Måneskin - tradicija Sanrema i globalnih fenomena
Talijanski rock band usprkos sumnjama pobijedio na Sanremu, Euroviziji i vratio rock u majku domovinu SAD. Što s tim ima jedan cvjećar, RAI i kuća Gucci? Idućeg ljeta Måneskin nastupaju u rimskom Circus Maximus koji može primiti 80 tisuća ljudi!
Za sve je kriv(?) jedan cvjećar iz Sanrema.
Odmah po završetku Drugoga svjetskog rata 1945. godine gospodarstvo je bilo uništeno, a za njegov oporavak Amilcare Rambaldi predlagao je gradskoj upravi pokretanje festivala talijanske kancone. Nije naišao na podršku jer su gradski oci valjda smatrali da će biti dovoljna proizvodnja cvijeća i jaki turistički atributi koje Sanremo ima još od 19. stoljeća kada je postao i zimovalište i ljetovalište okrunjenih glava i njima sličnih. Nekima je bio i boravište kao, primjerice, Alfredu Nobelu.
Mnogi dubljeg džepa dolazili su u Sanremo zbog velebnog Casino Municipale koji je radi renomea imao i teatar, a jedno vrijeme ravnatelj dramskog programa bio je nitko drugi nego Luigi Pirandello, veliki talijanski književnik i dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Teatar u kockarnici pokazao se idealnim za Simfonijski orkestar Sanrema, ali i za Festival talijanske kancone. Naime, do direktora Casinoa Pierrea Bussetija došla je ideja cvjećara s početka priče. Objeručke ju je prihvatio i njome oduševio maestra Guilioa Razzija, direktora Radija, državnoga radija Italije. Televizije, pa ni RAI-ja još nije bilo.
Prvi festival održao se 1951. godine i bio je tako katapultno inspirativan da je u nas prvi festival zabavne glazbe utemeljen već 1953. u Zagrebu. Europa nije htjela kaskati za nama pa 1956. kreće s Eurovizijom.
Vrh Billboardove ljestvice i svjetski poznati gosti
Prvu pravu svjetsku slavu sanremski festival i talijanska kancona stječu 1958. U Casinou pobjeđuje Domenico Modugno s pjesmom ”Nel blu’ dipinto di blu” ili poznatija kao ”Volare”. Pjesma je prodana u svijetu u 22 milijuna primjeraka, bila je pri vrhu Billboardove ljestvice Hot 100, a Modugno je dobio dva Grammyja. Glazbu za pjesmu napisao je Modugno, a tekst Modugno i Franco Magliacci koji su bili inspirirani dvjema slikama Marca Chagalla. Pjesma je inače o oslobođenju i nadi novog početka.
Nije ni čudo što su s vremenom gosti Festivala – u međuvremenu se preselio iz Casinoa u teatar Ariston – bili Paul McCartney, Madonna, Sharon Stone, Russell Crowe sa svojim rock bandom, zatim Mihael Gorbačov, Roger Moore, Roberto De Niro, Peter Gabriel, Led Zeppelin i R.E.M. a predsjednici ili članovi stručnog žirija bili su Luciano Pavarotti, Jose Carreras, Lalo Schifrin, Ennio Morricone i Goran Bregović.
Festival je, naravno, imao dobrih i manje dobrih žetvi novih talijanskih kancona. Kad bi situacija postala ozbiljna, u natjecateljski su dio pozivani talijanski kantautori. Ionako su trebali jedni druge. I za tabloidne priče. Godine 1967. sudjelovao je u konkurenciji kantautor Luigi Tenco. Nije ušao u finale te se, tko zna zbog čega, upucao u hotelskoj sobi gdje ga je mrtvog prva zatekla Dalida.
Bilo kako bilo, nakon nekoliko godina utemeljena je u Sanremu – ali mimo samog festivala – nagrada Tenco u njegovu čast. Prima Tenco dodjeljuje se istaknutim kantautorima iz Italije, ali i iz svijeta. Dobili su je i Tom Waits, Leonard Cohen, naš Arsen Dedić ali i Nick Cave.
Osim kantautora, poseban dodatak, prava blagodat Festivalu talijanske kancone, stalno su bili humoristi. Među njima je svakako najsjajniji bio oskarovac Roberto Benigni. Jednom je u teatar Ariston ujahao na velikome bijelom prekrasnom konju s talijanskom zastavom te tako na crnohumoran način obilježio 150 godina ujedinjenja Italije.
Odskočna daska za Erosa Ramazzottija i Laure Pausini
Dakle, talijanska kancona u Sanremu bila je temelj za svakojaka događanja, zabavu i umjetnost. Kancona je pratila i nove pojavnosti popularne glazbe. Jedino manje ili više (više nego manje) rocka nije bilo. Posve normalno za takav tip glazbenog festivala i velikog TV-spektakla, a rock se u Italiji kao glazbeni žanr i inače nije baš nešto primio.
Zato je imala kantautore od posebnog značaja, a Sanremo bi bio odskočna daska za karijere jednih, primjerice, Erosa Ramazzottija ili Laure Pausini. Pausinijeva je stekla apsolutno zavidnu karijeru i u Italiji i Europi, ali i cijeloj Latinskoj Americi.
Ako porazmislimo malo o svemu ovome o Sanremu, naročito ako ponovimo da je rock stranac u Aristonu, kako je onda uopće palo na pamet Måneskinu prijaviti se na natjecanje i zašto su na kraju pobijedili. Tim više što Måneskin u svom djelu – fantastičnoj pjesmi ”Zitti e buoni” furiozne izvedbe – kao i u ostalim djelima koja su stala na njihova dva albuma, od talijanske baštine tek u tragovima imaju poetske slike talijanskih kantautora, a u temelju svoga iskaza naziru se Led Zeppelin, najdivljiji rock band ikada u povijesti i sadašnjosti, Iggy Pop i The Stooges, R.E.M. i Red Hot Chill Peppers.
I da se razumijemo, ovdje je riječ samo o bandovima koji su bili samo poticaj Måneskinu. Ovdje se radi o apsolutno originalnom bandu koji je jednako privlačan i kad pjeva na talijanskom ili na engleskom. Sasvim svejedno.
Zašto su Måneskin pobijedili na Sanremu?
No, vratimo se pitanju zašto su se Måneskin uopće prijavili se i pobijedili na Sanremu. Istina, čitav niz godina Sanremo ‘puca’ na najširu publiku pod sloganom Sanremo za sve! Svi za Sanremo! i tu se povećao broj mlađih gledatelja izravnog TV prijenosa. Slično je bilo i sa Eurosongom.
Glavni direktor RAI-ija Fabrizio Salini, inače već dugo pravi medijski mag u Italiji, dao je Måneskinu podršku, računajući baš na povećani postotak mlađe publike Sanrema te općenite želje publike i u Italiji i u svijetu za nepatvorenom, organskom glazbom, pa bila ona i rock. Dosta je bilo industrijskih proizvoda iz istih kalupa. U isto vrijeme i na svjetskoj sceni nastupilo je sušno razdoblje poletna rocka.
Nove generacije nemaju svoje nove miljenike s kojima bi se identificirali u stavovima i uživali u glazbi. Ne zaboravimo da je prije svega Måneskin izvrstan band u svakom pogledu, što je publika osjetila te ih konzumira u milijardama klikova na društvenim mrežama i svim mogućim uređajima i medijima. I Italija i cijeli svijet kao da su jedva dočekali rock band koji intrigira, izbacuje iz kolotečine svakodnevnog života, baš kao što su to znali raditi i velikani u povijesti.
Sjećam se kad sam bio u Americi 1994. godine u Washingtonu gdje su Stonesi počinjali tko zna koju po redu američku turneju. Stadion JFK rasprodan. Zbog velike gužve u pravcu stadiona, Stonesi su namijenili čitav autobus za novinare dajući im ujedno i posebne propusnice kako bi mogli bolje posvjedočiti uzbuđenju na putu za stadion. Imali su čak i u one limuzine u kojima su se vozili senatori i političari.
Jagger se ljutio što na njihovom koncertu tada nije bilo predsjednika Billa Clintona koji je poslom otišao u New York. No, kako s novinarima iz cijele Amerike, tako i s običnim ljudima, lako je pojmiti posebnost Stonesa u Americi. „Kad nam dolaze Stonesi, to je za nas Amerikance nešto posve uzbudljivo, posebno, i to iz generacije u generaciju“, priča mi jedan automehaničar koji je došao sa ženom i dva sina, mlađa tinejdžera. „To je kao u ona stara vremena nastanka SAD-a. Imate miran, pospan gradić u kojem se ništa ne događa i onda netko dojavi da su u grad došli Jessie James i njegovi pajdaši.
I svi se odjednom uzbude. Ne uplaše se nego se raduju onima koji im pružaju neko zasebno, nesvakidašnje zadovoljstvo. Tako je i s Rolling Stonesima. Zamislite večeras opet vidjeti na pozornici Keitha Richardsa! Ha! Koji gušt!“
Rock’n’Roll!
Slično je s Måneskinom desetljećima kasnije. Oni predstavljaju srž rock ‘n’ rolla za nove generacije. Nije ni čudo što su onda na Euroviziji u hipu pobijedili, i to tek kojih mjesec nakon Sanrema. Jednostavno su, grubim sportskim rječnikom rečeno, rasturili svu moguću konkurenciju. Bio je to i na Sanremu i na Euroviziji sonični udar na konvencije, stereotipove. I to čistokrvnim, srčanim i mišićavim rockom, bez kompromisa.
S obzirom da imaju specifičan način odijevanja, a na trenutke i ponašanja, tako je jasno da su na strani LGTBQ zajednice. To je sad aktualna tema, ali kako je Måneskin nadahnut klasičnim rockom, tako isto treba istaknuti da su pobornici slobode u svemu pa tako i onih sloboda LGBTQ zajednice bili i Little Richard i, naročito, David Bowie. I to su neke od klasičnih vrijednosti rocka od davnih dana.
Måneskin na dodjeli EMA 2021. /Kate Green/MTV/Getty Images for MTV
U tom pogledu nakon Sanrema i Rotterdama – a ni jedno ni drugo mjesto/event nije baš za sviranje rock ‘n’ rolla – Måneskin su izveli blitzkrieg bez ‘po muke’, i to u Budimpešti na MTV European Music Awards. I tamo je umalo bilo problema ili su se s MTV-ja bojali da bi moglo biti zabrana od vlasti koja je neskriveno protiv spomenute zajednice. Vlast je ipak razmislila dva puta i ostavila spektakl na miru, Måneskin je osvojio odlikovanja za najbolje u rocku, što nikome u Italiji nije do sada uspjelo. Bili su glavne zvijezde, daleko ispred razvikanih, etabliranih Coldplaya ili Foo Fightersa, na primjer. U kategoriji Najbolji rock izvođač, Måneskin su prvi osvajači titule u povijesti talijanske glazbe.
Naravno da je Italija bila ponosna, dapače, preponosna na svoje glazbenike kao što zna pokazivati kad njihovi sportaši osvoje medalje na svjetskim ili nekim drugim natjecanjima. Vijesti o uspjesima Måneskina, bilo u Europi ili Americi, redovito su objavljivane i na TG1 RAI-a, naročito kad su krenuli u SAD.
A kako i ne bi. SAD je majka domovina rocka. Måneskin je postao toliko slavan band da ga je baš RAI usporedio sa zvjezdanim statusom koji je u SAD-u imao Marcello Mastroiannija, nekoliko desetljeća ranije. Mastroianni je bio pravi simbol talijanskog filma La Dolce Vita Federica Fellinija.
Modni izričaj i više od toga
No, prije bajkovite američke priče, grupa je u rodnoj Italiji doživjela jedno iznimno priznanje modne kuće Gucci. I to u vrijeme prije premijernog prikazivanja filma o dinastiji Gucci redatelja Ridleyja Scotta.
Pjevač Damiano kaže: „I našim odijevanjem i na pozornici i na ulici želimo odaslati poruku. Naš je stav uvijek za slobodu izbora, mada je u cijeloj priči uvijek najvažnija glazba.“
Dobro uočivši i stav i moć Måneskina, kreativni direktor kuće Gucci Alessandro Michele angažirao ih je kao glavne protagoniste jesenske kolekcije. Måneskin je postao zaštitni znak najnovijega Guccija 2021. godine. Bome nije mala stvar ako se prisjetimo da je Gucci u povijesti bio jedan od pionira međunarodnoga modnog buma, kombinirajući firentinsku umjetnost s modernom snobovskom privlačnošću. Guccija su nosile Grace Kelly, Jacqueline Kennedy ali i Samuel Beckett. Gucci je značio dobar ukus te prestiž i kvalitetu iznad i prije svega.
Måneskin na dodjeli EMA 2021./Kate Green/Getty Images for MTV
U osamdesetim godinama čak se infiltrirao u hip hop a evo ove godine glavni protagonisti su članovi rock grupe. Ne slučajno, nego na temelju podataka o prodaji, naročito street wear proizvoda. Evidentno je porastao broj mladih među kupcima Guccija. Ali, s druge strane, Måneskin je svim Talijanima, bez obzira na dob, ističe Corriere della Sera, izmamio osmijeh na lice nakon najmračnijeg razdoblja novije povijesti (pandemija virusa korone).
Osim toga, Damiano David, pjevač, postao je novi miljenik žena (i ne samo žena), svojevrsni seksualni simbol. To se poklopilo s Guccijevim radosnim poticajem erosa. Måneskin nosi i Guccijeve proizvode za šminku, za lice, oči i usne kako bi postigli svoj hrabar i odvažan stil ljepote.
Måneskin je jednostavno sukladan idejama novoga Guccija Alessandra Michelea koji na ovaj način promovira sjaj sa sofisticiranim intelektualnim i androginim osjećajem. Michele je pokrenuo novu renesansu Guccija s feminiziranom muškom odjećom, snažnim feminističkim stavom i geek-chic stilom.
Zato basistica Victoria de Angelis oduvijek ističe pravo na slobodu izbora za stav i tijelo. Inače je Victoria, kad se osvrnemo na povijesti Måneskina, ostala poznata i po izbacivanju Damiana u jednom periodu, i to jer je bio „previše pop a premalo rock“. S druga dva člana gitaristom Thomasom Raggijem i bubnjarom Ethanom Torchijem nije imala takvih problema budući da su obojici poticaj davali Led Zeppelin.
Victoria je očito glavni stup grupe. Zna se poljubiti sa svojom djevojkom na ulici, ali to i nije neka senzacija jer se muški članovi grupe Måneskin ljube i na pozonici i u video spotu pjesme ”I Wanna Be Your Slave”.
Nedosanjani san Robbieja Williamsa
Nakon što su se popeli na krov Eurovizije, Måneskin je napravio novi spektakl, proboj na englesko tržište. Pjesma ”Zitti e Buoni” ušla je na službenu englesku top listu, čime je postala prva pjesma na talijanskom jeziku u ovom stoljeću. Zadnji je takav uspjeh imao Luciano Pavarotti prije nekih trideset godina.
Zahvaljujući svojim pjesmama, autentičnom i napetom zvuku, Måneskin je – zahvaljujući i suvremenim distribucijama i dostupnosti glazbe na tržištu – stekao milijarde preslušavanja ili pregledavanja. Publika sada sama stvara hitove i ne mora nužno konzumirati što joj se na bilo koji način servira kao nekad. Tim je više uspjeh Måneskina još i veći. Ionako nisu produkt industrije, pa im ne treba ni usluga PR-a i marketinga.
Måneskin/Tristan Fewings/Getty Images for MTV
Englezi, što baš i nije bilo za očekivati, prihvatili su Måneskin kao vrhunski rock band i kao jedan od novih simbola Italije. Nekad je to bila umjetnost kao takva, Lambretta ili cappuccino, a danas Måneskin .
E sad, da bi netko u svijetu rocka i pop glazbe stvarno uspio, mora uspjeti u Sjedinjenim Državama. Inače će ostati vječna frustracija kao što je u, primjerice, Robbieja Williamsa. U Engleskoj i cijeloj Europi, ali i u još mnogim dijelovima svijeta Robbie Williams se smatra kraljem popa, ali u SAD-u ni makac od neuspjeha. I to ga stvarno i s pravom frustrira (a bilo je pokušaja), ali jednostavno, Amerikanci očito ne žele Williamsa.
Måneskin je u SAD-u toliko već popularan da je njihova jesenska promotivna turneja sličila na britansku invaziju šezdesetih godina prošlog stoljeća. Bili su gosti u prestižnim TV showima, kao primjerice kod Ellen Degeneres i Jimmyja Fallona. A onda nastup u njujorškom The Bowery i Roxy u Los Angelesu. A to su klubovi koji imaju ikonske statuse američke i svjetske rock kulture i umjetnosti. Måneskin su oznojili i sebe i publiku kojoj naravno ni u primisli ne smeta dvojezičnost pjesama.
Like a rolling stone
Njihov autentični i napeti rock eksplodirao je početkom studenoga kad su nastupili prije Rolling Stonesa na velebnom, prekrasnom stadionu Allegiant u Las Vegasu. To je za njih bilo ostvarenje najvećih snova. Naročito za Victoriju koja je gledala Rolling Stonese u Rimu dok je imala svega četrnaest godina. Tada sigurno nije ni sanjala o erupciji oduševljenja zbog nastupa na pozornici Rolling Stonesa i pred čak 60 tisuća ljudi!
Na koncertu su Måneskin izvodili i čuveni klasik Iggy Popa i The Stooges, pjesmu ”I Wanna Be Your Dog”, ali i svoju ”I Wanna Be Your Slave”. Opet, ništa slučajno u karijeri Måneskina . Osim njihove originalne verzije ”I Wanna Be Your Slave”, postoji i posebna verzija te pjesme u kojoj im se pridružio nitko drugi nego Iggy Pop. Måneskin nisu mogli dobiti veće priznanje nego aktivno sudjelovanje Iggyija u njihovoj pjesmi. Da nisu tako dobri, Iggy sigurno ne bi sudjelovao u tako nečemu.
Jedna je obožavateljica napisala: „Iggy Pop: 1969. – I wanna be your dog, Iggy Pop: 2021. – I wanna be your slave.“
Nakon svega nije ni čudo što je Variety naslovio članak o Måneskinu nakon tutnjave Amerikom i pobjeda na Sanremu i Euroviziji: „Talijanski band je prkosio izgledima i vratio rock u SAD!“ SAD je majka zemlja koja je rodila rock, a u posljednje vrijeme rocku baš i ne ide na polju kreativnosti i tržištu. Måneskin je nešto poput još jedne revitalizacije rocka na tržištu, kao što je to bilo pojavom Guns ‘N’ Roses krajem osamdesetih i Nirvane početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Zato je i bio naslovu ”talijanski band vratio rock u SAD”.
Situacija s Måneskinom je tako dobra da je već ugovorena i sjevernoamerička turneja grupe, ali i europska. Zakazani su koncerti uglavnom u dvoranama od deset do petnaest tisuća ljudi. U rodnom Rimu Måneskin nastupaju najprije na dva koncerta u takvoj jednoj dvorani, a onda ni manje ni više nego u Circus Maximus čiji je kapacitet osamdeset tisuća ljudi!
Tu je Veronica kao tinejdžerka prvi put gledala Rolling Stonese. Sveukupno u Rimu bi sljedećeg ljeta Måneskin gledalo oko stotinu tisuća ljudi. I ništa čudno! U Rimu su i počeli kao klinci svirajući na ulici, i to ne bilo kojoj nego jednoj od najstarijih – Via Corso. Prema Damianu, upravo su na ulici i naučili kako privući pozornost prolaznika i dobiti kovanice, sve kako bi jednog dana mogli platiti studio za snimanje. Jer prolaznici su imali sasvim druge okupacije prolazeći Via Corsom.
