to usporedila. Tamo su prve plakete kad je napravljen prvi festival flamenca u Granadi 1922. godine, diploma pobjednika, stari rekviziti, stare knjige… da to ljudi ne čuvaju unutar svojih obitelji, dali su ovom muzeju.

Kad si tamo, imaš osjećaj da sve možeš. Mi smo jako mala zemlja i svi smo umreženi. Na stranu to što ti se ljudi ne žele javiti na telefon, ali svatko nekoga zna. Baš zato što smo mali, bolje smo vezani, i ja ovdje imam bolje kontakte i bolju suradnju nego netko tko je u SAD-u. To je naša prednost što smo malo tržište.

Koliko ti od tvoje kreativnosti uzima vremena ovaj organizatorski dio posla? Koliko ti to uzima energije kroz dan i kroz godinu da se ne baviš svojom izvedbenom umjetnošću?

Poziv za Málagu je došao početkom svibnja, a ja sam već ranije počela slati ponude drugim gradovima za Tablao, Flamenco en Vivo, ciklus flamenco koncerata koje sam u ožujku ove godine pokrenula u Klubu Kazališta Komedija, a koji je svaki put bio rasprodan, uvijek sa španjolskim headlinerom.

Zamisli, pošaljem mail, još idem preko neke preporuke, mjesec dana se nitko ne javlja, ne možeš doći ni do koga, a žena u turističkoj zajednici je mislila da prodajem flamingo luftiće. Znaš ono, flamenco-flamingo… u jednom sam trenutku pukla kad me pitala što prodajem pa sam joj rekla: „Gospođo, znate li vi da pričamo o UNESCO-voj baštini?“ Pa njima su Španjolci turisti. Ne znaju osnovne stvari.

Ili, primjerice, misliš da razgovaraš s nekim tko zna što je flamenco pa ti kaže: „Da, da, volimo mi Portugal…“ Oni uopće ne znaju neke osnovne stvari. Ne mislim da to mora znati svatko, ali ako radiš u kulturi, u turizmu, moraš znati neke osnovne stvari. U svom tom ludilu, zove mene jedna gospođa, Hrvatica, koja je dobila moj broj od Kluba Kazališta Komedija.

„Užasno je teško baviti se bookingom, a pogotovo zato što ne možeš prodati nešto jer ljudi ni ne znaju što im nudiš“

Rekla je da ima jednog prijatelja, autora iz Madrida, koju ju je molio moj kontakt. Tablao je prilično povećao vidljivost među Španjolcima koji se tagiraju na društvenim mrežama pa sam mislila da ću na mail dobiti neku ponudu da kupim flamenco program.

U cijelom tom očaju, meni odjednom stiže mail od SGAE-a u kojem me pozivaju u Malagu, da mi je sve plaćeno. Znači, tri puta sam pročitala mail misleći da me netko zafrkava. U jednom trenu prodaješ luftiće, a u drugom se ovako nešto dogodi. To mi je bio takav vjetar u leđa!

Užasno je teško baviti se bookingom, a pogotovo zato što ne možeš prodati nešto jer ljudi ni ne znaju što im nudiš. Užasno je teško bilo što organizirati. S našim ljudima je užasno teško raditi. Pritom ne mislim na privatnike, nego na ljude koji su na plaćama koje mi financiramo.

Prodajem i neke svoje programe. Imam nešto dogovoreno, kupim avionske karte, bukiram sve, mjesec dana je do turneje, a ja još uvijek za jedno mjesto ne znam koji datum je u pitanju.

Flamenco Festival Zagreb/Filip Kovačević

Je li moguće išta organizirati ako nemaš neke osnovne informacije?

Ova država funkcionira po nekakvoj inerciji jer kad vidiš kako ljudi rade – to je raspad sistema! Još ispadne da su koncertne dvorane jedini sustavi koji funkcioniraju. Sve ostalo je katastrofa. Ne znam zašto nitko o tome ne priča. Što je najbolje, kad dovodiš strance, ti promoviraš Hrvatsku! U Málagi svi znaju za Hrvatsku ili preko nogometa ili preko mora. Svi znaju za tu malu Hrvatsku. Kad dovodiš strance, ti radiš promociju svoje zemlje vani.

Znaš što ću ti još reći, mi smo svi hermetički zatvorene skupine, jazz, blues, plesna scena, estrada… Ako si autsajder, u smislu da se ne krećeš u tim krugovima ili nemaš ovdje s kim raditi, teško je ući.

Meni su najveće reference to što sam radila kao producent u Hrvatskome glazbenom zavodu, kao urednik na CMC-ju jer to koncertnim dvoranama i kulturnim uredima znači da sam ozbiljna i da im neću prodati mačka u vreći. Nije isti flamenco na nekoj amaterskoj razini ili onaj na nekoj višoj razini kad dovodiš ljude koji su bili na turneji s Pacom de Luciom.

Gitarist kojeg sada dovodim, Alejandro Hurtado Garcia, kojeg sam slušala uživo u Málagi, pobrao je sve žive nagrade u Španjolskoj i sad ima program s primabalerinom nacionalnog baleta Španjolske. Drugi čovjek je Juan Carmona Amaya, koordinator SGAE-a za flamenco za cijelu zemlju iz poznatoga gitarskog klana Habichuela. On je taj autor od maloprije, zahvaljujući kojem sam pozvana na FlamencoEñe.

Znači li to išta našim ljudima ako nisu upoznati s flamencom?

Ako je toliko poznato i ako o tome ipak nešto mogu pronaći na Googleu ili se s nečim poistovjetiti, to će ih prije privući. Možda ne toliko za Zagreb, ali za manja mjesta sigurno. To su stvari koje prodaju.

Iz tvog iskustva, koliko su naši gradovi otvoreni za takve projekte izvan turističke sezone?

Prilagođavam programe budžetu nekog grada. Neću sad najskuplji program ponuditi nekom mjestu ili dvorani koja ima mali budžet, ili gdje na programe dolazi samo lokalno stanovništvo. Zato jesam promotor koji prema potrebi ili publici može odrediti gdje se što može prodati ili staviti na program.

Sad kad si rekla da si u Španjolskoj na tom showcaseu bila među svojim idolima koje cijeniš, što to znači za tebe kao umjetnicu, a ne samo organizatoricu?

Većina organizatora i je u flamencu, ali za mene ti je to bio flamenco Disneyland. Meni je to bila prilika da neke od njih vidim prvi put uživo, prvenstveno zato što ih nitko tu ne vodi jer su preskupi (neki su programi zasad doista preskupi za naše tržište) ili nema interesa. Znaš ono, kolike su šanse da ja idem u Španjolsku i tijekom godine hvatam te ljude po koncertima? Najbolje je što kad jednom to čuješ uživo i skužiš da je uživo još bolje, da ti ljudi stvarno opravdavaju svoju kvalitetu.

Uz Ujedinjeno Kraljevstvo, Hrvatska, Češka i Francuska su bile prisutne na showcaseu od ovih europskih zemalja. Kad smo razgovarale posljednji put, rekla si da je dosta jaka flamenco scena u Češkoj.

Da, oni imaju dosta razvijenu mrežu škola flamenca, puno plesnih produkcija. Od te starije generacije gitarista koja je ostala, oni su sad imali Tomatita i Vicentea Amiga. Ja sam slušala Tomatitova sina u Málagi. Baš sam pitala i druge kakva im publika dolazi na koncerte, je li to opća publika ili aficionadosi, ljubitelji.

Primjerice, u Hrvatskoj dolazi i opća publika, ne samo zaljubljenici u flamenco. Kolega iz Češke ima festival Iberica. Svi kažu da je užasno teško, svi imaju probleme s pokroviteljima, sponzorima, samo što su u nekim zemljama budžeti veći ili manji, ali svi imamo iste probleme.

MALAGA FLAMENCO EÑE 2023./Jesús Domínguez / Fundación SGAE

„Postoje festivali koji nisu isključivo vezani za flamenco, ali su možda vezani za folklor, Andaluziju ili world music“

Neke zemlje imaju prilično razvijen sustav subvencija za umjetnike i razvijanje njihovih programa. Kakvo je tvoje iskustvo?

Ja sam dosad na natječaj prijavljivala isključivo festival. Nikada nisam prijavljivala svoje gostovanje vani. Sada ću angažirati jednu suradnicu koja se bavi baš natječajima pa ćemo pokrenuti i taj dio, za početak po Hrvatskoj, a zatim i Austriji, Češkoj, Sloveniji.

Najviše šanse da dobijem subvenciju, barem po mom mišljenju, imam s ovim projektom koji sam napravila s Tamburaškim orkestrom HRT-a. Taj će se koncert dogoditi 4. rujna u Klovićevim dvorima u sklopu Scene Amadeo. To je jedan vrlo konkretan koncertni program koji bismo trebali ponuditi Ministarstvu vanjskih poslova pa kad naše ambasade imaju potrebu za nekim programima da im budemo na radaru.

Lorca, Flamenco i tambura zove se vaš zajednički program. Rekla si da je to prvi put za djela Federica Garcíje Lorce za flamenco izvedbu raspisan aranžman za jedan tamburaški orkestar. Čini mi se da je to jedna sjajna ideja za projekte koji bi se mogli dogoditi u inozemstvu.

Mi bismo mogli s tim projektom sigurno doći u Španjolsku. Postoje festivali koji nisu isključivo vezani za flamenco, ali su možda vezani za folklor, Andaluziju ili world music. Čekam da prvo izađe taj album, nadam se u rujnu. Najveći su problem avionske karte koje su strašno skupe do Španjolske, ali dobra je stvar što je jedna niskobudžetna aviokompanija nedavno otvorila izravnu liniju Málaga-Zagreb.

Mi i dalje imamo užasno velike troškove avionskih karata za festivale koji imaju manje budžete gdje bi mi se događalo da avionske karte platim isto koliko i honorar. S ovom novom linijom otvorile su nam se mnoge mogućnosti da povećamo mobilnost umjetnika.

Flamenco Festival Zagreb

Što ti je najdraže što se događa na izvedbama uživo?

Najviše uživam u reakciji publike. Pogotovo kad radimo tablao s plesom, ljudi znaju u jednom trenutku početi vrištati, a nama je to jako zabavno. Znamo kapacitet plesača, znamo koliko su ludi i onda kad to udaranje nogama prijeđe sve granice pa kad krenu ovacije – to je najbolji osjećaj.

Koliko ti svakodnevnica utječe na razvoj vlastitih kreativnih sadržaja? Kod nas je poznato da umjetnici moraju raditi na više područja kako bi si osigurali sredstva, međutim to jako utječe na raspršenost fokusa.

Ja ti to pokušavam iz dana u dan. Organiziram si tjedan da se bavim samo pokušajima bukiranja, ali trenutno nemam vremena ni za kakvo stvaralaštvo, nažalost. Najbolji su mi za to studeni i prosinac, hladni mjeseci, da se zbuksamo u studio. Užasno je teško… Bila sam ful u novinarstvu, radila sam puno godina u političkoj stranci u operativi.

Znači, nijedna industrija nije toliko teška kao ova glazbena. Nekako imam osjećaj da u nekim drugim sustavima, ako nisi produktivan, izađeš iz kolektiva jer kolektiv ne dopušta da se krpaš uz njega. U ovom poslu, svi s kojima pričam, svi uvijek pričaju o nedostatku pravih menadžera. Ti nemaš osobu koja će tebe uzeti i baviti se tobom kao da je to njezin projekt.

Prošle si godine u studenom nastupala i u Pragu, zar ne?

S obzirom na to da surađujem s češko-slovačkom scenom, oni dođu ovdje, a kolega plesač Mitja Obed i ja odlazimo tamo. Bilo je dobro i program je bio zamišljen kao Flamenco Balcánico. Osim tradicionalnog flamenca, tražili su me da pjevam i romsku glazbu s Balkana. Super je fora što je to nama tu poznato, možeš reći da je nešto iz Makedonije, Crne Gore, Rumunjske, ali zemljama koje su sjevernije – njima je to sve isto. U biti, bila sam vrlo ponosna na to balkansko podrijetlo jer je njima ta glazba vrlo egzotična.