ruj

2023

Recenzija

Slušali smo prvi

pocket palma - III

Katja Jukić

pocket palma /Matej Grgić

pocket palma snimila je novi, sad već dugoiščekivani album, koji će objaviti 22. rujna, a naziv mu je – jednostavno i znakovito – III.

Upravo je to bio povod za susret s Anjom, Lukom i Brunom još krajem kolovoza. Iako je dan počeo nestankom struje u čitavoj ulici – zbog čega se nismo družili u studiju, već na slatkoj i udobnoj terasi Aquarius Recordsa, obasjani suncem i okruženi zelenilom – uzbuđenje koje je vladalo u zraku zbog preslušavanja novog albuma nije nestajalo.

Na stolu su nas dočekali friško otisnuti vinili i CD-ovi vrlo intrigantnog covera za čiji je grafički dizajn zaslužan Sandro Žabek. Već i prvi pogled na minimalističku, ali krvavu naslovnicu albuma nagovještava novu eru benda, nešto kao pocket palma gone bad – u najboljem mogućem smislu.

Imali smo privilegiju s bendom među prvima poslušati album III, a gledajući njegovo fizičko izdanje, dok slušamo nove materijale, ni naš trio nije mogao sakriti uzbuđenje: „Ja sam šef danas“, rekao je Luka uz smijeh i nastavio: „Uzbuđeni smo, nismo jako dugo izbacili album i mislim da su ljudi već lagano spremni da dobiju novi materijal. I mi smo isto spremni da ga damo. Bili smo spremni i prije godinu dana, ali je malo to potrajalo (smijeh)“. Anja je nakon toga objasnila proces:

„Mi smo ga nekako završili, pa nam je trebalo malo dulje da ga umiksamo, pa nam je trebalo dulje da snimimo spotove, a nekako funkcioniramo na način da volimo imati gotovo sve do kraja i da onda samo možemo sve izbacivati van. Ovo je prvi put da se to nije desilo, nego smo imali gotov album, a spotove ne, nekako je to sve malo kasnilo. Ali ovo je prvi put da imamo ploče prije nego što je album izašao, tako da smo barem s tim jako, jako sretni!“

pocket palma/Matej Grgić

Iako smo dobili priliku poslušati album prije većine naroda, najveći su obožavatelji svoje potpisane ploče i CD-e mogli prednaručiti još sredinom kolovoza, pa su ih neki sretnici već dobili na svoju adresu te zavrtjeli svoje vinile u gramofonima. Kako se osjećaju kad vide album u fizičkom obliku, nakon mjeseci preslušavanja u četiri zida?

„Jako lijepo jer je ovo jako dobar cover“, spremno odgovara Anja, a Luka nastavlja: „Sad smo se već naviknuli da imamo ploče, ali kad je prvi album izašao, to nam je bilo onako Isuse Kriste!“ Držati prvi album u rukama bilo im je, kažu, šokantno, a sad im je to već normalna stvar i logičan slijed stvari.

Djelomično je za to zaslužna i postupak im olakšava njihova diskografska kuća, Aquarius Records: „Olakšavaju nam to što mi nemamo pojma gdje da pošaljemo mail da nam se naprave ploče. (smijeh) Naravno, olakšavaju nam cijeli taj dio, birokraciju, pogotovo za nas koji smo producenti, sami radimo spotove, cijeli vizualni identitet i društvene mreže – sve to radimo sami pa je lakše kad imaš nekog tko rješava mailove.“

Dok smo razgovarali, pokušavali smo istovremeno slušati album i fokusirati se na pjesme, proces njihova nastanka i priče koje stoje iza njih. Album se sastoji od 14 pjesama, a glazbu, tekst i aranžmane svih pjesama radili su Anja Papa, Luka Vidović i Bruno Žabek, odnosno pocket palma.

Nakon pocket palme i Atoma, ovo je album najduljeg trajanja, ali i njihovo najraznolikije i najambicioznije izdanje dosad. Kako bi opisali i predstavili svoj treći album nekome tko ga još nije čuo, pitam ih, a Bruno kratko i kao iz topa odgovara: „Raznovrstan!“, a onda riječ prepušta Luki: „Jako je raznovrstan i dosta je drukčiji od prva dva albuma, i konceptualno, i po svakoj pjesmi zasebno. Konceptualno se razlikuje po tome što su sve pjesme zapravo spojene u jednu cjelinu i ne prekidaju se, nema pauze između pjesama. Stilski se dosta razlikuje, i unutar albuma se stvarno proteže preko nekoliko glazbenih stilova.“

pocket palma/Matej Grgić

I zaista, sve se pjesme savršeno prelijevaju iz jedne u drugu, bez naglih i osjetnih prijelaza, a uz fade out su se pobrinuli i za to da i okretanje ploče na gramofonu bude smooth.

Album otvara nježna, ljubavna pjesma pod naslovom ”četiri zida” čijoj milozvučnosti uz mekane zvukove syntha i ritmične beatove doprinosi duet Lukina i Anjina vokala. Prva je pjesma laganija, sporija, ali i lirički sirovija u odnosu na prijašnji opus i, iako će naivna slušatelja možda zavarati i navesti na to da pomisli kako je ovo „tipična“ pocket palma u laganijoj verziji, iluzija će se u potpunosti razbiti već sljedećom pjesmom čija poruka nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

„Synth wave nam je super i volimo ga raditi, ali nam ga je također i malo dosta. Nemamo problema s tim da je nešto u mainstreamu, realno, i devedeset posto ovog albuma trenutno je u mainstreamu i nije u tome stvar, nego su samo svi na svjetskoj razini počeli raditi synth wave i ja ga više ne mogu ni čuti, jednostavno mi je prezasićeno i više mi ga se ni ne radi. Mislim da smo si s ovim albumom dali prostora da radimo doslovno što god. Nismo se uopće žanrovski ograničavali, što će ići na ovaj album i hoće li pjesme pasati skupa, ali na kraju smo ih spojili i – pašu!“

Glatkim prijelazom i stihom mislim da bih tako bio bolji, Lukin nas glas uvodi u ”ne mogu biti kao oni”, singl objavljen prije tri mjeseca čiji tekst nosi važnu poruku. Iskreno i ogoljeno, bez ustaljenog vela metaforičnosti, Luka je progovorio o onome o čemu se kod nas baš i ne priča, a pogotovo ne pjeva.

Dok se svi topimo u svojim nesigurnostima i mrzimo ono što vidimo u ogledalu jer nam društvo i dalje konstantno nameće sliku idealnog tijela i idealnog izgleda, Luka je odlučio iskreno progovoriti o jednoj od velikih tabu tema – poremećaju u prehrani.

„To je moja najosobnija pjesma dosad jer sam odlučio da ću cijeloj Hrvatskoj i regiji reći da imam poremećaj u prehrani. Drago mi je da je netko (ja) (smijeh), to u ovim prostorima napravio, pogotovo kao muška osoba jer se stvarno o tome ne priča puno. Nadam se da se barem netko pronašao u tome i da mu je pomoglo, meni svakako jest, pa mogu staviti kvačicu na jedan cilj“, priznao je hrabro Luka.

„Osim toga, fakat je dobra pjesma!“ nadovezala se Anja. Singl prati i važan spot, koji je donio i dugoiščekivanu kolaboraciju naše glazbene i plesne scene koja je također prepuna talentiranih i kreativnih mladih ljudi čiji rad često prolazi ispod radara. pocket palma napokon je pogurala i plesnu priču koja je njihovoj glazbi dodala još jednu dimenziju.

„Mi to želimo cijelo vrijeme, ali to košta. Plesači koštaju, koreografija košta, a naši budžeti su otprilike koliko košta KonTiki sladoled“, našalila se Anja i ispričala: „Inicijalna nam je ideja bila samo zamoliti par prijatelja da rade neku minimalnu koreografiju rukama, što mislimo da svatko tko ima ritma može, ali naš DOP i gaffer Sandro Sklepić savjetovao nam je da ipak uzmemo plesače. A svi već godinama želimo plesače. Zapravo, imali smo plesače u ”Mene nema”, ali to nije bila koreografija, to je više bio neki party.

I nekako smo uspjeli iz nekog džepa izvaditi da si ih priuštimo. Toliko je to sve podiglo cijeli koncept! Kad smo sjeli s koreografkinjom na kavu, baš smo joj objasnili koncept pjesme i što želimo da ta koreografija izazove. U meni ta koreografija izaziva tjeskobu. I to je ono što je trebalo ispasti iz ovog cijelog spota i mislim da nam je zapravo baš super to ispalo. Uspješno je tjeskoban!“

pocket palma/Matej Grgić

S obzirom na to da je pjesma ”ne mogu biti kao oni” Lukina osobna priča, a u njoj je ispjevao svoje iskrene osjećaje i strahove, zanimalo me bude li ih ikada strah izreći nešto pjesmom i jesu li ikada nesigurni. „Do ovog smo albuma imali jako puno metaforičkih stvari u kojima sam ja rekao već sve što sam rekao u ”Ne mogu biti kao oni”, ali smo prvi put počeli direktnije stvari pisati. I ne paziti na estetiku riječi toliko“, na što se Anja nadovezala: „Ne pišemo više: nebo je zeleno, boli me glava, nego: nije mi dobro.“ Sad će im, kažu, i dalje biti lakše pisati jer si mogu dozvoliti da budu izravni, „a ne da ljubavnu pjesmu zamaskiramo u svaki mentalni problem koji svaka osoba ima ikad u životu. Vidjet ćemo što će dalje biti, nama se stalno sve mijenja u glavi i nemamo pojma što ćemo raditi sljedeće, ali sad imamo tu opciju da budemo malo direktniji jer smo si to dozvolili. I je – oslobađajuće je!“

Upravo su im nedovoljno razrađene i upečatljive tekstove na albumu Atomi kritičari najčešće zamjerali. Možda je riječ o prokletstvu drugog albuma, ali prije bih rekla da je u pitanju samo jedan stadij razvoja, jer ogromni su rast i pomak vidljivi u odnosu na njihov prethodni rad, kako u produkciji, tako i u lirici. No nisu za to zaslužne kritike, iako ih, naravno, čitaju.

„Drago mi je kad je lijepa, a kad nije lijepa – smiješno mi je“, zaključila je Anja. Svejedno, do napretka su ih doveli njihov trud i rad, ali i svijest o nedostacima: „Meni je jasno stvarno, tekstovi na Atomima nisu neki groundbreaking tekstovi koji nisu nikad viđeni, dosta su čak slični našem prvom albumu, koristili smo slične motive jer nam je nekako trebao još jedan album da zacementiramo što je pocket palma u tom dobu bila. I to smo napravili nekako prirodno“, iskreno se na Atome osvrnuo Luka, a Anja je priznala kako je svjesna da im je dio tekstova zaista dubok, dok je drugi dio infantilan, „ali je i dalje ono, kjut“.

I dok univerzalni stihovi djeluju na publiku koja se s njima lako poistovjećuje i suosjeća, album III zbirka je osobnih priča i osjećaja.

„Sad smo došli do nekih osamdeset posto iskrenosti, a mislim da bi se neki ljudi malo zabrinuli za nas kada bismo došli do sto posto“, uz smijeh je rekla Anja.

Nakon iskrene ispovijesti i ode tijelu, ”sve je tvoje” prva je od čak dvije ”opasne” pjesme na albumu. Plesni ritam tjera na čaganje, ali osvještavanjem stihova slušatelj se može lako i brzo otrijezniti. Valjda smo se svi susreli s ljudima koji uvijek glume žrtve, sebično si prisvajaju sve što dotaknu i ponašaju se nedodirljivo (u najgorem smislu). Imam osjećaj da su sav bijes prema osobi na vrlo ukusan, da ne kažem pristojan način unijeli u tekst pjesme i iskreno se nadam da im ona donosi oslobođenje i olakšanje.

Vjerujem da slušateljima hoće. ”kolor” i ”vrijeme stoji” dvije su pjesme trajanja ispod dvije minute, a objavljene su istovremeno, kao dvostruki singl. „Te dvije pjesme nekako su najnježnije, najljetnije, pa smo ih odlučili izbaciti usred ljeta“, kaže Anja.

S primjesama sad gotovo pokojnog synth wavea (barem što se ovog albuma tiče), prelijevanje Anjina u Lukin glas donosi jednu posebnu magiju u svačije uši. Na tu smo kombinaciju već naviknuli (iako je se još nismo zasitili), ali u tom mi trenutku pocket palma najavljuje veliku novost: sljedeću je pjesmu napisao i otpjevao Bruno.

„Ja sam htio reći da je tu Luki bio glas promukao“, duhovito kaže Bruno, poznat i kao junak novoga atraktivnog garažnog rock benda DJECA! čiji ste nastup posljednjih mjeseci teško mogli propustiti, ali ako jeste – savjetujem vam da što prije ispravite tu nepravdu. Brunin glas sada možemo čuti u drugačijem aranžmanu, bez vrištanja, divljih bubnjeva i trganja vrata, a on nam je ispričao priču o šestoj po redu pjesmi na albumu pod naslovom ”ne znam”.

pocket palma/Matej Grgić

„Pjesma je nastala davno prije, samo uz akustičnu gitaru. Bila mi je super pjesma, ali je nikako nisam mogao ukomponirati u DJECU! jer je tamo sve divljanje i trganje. Tekst govori o prolaznosti u životu generalno, inspirirale su me neke knjige koje sam čitao i to. Baš mi je blizak taj tekst, baš mi znači. Dosta je ljudi reagiralo kao ‘koja depra!’, a zapravo uopće nije depra, nego je samo pitanje: ‘šta je ovo?’. Nije sad ono želim se ubiti ili nešto, nego se samo pitam što je ovo oko nas. Generalno me zanimaju ta neka duhovnost, svemirci, gdje se nalazimo, što je sve uopće?“

Ozbiljna je tematika pjesme kaže, zabrinula i Benjamina, bubnjara benda, ali Bruno uvjerava: „Ja nisam uopće tužan, nemam nikakve negativne misli, to je samo znatiželja. Kad se malo udaljiš od svega, od svakodnevice, pa se pitaš gdje se mi nalazimo.“

U zaraznoj, plesnoj, ali laganoj je pjesmi otvorio neka velika filozofska i egzistencijalna pitanja te si napokon priskrbio zasluženo mjesto pjevača u pocket palmi.

„Došao sam na audiciju kod Luke u stan i pustili su me, to je to, svidjelo im se! Čak nema ni gitarske solaže!“ Kada budete slušali album, primijetit ćete kako na njemu nema nijedne suradnje. pocket palma je inače poznata po svojim suradnjama, a s obzirom na njihovu svestranost, često rade sve u vezi produkcije ili režiranja spotova za druge artiste. Moje je zapažanje potvrdio Luka: „Suradnje su uvijek izvan albuma. Nemamo ni jednu suradnju na albumima pocket palme.“

No jedno je preslušavanje dovoljno kako biste shvatili da je konceptualni album poput zbirke osobnih ispovijesti, iskorak iz zone komfora, nakrcan iskrenim emocijama koje nitko osim njih troje ne može prenijeti.

„Možda se to i desi nekad, ali ovo nam je baš osobni album, iskreno ne mogu ni zamisliti da je netko featuring negdje. Svi naši prijatelji koji jesu na sceni i s kojima volimo surađivati bore se više-manje s istim stvarima i nije da oni ne mogu biti featurani na pjesmama jer oni to ne razumiju, nego je ovo jednostavno neka naša osobna priča i ovo smo baš nas troje. Napokon smo uspjeli zacementirati to da je Bruno treći dio benda, da nismo duo“, govori Anja dok pokazuje svoju tetovažu broja 3 i prepričava anegdotu o nespretnosti novinara koji su čak i ispod njihove fotografije napisali duo.

„Meni je to jasno, Luka i ja smo furali taj dio, ne nužno da smo duo, nego su se događale situacije kad nismo imali jako puno ovako službenih stvari, nego smo isti dan trebali nove fotke, a ja sam već kod Luke doma, Bruneku se ne da dolaziti i onda se fotkamo nas dvoje da možemo u sljedećih deset minuta to poslati. Stoga mi je jednostavno jasno zašto se dogodio taj dio da smo mi samo duo, ali ako gledamo povijest pocket palme, mi smo kao duo odsvirali jedan koncert.“ Na tom je (jedinom) koncertu, kažu, Bruno bio u publici, ali otad je dio benda i sve više inputa ima i u kreativnom dijelu, a svaki dio stvaranja, sviranja i nastupanja rade zajedno, kao trio.

Sedma pjesma, ”govori mi”, vjerojatno je najmračnije ostvarenje pocket palme dosad. Njezina je autorica Anja, a uz nastanak pjesme veže interesantnu priču: „Bila sam pozvana na neki writing session u Srbiju, ali sam vadila zub i nisam mogla ići. Od te ljutine što ne mogu ići sebi sam napravila pjesmu i planirala sam je dati nekom, ali onda sam isti dan napisala tekst. Ne znam da sad budem osamdeset posto ili sto posto iskrena (smijeh) – ova je pjesma o onom periodu nakon što sam neko vrijeme jako dobro, i onda me krene pucati depresija, mrak mi govori iznova. Ovo je sad stvarno, jako, sto posto iskreno.“

pocket palma/Matej Grgić

Anja je za pjesmu radila cijeli aranžman, a refren je, kaže, nastao po loopu koji je pronašla u nekom davno zaboravljenom folderu. Kreativni je proces, potvrđuju, jako random, a iako najčešće prvo rade matricu, umjetnost i stvaralaštvo igre su bez pravila. Na sličan je način nastala i ”usred ničega”, odnosno kratki interlude sastavljen od orkestralnih plug inova koje je otkrio Luka, a koji su adekvatno smjestili na sredinu albuma.

Debitantski se glazbeni projekt Luke i Anje zvao Side Project, a stilskim, žanrovskim i estetičkim zaokretom nastala je pocket palma. Album III na određeni je način i vraćanje korijenima.

„Bilo je to ljeto 2015., bili smo kod mene na moru, pisali smo pjesme i to je bila jedna od prvih pjesama koje sam ja ikad napisala jer je za Side Project uglavnom sve radio Luka. Imali smo ovaj instrumental i ovo je melodija refrena te pjesme iz 2015. godine“, rekla je Anja o pjesmi ”iluzija”, jednoj od mnogih pjesama za dance break koja će zbog svog elektroničkog zvuka i repetitivnih stihova na live nastupima vjerojatno izazivati plesni kaos uz svjetla stroboskopa. Bruno je sljedeću najavio kao „najbolju pjesmu na albumu“.

Snažna ženska, senzualna energija koju u sebi nosi pjesma ”ruke”, ali i Anja, koja se s lakoćom transportira iz slatke u mračnu djevojku, pa onda u seksi ženu, a priznaje da se tijekom izvedbe sličnih pjesama tako i osjeća:

„Ovo je malo prosto. Ja na svakom albumu imam bar jednu „prostu“ pjesmu zamaskiranu u lijepu. Recimo, ”daleki poljupci” je jako seksi pjesma, baš je senzualna i jako je kul, i ona mi je za live nekako najdraža. Volim seksi. Isto je zanimljivo kako je većina ovih pjesama nastala na random način. Ja sam samo htjela seksi pjesmu, a ”ruke” je nastala od posljednjeg loopa prijašnje pjesme – samo se nastavila. Potpuno se slučajno dogodilo da su sve pjesme na albumu spojene zajedno, mi smo samo krenuli slagati pjesmu na pjesmu.“

pocket palma/Matej Grgić

Mikrofon i svjetla reflektora već u sljedećoj prepušta Luki koji nam uz ogroman stilski i zvukovni zaokret napokon otkriva još jedan svojih talenata: repanje. Ako je u ”Ne mogu biti kao oni” pokazao svoju ranjivu, ali hrabru stranu, ”trač” je traka na kojoj glavnu riječ preuzima njegov badass alter ego koji sipa stihove u fantastičan disstrack.

Bez dlake na jeziku, u drugačijoj formi, daleko od synth wavea i retro stila, uranja u format popularne muzike i daje nam nešto potpuno novo i iznenađujuće u diskografiji pocket palme.

Prvo smo se našalili kako im je sljedeća postaja definitivno Drito, ali već je na prvo slušanje jasno da ova pjesma ima ogroman hitoidni potencijal.

Luka repa, a pjesma ima prizvuk trapa, latino gitare, melodičnost i nevjerojatno je catchy. „Imam dvije pjesme na albumu o jednoj osobi koja mi je bila u životu otprilike dva mjeseca, i nije dobra osoba – to hoću reći.“

III je veliki korak pocket palme u popularnu glazbu, odmak od retro spike, zvuk kakav bismo rado čuli na radiju dok putujemo, u tri ujutro na nekom partyju ili dok ušuškani u dekicu lijemo suze zbog života.

Oduševljenje njime ne krije ni Bruno: „Ja ti taj album slušam doma, skačem i pišem njima u chat da je jeben album“, kaže. Sve troje su iznimno ponosni na svoje novo izdanje, njegovu kvalitetu i raznolikost, ali ono najvažnije, napokon su si dopustili da s glazbom rade što i kako hoće, iskreno i opušteno, bez ikakvih žanrovskih, stilskih ili konceptualnih granica, zbog čega se mnogo stvari zapravo prirodno posložilo.

”van kontrole” i ”grli noć” dvije su pjesme na koje bismo polupijani plesali u tamnom, samo reflektorima obasjanom klubu. Anja izdvaja ”van kontrole” kao pjesmu na koju je produkcijski najponosnija.

„Obožavam je! Obično kad radim aranžmane, napravim ih u dva sata i super su mi. Ovaj sam radila osam sati u komadu, sjedila sam i osam sati samo to radila. Kao ono tresem se već, ali ne mogu ustati sad“, dok je instrumental za ”grli noć” prvi koji je Luka snimio, a koji je potencijalno trebao biti za ovaj album. Posljednja na albumu je ”koža”, pjesma koja je nastala kao prerada i prijevod pjesme ”Skin” objavljene na prvom albumu Side Projecta 2016. godine.

Luka ju je najavio kao „ubijačinu u mozak“, ali ona je savršen završetak albuma. Nježna, dirljiva i tužna, ”Skin” je u novoj koži, u jednostavnom i čistom aranžmanu kojega čine klavir i Lukin vokal, while Bruno’s guitar gently wheeps u jednom trenutku, daje zaključak i katarzu.

Ukratko, nakon zajedničkog smo slušanja svih četvero nakratko ostali bez riječi i pustili da se dojmovi slegnu. Kada smo ponovno udahnuli, Anja je u riječi stavila otprilike ono što smo svi osjećali: „Ja dugo nisam slušala od početka do kraja, zapravo mi je ovo sad tako dobro sjelo jer je stvarno album, ide, ide, ide – i sad ova pjesma ubije na kraju i malo sam nesvjesna što je sad bilo.“ Zaista, album je prepun preokreta i iznenađenja, istinske ljudske slobode zapakirane u lijepe, izravne stihove, zarazne melodije i zabavne beatove.

pocket palma/Matej Grgić

pocket palma napokon je skinula sve slojeve i otkrila jedan novi glazbeni identitet koji će svoje potpuno ostvarenje doživjeti na koncertima, a jedan je zakazan za 6. listopada u Tvornici kulture u sklopu Edge festivala na kojemu će Bruno, Luka i Anja nastupiti s čak dva benda.

Plan im je, govore, izrokati s dva benda u istoj večeri jer im je to najdraže. Do promocije u Velikom pogonu publika će se ipak morati malo strpjeti jer „za promociju želimo napraviti neki kaos i malo dići produkciju“. Fokus im je trenutno ipak na drugom projektu. „Fokusirani smo na DJECA! bend. Imamo puno svirki s DJECOM! To nam je sad zabavno, ponovno imamo taj novi osjećaj kao 2020. kad je pocket palma zapravo krenula, kad je to sve bilo jako, jako uzbudljivo, tako nam je s DJECOM! sad, cijelo smo vrijeme nabrijani, samo želimo što više izrokat’, a opet je drugačije“, govori Anja i objašnjava:

„Obožavam nastupati s pocket palmom, obožavam pop glazbu i obožavam biti front osoba, ali jako obožavam i izrokat’ i ne biti front osoba. Super mi je što trenutno imam obje stvari, ali se jako veselim da neke nove pjesme s novog albuma pocket palme krenemo svirati uživo jer će neke isto biti za rokačinu!“

S obzirom na to da već dugo slušaju svoj album, vesele se da ga ljudi čuju. „Puno ljudi ga je čulo, ali to su svi naši prijatelji za koje znamo da imaju sličan ukus kao mi, pa je njima to dobro… Zanima me što će naša publika reći, makar se svima svidjelo ovo što smo dosad izbacili. Zanima nas, veselimo se!“ Različite uloge u dva poprilično različita benda (sastavljena od gotovo istih ljudi) dopuštaju im da se izraze na dva različita glazbena svijeta i prožive neka uzbudljiva iskustva. Bruno je u pocket palmi dosad samo svirao gitaru, a nastupajući s DJECOM! u ulozi basista i vokala postao je opušteniji na sceni:

„Meni je malo stresno i pjevati i svirati, nije mi to baš najugodnije, ali postaje mi ugodno, pogotovo nakon posljednja dva koncerta na kojima nisam imao glas pa nisam ni razmišljao kako će biti, i bilo je zapravo odlično, odlično sam to izveo.“ Kao frontwoman benda, Anja je već izgradila iskustvo, a sada je dobila svježi projekt u kojemu može biti opuštenija te se izraziti na drugačiji način. „Super se slažemo, a svi slušamo i jednu i drugu vrstu glazbe, i super je da svi imamo dupli outlet. Ja obožavam te malo žešće stvari isto, pa mi je super da s DJECOM! mogu dobiti taj dio jer na pocket palmi ne mogu baš headbangati“, zaključila je.

U prilog im ide i činjenica da trenutno nemaju preklapanja s bukiranjem koncerata. S druge strane, festivali su odlične prilike da oba benda sviraju u istoj večeri, što ih posebno veseli. „Gušt je fakat, i putovati, i družiti se. To mi je fakat najveći gušt! Obožavam i kad radimo pjesme, to mi je jako zanimljivo, stvaranje, svi ti zvukovi i plug inovi, soundovi i tehnički i kreativni aspekt toga. Ali pogotovo druženje, putovanje u autu, zajebavanje prije i poslije koncerta, nesreće koje se dese i sva ta sranja“, entuzijastično je istaknuo Bruno.

pocket palma/Matej Grgić

A koliko su se kao osobe promijenili od prvog albuma dosad?

„Kad smo radili prvi album, to je meni i Luki bila zajebancija. Kada smo radili prvi EP pocket palme, neka nam je agenda bila napraviti parodiju na elektro ex-yu bendove iz osamdesetih. Napravili smo taj EP koji je trebao biti parodija, ali smo shvatili da nam tekstovi nisu bili parodije, nego je to ipak bilo malo ozbiljnije. Kako je taj EP prošao super, pa smo došli u Aquarius pa je album prošao super, mi smo bili kao

„Ups! Nije parodija, mi sad ovo radimo!“ Sad smo već nakon tri, četiri godine stvarno ozbiljniji. Mislim, nismo ozbiljni kao ljudi, nego ozbiljnije shvaćamo to čime se bavimo“, ispričala je Anja. Potvrdili su i kako im se čitav život okreće oko glazbe. „Sve drugo radimo da bismo se i dalje mogli baviti glazbom“, istaknuo je Bruno, a Anja je elaborirala:

„I druge su stvari koje radimo jako vezane za glazbenu industriju. Na primjer, Luka jako često radi na spotovima s Benjaminom Strikeom, nas smo dvoje radili spotove i photoshoote za DJECU!… Bilo što što ima veze s bilo kojim dijelom nastanka albuma – mi se time bavimo. Za nas, ali i za druge. Zapravo, većina toga što radimo, iako nije konkretno glazba, ima veze s glazbenom industrijom. To nam je fokus. I to volimo.“

Osim što sviraju u dva benda, često surađuju s drugim glazbenicima na regionalnoj sceni i, iako je svako iskustvo jedinstveno i vrijedno, ponekad im, kažu, zna biti naporno. „Nije bilo neugodnih iskustava, ali se zna dogoditi da bude naporno jer bismo mi nešto napravili, a druga osoba to ne bi, pa se mi moramo prilagoditi drugoj osobi jer za nju radimo pjesmu, ali onda nismo sigurni trebamo li to napraviti jer ispadne da je to bila naša produkcijska odluka, a ne odluka neke druge osobe, pa se ponekad brinemo oko toga, takve neke sitnice. Ali po suradnjama možete vidjeti da većinom radimo s istim ljudima i volimo raditi s ljudima.“

Trenutno ih, kažu, iznimno veseli suradnja s mladom srpskom kantautoricom Jymenik.

Jaka je poveznica između naše i srpske scene, koja je iznimno bogata mladim bendovima, a upravo su putovanja i turneje ono što ih poveže. Jedni druge podržavaju na koncertima, a poznanstva, prijateljstva i druženja sve češće dovode i do profesionalne suradnje. „Dosta smo svirali po Srbiji, a srpska scena ima puno bendova kao što su Buč Kesidi i Vizelj s kojima smo i žanrovski nekako blizu. Također, srpska je scena puna pop solo pjevačica koje i dalje spadaju i u taj neki rang – recimo Tamara (Tam, op. a.) koja nam je isto vrlo bliska prijateljica, i Jymenik.

Naravno, želimo raditi sa svima njima jer ih cijenimo kao artiste, ali puno smo vremena proveli tamo, svi ti izvođači i bendovi puno su vremena proveli tu i jednostavno se uvijek družimo pa je svaka ta suradnja više nastala iz druženja. Slučajno se desi pjesma, tako to nekako ide. To je najbolje, zapravo“, razjasnila je Anja.

pocket palma/Matej Grgić

Budući da glazba prožima svaki dio njihovih života, morala sam postaviti veliko filozofsko pitanje – što je za njih glazba?

„Glazba je nešto što radim s prijateljima. Meni je to doslovno svaki aspekt mog života, i to ne samo zato što se bavim glazbom, nego zato što je glazba sveprisutna. Ja mislim da ljudi nisu svjesni koliko je prisutna, i u bilo kojoj drugoj umjetnosti glazba će uvijek postojati tu negdje u pozadini – kad gledaš filmove i serije, kad sjediš u kafiću, voziš se u autu, slušaš radio, pa makar bilo pozadinski, uvijek je tu negdje. I onda imam još jedan ekstra aspekt jer se bavim glazbom. Apsolutno je sve. Možda je glupo reći ‘meni je glazba sve’, ali stvarno jest, cijelo je vrijeme tu, u svemu“, dirljivo je svoju perspektivu iznijela Anja, a Luka se prisjetio djetinjstva:

„Meni je glazba na prvom mjestu otkad sam bio mali. Prvo mi je bila hobi jako dugo. To mi je glavni ispušni ventil što se tiče emocija i svega što mi se događa, i jednostavno se volim kreativno izražavati i sjediti za kompjuterom cijeli dan, nešto čačkati i raditi matrice.“

Da je glazba srž svega, potvrdio je i Bruno: „Ja mislim da svaki čovjek ima neku strast u sebi pomoću koje se izražava, to jest kako izražava sebe kroz život. Ja mislim da je to nama neki filter pomoću kojeg živimo, to je nama smisao. Sve drugo radimo da bismo se mogli time baviti. Kad bismo pogledali plus-minus koliko smo uložili, koliko smo dobili, to logički uopće nema smisla. Daje nam smisao jer to volimo, to nam uljepšava život. Sad kad si nas ovo pitala, baš sam se zamislio – koji mi je to vrag uopće?! Toliko sam u tome da više uopće ne razmišljam što mi je to, ali mi je to kao popiti vodu ili pojesti hranu, ručak, svaki dan, osnovna potreba. Ne znam, mislim da svaki čovjek ima nešto čime uljepšava živote, i tuđe i svoj.“

Na njegovu se definiciju nadovezala Anja: „Imamo tu ekstra sreću što, uz to što je svakom od nas zasebno glazba ta neka osnovna potreba, što nas troje kao najbolji prijatelji radimo glazbu zajedno cijelo vrijeme. Baš ono što sam prvo rekla – meni je glazba nešto što radim s prijateljima. Zabavno mi je kad radim sama, ali mi je zabavnije kad to što sam napravila pustim njima i onda to zajedno upgradeamo. Mislim da je ljudima koma biti u bendu ako nisu dobri s ljudima u njemu, a mislim da se stvarno rijetko dogodi da se povežeš s nekim do te razine da ti ljudi u bendu nisu samo okej prijatelji i kolege, nego stvarno najbolji prijatelji s kojima si svaki dan. Glazba nam je prijateljstvo“, podcrtala je.

Osim što je pocket palma predivan kolektiv u kojemu vladaju ljubav, međusobno poštovanje i prijateljstvo, stalo im je i do njihove publike. Događalo se da im ljudi kažu kako im je njihova glazba promijenila život, a tijekom koncerata osjećaju kako među svima cirkulira posebna energija, osjećaju da rade nešto posebno te da i publika to osjeća i prepoznaje. „Mi kao glazbenici imamo dosta jedinstvenu perspektivu svega jer, osim što smo na pozornici i osjećamo od drugih ljudi što njima naša glazba znači, mi smo i slušatelji, iz osobnog iskustva znamo što nama nečija tuđa glazba znači i onda imamo obje perspektive. Kad ti netko kaže da mu je pjesma promijenila život, vjeruješ toj osobi i budeš u šoku što si napravio nešto što je nekom barem za dva posto nešto napravilo u glavi.“

pocket palma/Matej Grgić

Nema sumnje da glazba utječe na ljude i mijenja živote i perspektive, ima poseban učinak na naše osjećaje, emocije i razmišljanja, a samo jedan koncert, album ili pjesma može biti prekretnica nečijeg života.

Anja nam je ispričala svoju priču o glazbi koja mijenja pogled na svijet: „Dugo nisam osjetila od bilo kakve umjetnosti, ne samo od glazbe, da me nešto toliko pogodilo kao Preacher’s Daughter Ethel Cain. Imam toliku opsesiju tim albumom – što glazbeno, što produkcijski, što tekstualno. Cijelom pričom oko tog albuma. Ipak, ne mogu reći da mi je to promijenilo život, nego mi je jednostavno dalo neku novu dimenziju. Ona je izmislila cijelu priču, napravila je film od albuma. Dok slušaš taj album, kao da gledaš horor film.

Meni je to nešto nevjerojatno i to je nešto što smo pokušali par puta napraviti. Većina pocket palma pjesama naša su osobna iskustva i par se puta desilo, usred korone, da nismo ništa radili, nismo imali inspiracije, pa smo htjeli izmisliti neku priču, ali je bilo cringe. I onda postoji cura koja ima 23 ili 24 godine, koja izmisli toliko dobru priču da ja stvarno nisam mogla vjerovati kad sam to čula.“

Bruno se prisjetio kako je počeo svirati gitaru nakon što je čuo prvi album AC/DC-ja: „I Doorsi su na mene jako puno utjecali jer sam u srednjoj školi imao osjećaj da mi je muzika frend, a tako Morrison i pjeva. Uvijek imaš tog nekog frenda kojeg staviš u uši i prebrodiš nešto. Sad možda to nije neki izvođač, ali slušaš to, ježiš se i uljepša ti život.“ Na Luku je ipak najviše na taj način utjecao Linkin Park, a s njim se složila i Anja: „Mislim da svaka osoba koja je ikad slušala Linkin Park ima sličan doživljaj, jer su oni baš specifično tematski, kao bend, kao muški bend, štoviše. Mi kažemo da smo dali osamdeset posto sebe da ne bismo bili too much, ali tekstovi koje je pisao Chester bili su stopedeset posto. Naravno da su se ljudi jako povezali s tim i da im je to pomagalo. Mi nismo nikad ni imali izvođača koji je na takav način obrađivao takvu tematiku na hrvatskom, imamo većinski ljubavne pjesme, more, party i trap.“

Ovo ih je nagnalo i na refleksiju o razlikama u izražavanju na hrvatskom i engleskom jeziku. Dok su u debitantskom Side Projectu tekstove pisali na engleskom, veliki je game changer bio izbor hrvatskog jezika. „Imam problem s tim engleskim tekstovima jer njih toliko ne osuđujem, dok kad čujem neki naš tekst, razmišljam kako je netko tu glupu riječ mogao staviti u ljubavne stihove ili tako nešto. Mislim da je toliko engleske i američke glazbe da smo naviknuli na to, a kod nas ne možeš staviti na primjer (karikiram) riječ kvaka u ljubavni tekst. Nekako kao da sve riječi moraju biti lijepe.

Ali to je možda samo zabluda, percepcija. Isto je i s filmovima. Kad vidiš nešto u našem filmu, izgleda ti kao Krv nije voda, dok je u filmovima na engleskom wow, epic!“, zaključio je Bruno. No ovim su se albumom odmaknuli od estetike kakva je pratila prva dva izdanja i zaronili u neke nove dubine sebe, ljudskog bića i hrvatskoga jezičnog izraza. U jednom smo trenutku, kad je Luka počeo pjevušiti nešto, skrenuli na temu glazbe kao guilty pleasurea. Očekivano, vrlo smo brzo došli do zaključka da takvo što i ne postoji. „Meni je tu koncepciju prvo rabio One Direction, negdje 2014. godine, a onda mi je to zacementirala Taylor Swift kad je objavila 1989“, a s Lukom se složila i Anja, koja kaže da ne može podnijeti Taylor, ali smatra da je 1989 jedan od najboljih albuma ikad.

„Mogu reći nešto što bi drugi ljudi kao mislili da bi njima bio guilty pleasure, ali ja se ne sramim apsolutno ničega! Mogla bih eventualno reći da mi je guilty pleasure par pjesama od benda The 1975 samo zato što ne mogu smisliti Mattyja Healyja i ne želim da itko misli da imam ikakve veze s njim, ali ima par dobrih pjesama. Ja slušam i K-pop, One Direction, sve. Neki sam dan jednoj curi pokazivala svoje tetovaže – od K-popa do bauhausa. Apsolutno, zašto ne?!“

pocket palma/Matej Grgić

Razgovor smo ipak zaokružili pričanjem o novom albumu. pocket palmu samo nekoliko dana dijeli od objave njihova trećeg izdanja na kojemu su radili već dugo vremena, a III će biti potpun u izvedbama uživo. „Užasno sam uzbuđen da to sve izađe i da ga koncertno promoviramo“, potvrdio je Bruno. „Ja se najviše veselim tome što se u zadnjih nekoliko godina i u Hrvatskoj razvila internet kultura, pogotovo na Twitteru, da ne kažem sad X-u. To se dogodilo sad s posljednjim albumom, kad je dosta ljudi čekalo pomoć da album izađe i onda su krenuli pocket palma memeovi. Meni to treba u životu, treba mi da ljudi rade pocket palma memeove, presmiješno mi je kad je Twitter prepun tih stvari. Ja se veselim tim nekim glupostima. Ili ono kad Gen Z počne komentirati videa na YouTubeu, to mi je užasno smiješno“, priznala je Anja, dok Luku ipak najviše zanima hoće li tko primijetiti da se prvi put obraća u muškom licu u pjesmama.

„To dosad nismo radili. Mi smo realno queer bend i naša je publika većinski queer, imamo jako puno ljubavnih pjesama, ali nikad nije bilo pretjerano direktno dosad, pa nas to baš zanima. Iskreno mislim da će queer publika to skužiti, a da straight publika neće“, spekulirala je Anja, a Luka je dodao: „Pa da, tako nekako i treba biti.“

Iskreniji i izravniji no ikad, s najrazrađenijim tekstovima dosad, plešući među različitim žanrovima, pocket palma albumom III prezentira svoju glazbenu svestranost i hrabro korača u novo poglavlje svoje karijere. Zbirka je osobnih ispovijesti i emotivnih stihova zapakirana u neodoljiv format koji ćemo dugo imati na repeatu.

Popis pjesama: