Bostonski simfonijski orkestar i nezaboravna koncertna večer

Nije tajna da je već godinama Ljubljanski festival jedan od najvećih festivala u ovome dijelu Europe. Buždet koji mu osiguravaju Grad Ljubljana i brojni sponzori omogućili su stvaranje golemog festivala koji je ove godine uveseljavao Ljubljančane i njihove mnogobrojne goste tijekom gotovo cijelog ljeta, od 20. lipnja do 3. rujna.

Odraz (ne)financiranja kulture

Prošla je koncertna sezona (2022./2023.) u zagrebačkom Lisinskom bila svojevrsni nadomjestak svim „izostancima“ iz pandemijskog i postpotresnog razdoblja pa smo imali sreće u samo jednoj sezoni ondje čuti veći broj vrhunskih inozemnih orkestara nego inače, poput Kraljevske filharmonije iz Londona, Montrealskog simfonijskog orkestra ili Češke filharmonije. No za Ljubljanu je to sasvim uobičajeno, ne samo tijekom ljetnog festivala nego i tijekom sezone; recimo, Berlinska filharmonija na svojem gostovanju nakon Zagreba nije zaobišla Ljubljanu, ali Bečka filharmonija koja će otvoriti Zlatni abonma Cankarjeva doma u Zagrebu neće nastupiti.

Nije, naravno, važno da Zagreb ima isto što i Ljubljana, ali je svakako dobar pokazatelj programiranja zagrebačke klasičnoglazbene scene koja itekako kaska za drugim europskim (zapadno)europskim metropolama. O široj sceni na razini države nažalost je uzaludno razmišljati, a kamoli govoriti.

Najveći krivac tome jest razlika u financiranju između Ljubljane i Zagreba odnosno Slovenije i Hrvatske, a dok se takve stvari ne promijene iz korijena, ostajemo tu gdje jesmo. Naravno, uz nadu da će se u nadolazećim godinama i desetljećima sustavnije raditi na kulturnoj izobrazbi mlađih generacija: kako u Zagrebu, tako i u Hrvatskoj. Kada je u pitanju svojevrsna regionalna sinergija, više povezanosti na glazbenoj sceni na relaciji Zagreb-Ljubljana ne bi bilo na odmet.

Prilika za slušanje vrhunskih koncerata

Zahvaljujući ulasku Hrvatske u schengenski prostor, za ljubitelje kulture Ljubljana je (vremenski) još i bliža. Tako ste za otprilike sat i pol u slovenskoj prijestolnici i spremni za uživanje u koncertima kakav je održan u petak, 1. rujna 2023. Ne događa se tako često da izvrsni orkestri s drugih kontinenata gostuju u Zagrebu ili u susjedstvu pa je nastup Bostonskog simfonijskog orkestra predvođenog šefom-dirigentom Andrisom Nelsonsom i obogaćenog pijanistom Jean-Yvesom Thibaudetom bio izvrsna prilika za izlet u Ljubljanu.

Foto: Dario Poljak

Program koncerta znatno je obećavao, a izvođači su se itekako pobrinuli da obećanja ispune. Četiri afroamerička plesa Carlosa Simona, suvremenog američkog skladatelja, naručio je Bostonski simfonijski orkestar prošle godine. Skladba je to tipičnog postmodernističkog zvuka koji ne preza od tonalitetnosti i „poznatog“. Čak ni programska knjižica ne preže od opisivanja njegove glazbe filmskom: „Orkestrski zvok napolni s sodobnimi, filmskim i zvočnimi barvami in posebnimi učinki…“ Kako naslovi stavaka (Ring Shout, Waltz, Tap! i Holy Dance) i sami sugeriraju, svaki od njih sadrži određene elemente karakteristične za afroameričku glazbu prve polovice 20. stoljeća na koju se skladatelj osvrće.

Ostavi li se postrance pitanje unikatnosti Simonova izričaja, Bostonski simfonijski orkestar je u toj skladbi pokazao svu snagu svojeg moćnog tona koji ni u kojem trenutku ne posustaje u dosezanju najviših standarda u orkestralnom muziciranju. Svaka od dionica savršeno je predstavila svoj dio, a homogenost njihova nastupa bila je očaravajuća. Na početku koncerta posebno su dojmljivi bili limeni puhači koji su znalački balansirali između klasike i jazza.

Bostonski simfonijski orkestar je u toj skladbi pokazao svu snagu svojeg moćnog tona koji ni u kojem trenutku ne posustaje u dosezanju najviših standarda u orkestralnom muziciranju

Sasvim drukčiji zvukovni svijet Andris Nelsons donio je u Petruški Igora Stravinskog vodeći narativ priče besprijekorno. Baletne slike sjajno je nizao jednu za drugom, dok su se u orkestru isticali solisti na različitim instrumentima – od majstorskog sviranja koncertnog majstora, fagota i trube sve do harfe i klavira.

Foto: Dario Poljak

Idealna zvučna slika

Komorne situacije u partituri pružile su naročito dobar balans glasnim orkestralnim trenutcima. Sve je to ukazalo na činjenicu da dobar orkestar ne čine samo izvrsni solisti, nego i sjajno povezani glazbenici koji zajedničkim trudom stvaraju izvanrednu orkestralnu sliku. Isto je orkestar ponovio u izvedbi koreografske poeme La Valse Mauricea Ravela na kraju koncerta, kojom je osvojio zaslužene dugotrajne ovacije publike u Gallusovoj dvorani Cankarjeva doma.

Dobar orkestar ne čine samo izvrsni solisti, nego i sjajno povezani glazbenici koji zajedničkim trudom stvaraju izvanrednu orkestralnu sliku

Istup solista pred (nešto manji) orkestar na početku drugog dijela nije promijenio dojam o tom moćnom američkom ansamblu. Renomirani pijanist Jean-Yves Thibaudet za svoj je nastup odabrao Peti klavirski koncert u F-duru, op. 103 Egipatski Camillea Saint-Saënsa. Zapanjujuća lakoća kojom je svirao najvirtuoznije pasaže i osjećajnost kojom je iznosio lirske melodije samo su vrh sante leda Thibaudetova pijanizma.

Za njega je klavir instrument s nevjerojatnom paletom boja kojima očarava iz fraze u frazu, posvećujući pažnju različitim ugođajima koje oslikava prebirući po tipkama. Dojmljivost njegova nastupa bila je na istoj razini kao i kod orkestra, što je rezultiralo nezaboravnom koncertnom večeri.