Debeli precjednik slavi 30 godina: „Glazba je sebična“

Debeli precjednik službeno, Fat prezident izvan regionalnih granica, Debeli i Debeljaci od milja slave 30 godina postojanja.

Oni su bend koji je punk rock pobornicima ovog podneblja nešto kao sveto štivo, bend za kojeg ljubav i predanost premašuje norme standarda. Ovom karijernom miljokazu u tonu sretnih vijesti pridružen je i svježe objavljen album Atomac, a iduća postaja proslave i promocije albuma zagrebački je Vintage Industrial Bar, gdje vas čekaju ovoga petka.

Kada sam se prošli tjedan javila Tinu Kovačiću Koci da dogovorimo intervju povodom ovog niza razloga za slavlje, rekao mi je da nije vrlo izgledno da ću kompletnu petorku prinuditi na razgovor. Medijske istupe prepuštaju njemu, kaže, vojska smo i svatko zna svoj dio posla. Usprkos upozorenju, u subotu navečer odlazim na njihovu probu u Atomac. Koca stiže nakon utakmice, dok se ostatak dolje već usvirao. Nedostaje nam jedan od gitarista iz prve postave Debelih, Davke. Pri dolasku otkrivam iznenađenje koje vam spremaju za koncert u Vintageu, i to kakvo. Pravo malo čudo.

Nakon nekoliko odsviranih pjesama, sjedamo u krug. Koca, Bubi bubnjar (bivši bubnjar Why Stakla), Buda, koji je druga polovina gitari benda, basist Igor i ja. Na licima im pronalazim neoduševljenost idejom kolektivnog intervjua, koju onda i vokaliziraju. Ipak se zadržavaju, otvaramo svatko svoje pivo i počinje ono što ne mogu nazvati intervjuom. Zaključili smo zajedno da je ovo bila jednoipolsatna panel rasprava. Nju mi se jedino prikladno činilo transkribirati bez mnogo intervencija, osim kirurških rezova za digresije koje su izbijale nekontrolirano, baš kako svakom opuštenom, ali produktivnom razgovoru i priliči.

Debeli precjednik / privatna arhiva

Puno srce

Za početak ih pitam kako je prošla proslava trideset godina benda 14. listopada u osječkom Epicu, za koju sam skupila izostanak.

Koca: „Rijetko sam usran oko stage presencea, nastupa i ostalog, ali oko ovog sam bio malo sjeban zato što mi je izuzetno stalo. Nitko nije prorok u svom selu. Ispalo je upravo suprotno od svih tih mojih skromnih i prizemnih očekivanja, bilo je suludo. Naši Osječani napunili su nam srce do nenormalnih granica. Kompletni šou program je bio.“

Bubi se ubacuje: „Kontaš bit će super ako dođe dvjesto ljudi. Na kraju ih je bilo sedamstotinjak, klub su napunili, a i vani je bila hrpa ljudi.“

Nakon njega i Buda s faktičkim podatkom: „480 prodanih karata.“

Nenamjerno (ali stvarno) zalazimo u tematiku manjka prostora u gradu za svirke i održavanje glazbenih događaja nakon mojeg pitanja koliko im je prostor Epica pogodan za svirku njihove vrste.

Bubi: „Meni je prostor dobar, s obzirom na to da drugog nema.“

Koca: „Glazba je sebična. Nama je gore na stejđu super. Iako je taj prostor nezahvalan za našu muziku jer se bilo koja sporija varijanta glazbe može bolje ozvučiti. Ova naša brža se baš i ne da. Svejedno mi je triput bolje tamo svirati nego na otvorenom.“

Posljednju rečenicu prati višeglasje slaganja ostatka benda. Pitam zašto, iako pretpostavljam odgovor.

Debeli precjednik / privatna arhiva

Koca: „Mi volimo male, znojave, krvave, prljave, bučne pa i jadne prostore.“

Bubi: „Predaleko si od svega na otvorenim koncertima i festivalima. Iako, kad je događaj vani dobro organiziran, ti ni nemaš osjećaj da si vani. Ali generalno – unutra je uvijek bolje svirati.“

Koca: „Mi baš volimo kontakt s publikom, a kad si vani publika je deset metara dalje od tebe… Ma daj dođite mi ono…“

Scena kao anomalija

Mozak mi se još zagrijava pa me prijašnja tema Epica tek sada dovodi do realizacije za koju vam trebam dati malo pozadine. U ožujku se održao dvodnevni Solidarno s Barcom, događaj kojim smo prosvjedovali protiv nepravde počinjene mnogima omiljenomu gradskom mjestu. Ako želite širu pozadinu, pisala sam izvještaj ovim povodom. Poanta je: prva večer posvećena rocku i punku u Epic je dovela najviše ljudi što sam tamo ikada vidjela – tu je večer osječka scena bila na steroidima. Pitam ih – gdje je ta scena full time, ili barem part time i zašto se kao anomalija pojavljuje jednom ili dvaput godišnje. Tko je kriv – nedostatak prostora, inicijative, podrške?

Debeli precjednik / privatna arhiva

Koca: „Prostori su uvijek ovisili o kreativcima koji će povući stvari. To ne ovisi o gradu, ne ovisi o županiji, državi, EU fondovima… Isključivo o nekom kreativcu koji će povući naprijed. Neki entuzijast koji je ludo predan. Sad ja postavljam drugo pitanje – ako je toliko ljudi bilo tamo, kako se među njima ne nađe ni jedan takav dovoljno pasioniran da nešto poduzme? Takve stvari su uvijek bile i bit će na jednim ramenima i tu nema pomoći.“

Buda: „Ali ranije se nije događalo to da će te grad izbaciti iz prostora.“

Koca: „Jedna je stvar kad grad nema sluha za nešto, ali druga je stvar kad mu ti ništa ni ne ponudiš.“

Bubi: „Tu je potrebna grupa teških entuzijasta, koji nakon dva mjeseca vjerojatno ne bi ni imali volje dalje raditi. Publika je gerijatrija, bendovi su gerijatrija, svi su tu u 40+ godinama.“

Buda: “Pa da, ne možemo mi biti ti više. Koliko je svatko od nas koncerata organizirao… Evo, ja sam napravio preko dvadeset koncerata i nikad mi od jednog nije ostalo ni kune, uglavnom sam bio u minusu. Ali jebiga, to ti nije važno tad. Široka je to priča, a mi smo mala zajednica.“

Nisu kultura tamburaši

Pitam ih da me upute u povijest Precjednika i Atomca, jer tamo su, kako sami kažu, „born and bred“.

Koca: „Mi smo tu od ’93., kad smo obili vrata atomskog skloništa. Sada imamo izuzetno fer dogovor s gradom oko ovog prostora, najbolji mogući. Tu smo napravili svoje gnijezdo. Trenutno ovdje dolazi svirati dvanaest bendova. Atomac je narastao u pravi glazbeni inkubator.“

Dakle, ovdje ste u miru koji nitko izvana ne pokušava ugroziti?

Debeli precjednik / privatna arhiva

Bubi: „Jesmo. Ali isto tako, da netko i pokuša, pa to bi završilo u svim vijestima. Svi se busaju u neku kulturu, a ovo bi bila smrt kulture. Imaš ti Kulturni centar, al’ nisu kultura tamburaši.“

Koca: „Jebote, Atomac je produktivniji od KC-a šest tisuća puta. Atomac je za KC Carnegie Hall.“

Buda: “Znaš u čem je stvar? Imali smo neke ideje i planirali smo uzeti jedan klub na vrhunskoj lokaciji i to što smo tamo mislili raditi bilo bi spektakularno za cijeli grad. Ali svi su ti prostori statički neispravni. Realno, to se treba rušiti i graditi ispočetka. Da imaš neku stabilnu podršku izvana, ajde. Ali ovako…“

Sve jasno.

Nego, osim fizički, kako se Debeli precjednik promijenio u ovih trideset godina? Jesu li se izmijenila ulja koja lože vaše vatre?

Koca: „Glazbeno se promijenilo dosta jer mi ovisimo o studiju, prostoru i zvuku pa se svaki album razlikuje u tom smislu. Ali što se tiče ideologije, sve je isto. I šale su iste već trideset godina. Kao tekstopisca, mene je uvijek najviše drajvala nepravda – i sa šesnaest i sad.“

Bubi: „Nama nikada nije bio cilj vijati neku zaradu i status. Nama je do ovog, do uživanja u glazbi, zajebanciji i druženju. Nikakve aspiracije, nikakvo izbrijavanje na profesionalizam. To se nije promijenilo.“

Koca: „Mi smo najneprofesionalniji bend u univerzumu.“

Bubi: „Jesmo, ali se uvijek pojavimo na dogovoreno vrijeme i sve ispoštujemo.“

Razdvajate li privatne živote od ovog bendovskog? Koliko je to uopće moguće?

Koca: „Legitimno je ako netko doživljava glazbu kao ispušni ventil. Kod mene nije tako, ja živim tu cjelinu.“

Bubi: „Ne može se razdvojiti privatan život od ovog. Ili imaš stav, ili nemaš. Ja imam isto razmišljanje sad tu ili kada dođem kući. Nije irokeza punk, punk je tu (upire prst na sljepoočnicu). Punk bi trebalo biti normalno razmišljanje, a ne nešto što živiš na probi i nastupima. Da misliš na druge ljude, da promišljaš o sebi i stvarima u tvojoj okolini.“

Igor: „Dobro, ja imam i irokezu.“

Razbijena vojska

A koja je tajna dugotrajnosti benda?

Igor: „Držimo se svi kao jedan.“

Bubi: „Nikad nismo imali neke filozofije i sukobe, što mi je izuzetno drago. O svemu se priča.“

Koca: „Razbijena smo vojska, al smo vojska. A i često sukobi u bendovima nastaju zbog ambicija, kojih mi nemamo. To je kraj i početak.“

Imate li ideju koja je vaša karta odigrala u korist istoj dugotrajnosti u srcima vaše publike i razini predanog obožavanja koju uživa Debeli precjednik?

Bubi: „Ja vjerujem da su ljudi prepoznali tu našu iskrenost. Sviramo isto ispred četiri čovjeka ili četiri hiljade ljudi.“

Buda: „Mi radimo muziku za sebe. Mi ne radimo ono što bi se možda nekome moglo svidjeti. Tu smo sebičnjaci. Ako se nekome ona svidi – super.“

Debeli precjednik / privatna arhiva

Koca obrće pozicije i objašnjava važnost pojma koji se do ovog momenta više puta spomenuo, a ovdje će se sumirati i zacementirati.

„Mi smo zahvalni, beskrajno, neizmjerno zahvalni. Ne znamo kako ni zašto, niti mi je ugodno pričati iz pozicije neke uspješnosti. Samo smo zahvalni na njihovoj ljubavi i podršci, koju ni sami ne znamo objasniti. Ona pokreće sve.“

Mnoge kritike rekle su da je Atomac vaš najbolji album. Je li to tvrdnja s kojom se možete složiti? Jeste li imali takav predosjećaj pri njegovom stvaranju?

Bubi: „Naš svaki album je malo drugačiji. Sitnim koracima, ali idemo naprijed. Imaš bendova koji zapnu u neki wormhole s istim stvarima.“

Koca: „I sâm predosjećaj je predznak te ambicije, tako da ne. Glazbeno rastemo, možda ne toliko kreativno, koliko sa strane znanja. Uvijek kad napravimo nešto novo, u tom trenutku nam je to najbolji materijal, ali onda ti vrijeme pokaže da možda to baš i nije tako. Sigurno je ovaj album najodrasliji, ali mimo njega meni je Fist from East bio najbolji.“

Pjesma kao sidro

Ajmo onda  u krug – koja vam je ponaosob najdraža pjesma od Debelog precjednika?

”One Book” se ponavlja u jeci kao prva miljenica koja im svima pada na pamet.

Bubi uz nju dodaje: „”Puška” mi je odlična stvar, moram priznati. I ”Misery” mi je jako dobra.“

Igor: „Meni je ”Always” najdraža, to mi je najbolja pjesma Debelih. A nikad nije objavljenja.“

„Imamo prvu stvar za idući album, OPA!“

Koca: „Meni možda nije najbolja, ali daleko najdraža mi je ”Farmersko” iz dva, velika razloga – prvo, ona nam je stvarno otvorila mnoga vrata i naše je sidro. A druga stvar je ta što sam je napisao za najdražu osobu na svijetu – tatu.“

Pokreće se polemika kako ne vole i ne mogu slušati sami svoje pjesme. Buda kaže „Pa jebote, ne idem na stadion jer znam da će svirat ”Legica”. Svi me bockaju prstom kada krene. Idite u p.m….“ Ostali se slažu u tvrdnji da kad negdje čuju Debeljake, najradije bi pobjegli. Kažu, svoj materijal slušaju jedino dok rade na albumu.

Polemika se širi na pitanje njihove stvaralačke bilingvalnosti te fenomena koji prati i razlikuje njihove pjesme na engleskom i hrvatskom. Bubi govori: „Mi se uvijek zajebavamo da nama počne koncert tek kad počnemo izvoditi pjesme koje su na hrvatskom.“ Pokušavam preduhitriti Kocu, jer njegovo stajalište znam od ranije, a glasi otprilike: glazba je univerzalan jezik. Ipak kaže: „Nisam ja baš sretan s tom definicijom. Ja bih volio da je ipak univerzalnija, a ne da nama pravi koncert mora početi tek s pjesmama na hrvatskom.“

Pitam ih o ”Legici” i ‘Farmerskom”, koje, čini mi se, nose istu karmu – nastale su kao privatno posvećene pjesme voljenim osobama, a prisvojene su od strane navijača. Držeći u vidu da je jedna od čari umjetnosti sloboda interpretacije, pitam Kocu je li ga ikada smetalo što toliko osobnu pjesmu (”Farmersko srce”) navijači svojataju i samim joj time mijenjaju izvorno značenje.

Koca: „Meni je bilo iznimno drago kada su je navijači mog kluba za koji navijam prihvatili kao svoju, pogotovo jer je posvećena osobi koja me uvela u tu veliku ljubav prema nogometu, koji je i strast i slabost. No došlo je do polemike jesam li pjesmu napisao za Osijek. Ne, lega, nisam. Drago mi je da ste je prihvatili, tati bi bilo drago što ste je prihvatili kao svoju, ali ne mogu prijeći preko neiskrenosti i kada me pitaju reći da sam je napisao za klub jer se od mene tražilo da lažem. Da me to zasmetalo, je. Svatko je ima pravo percipirati na svoj način, ali ja znam zašto je nastala.“

Bubi: „Meni je ”Legica” ”Farmersko” za sirotinju.“

Cikličko ponavljanje

Pitam ih koliko prate mlade bendove žanrovski im srodne, ako ih uopće ima, jer sam i sama dosta neuka na ovom području.

Igor: „Nema baš mladih bendova. Sve je to gerijatrija. One step away su super, Shopliftersi iz Novog Sada… Ali to su sve ljudi 40+.“

Buda: „Gledaj, muzika se događa ciklično. Nerazumno je da mi postojimo trideset godina i da tjeramo isto. Logično je da punk faza traje možda dvadeset godina, onda ne bude ništa, pa se pojavi ponovo. U ovome trenutku je tanko. U zadnjih deset godina valjda nije postojao mladi bend. Možda je to kod nas tako, ali evo pozitivan primjer, Antitodor iz Pule je našao neke klince koji sviraju s njim i to nikad bolje.“

Gdje su onda ti mladi ljudi s instrumentima?

Bubi: „Možda glupavo objašnjenje, ali ako ti hoćeš svirati gitaru, pa ti je moraš malo uzeti i svirat. Pa te bole prsti, pa ovo, pa ono… Danas DJ više ne mora ni umiksat ploču, samo stisne play. A ti da bi svirao, ti prvo moraš biti loš. Nećeš za dva dana biti Satriani, a svi bi sve htjeli odmah.“

Koca: „Ja mislim da je stvar više pasioniranosti, i možda naslušanosti, nego ta krv, suze i znoj. Klinci imaju nikad više mogućnosti slušati sve, a slušaju klinac. I inflacija u tom smislu, koliko je loša, toliko je i dobra, jer zahtijeva od tebe da zagrebeš ispod površine i nađeš nešto što će te zaluditi i za što ćeš biti srcem vezan. Danas nema albuma, klinci slušaju singlove i gledaju spotove.“

Da je Pavo (skraćeno Pavijan, onaj lik s loga Debelog precjednika koji drži pastu i četkicu za zube s uvrnutim osmijehom) predsjednik države, o kakvoj državi bi bilo riječ?

„Pa o Hrvatskoj. Ima jedna slika gdje su Pavo i Plenković identični.“

Sutradan mi šalju tu fotku i uvjeravam se sama. Ako vas zanima, prokopajte fejs galeriju Debeljaka. Prizor je vrijedan kopanja.

Očigledna ljubav

Za kraj ih pitam da mi ispričaju neku anegdotu koju pamte za sve ove godine.

Između Bubija i Koce nastaje spor o kojoj je svirci točno bila riječ za ovu priču.

Bubi tvrdi da je riječ o relaciji Slovenija-Nova Gorica: „Pazi… Vraćali smo se sa svirke. Vraćali! Ja vozim. Na suvozačkom sjedi Tucman, da, Masterchef Tucman. Tad smo se sprijateljili… Koca i Šanac su odradili all-nightera, bez stajanja, bez spavanja. Cugaju bambus, sjede iza goli do pasa. Na graničnom smo prijelazu. Kaže Koca: ‘Ajde Šanac, stavi mi sad taj bambus u usta i svom snagom stisni bocu, da mi što više uđe u grlo, hoću da surdukne!’ Ovaj je stiso bocu svom snagom, a bambus je završio svugdje samo ne Koci u grlu. Po meni, Tucmanu, cijelom autu – unutrašnja strana šajbe je bila ljubičasta od bambusa. Policajac na granici stoji, gleda, ne vjeruje. A ja sam samo upalio brisače, koji, naravno, funkcioniraju izvana…“

Debeli precjednik / privatna arhiva

Nakon ove, druge se anegdote samo vežu, a ja gasim diktafon jer smo zašli u off the record rubriku. Samo znajte da su vrhunske.

Razgovor i smijeh se nastavljaju, a meni postaje jasno u čemu je stvar kad su Debeli u pitanju dok ih gledam kako nakon trideset godina iskreno uživaju u probama, druženju, zajebanciji i glupiranju. To je sva mudrost – petorica ljudi koji se strašno vole međusobno, koji gaje ljubav prema svakom bližnjem svome, prema pravdi i dobroti. Sad mi se čini da je bilo glupo postaviti sva ona pitanja. Pa kako ovakva ljubav ne bi bila zarazna?

S probe idem kući ispunjena. A vama savjetujem da se odete i vi zaraziti od ljubavi u petak. Svima nam toga treba.