Između koncerta i političkog skupa

Dugo sam vremena odbijala ići na koncerte tamburaških sastava, i to iz nekoliko jednostavnih razloga. Prvo, nikada nisam mogla zamisliti prikladan format u kojem bi se takav koncert održao, a da bi mi predstavljao približno jednak užitak kao tipične svirke uživo. Drugo, ne mogu zamisliti koncert koji bi se mjerio s onom svirkom tamburaša koja se u neformalnim prigodama odvija u kasne sate, kada se uz zadnje čaše sviraju one „najskuplje“ pjesme, koje osim tamburaša malo tko zna i koje sviraju sami sebi za dušu.

Stoga, ideja o bilo kakvom tamburaškom sastavu u Lisinskom mi je uvijek bila pomalo apstraktna, sterilna i odsječena od stvarnosti, čak i kada su u pitanju Najbolji hrvatski tamburaši, koji ondje sad već redovno nastupaju, barem svakih pet godina za karijerne obljetnice. Protekle srijede održali su koncert pod nazivom Nostalgija, što je za nekadašnje Zlatne dukate jedina logična i moguća tema.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

U vrijeme dok su se još zvali Zlatni dukati, bend je zajedno s Josipom Ivankovićem napravio pravu revoluciju u novoj tamburaškoj pjesmi. Albumom Nek’ zvone tambure (a potom i nizom domoljubnih izdanja) postali su uzor drugim sastavima i tako utjecali na procvat tamburaške scene koji se dogodio u devedesetima. Raskid suradnje s Ivankovićem i preimenovanje u Najbolje hrvatske tamburaše nisu značajnije utjecali na njihov uspjeh: Vranac Dražena Pavina osvojio je Porina, a suradnja s Marijem Vestićem rezultirala je novim nizom uspješnica: Divne godine, Andrija Čordaš, Zamiriši Slavonijo i dr. Međutim, još od 2010. godine nema novog albuma autorskih pjesama, a i dobar dio slave Najbolji hrvatski tamburaši izgradili su tijekom ratnih godina.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

Jedini, dakle, način da se bivši Dukati održe na sceni jest da se uvijek vraćaju u vrijeme kad su bili popularni i društveno relevantni, održavanjem koncerta u „dane pijeteta“ i izvođenjem repertoara oko kojeg se izgrađuje šokački identitet.

Unatoč jasnome političkom predznaku koncerta koji se mogao iščitati iz najave i samog datuma održavanja koncerta, odlučila sam otići kao ljubiteljica šokačke pjesme, u nadi da će se moja uvjerenja s početka teksta barem malo poljuljati. Iako je koncert namijenjen „svim poklonicima tamburaške glazbe“, ubrzo je postalo jasno da organizatori (vjerojatno i sami tamburaši) imaju različitu definiciju istog pojma od onog kako osobno zamišljam ljude koji bi se svrstali u poklonike tamburaške glazbe.

Neću se ovdje praviti da sam iznenađena što je moj vječni optimizam naišao na uvijek istu barijeru. Prvotno shvaćanje da se jednostavno nalazim na krivom mjestu zamijenilo je uočavanje da nisam jedina u publici s istim problemom. Mnogo je lakše nastaviti pratiti koncert kad primijetite da niste sami u beskonačnom iščekivanju prve pjesme koja će malo podići sumornu atmosferu: to se dogodilo tek trideset minuta nakon početka koncerta, koji je kasnio dodatnih trideset minuta. Ako izdržite još trideset minuta, možda dočekate Ne ženi se ovakav bećar, sljedeću življu pjesmu!

Promatrajući samu izvedbu, Najbolji hrvatski tamburaši pamte dane kada su bili mnogo uigraniji sastav. U srijedu su bili tek solidni, ali to i nije toliko bitno kada je cijeli koncert zamišljen kao manji politički skup, na koji ne treba trošiti puno riječi.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

Vrijeme je sporo teklo pa sam imala dovoljno prilike promatrati zgodan sraz identiteta koji se kontinuirano ispreplitao sa samim događanjem, baš kao što tamburaško čelo vječno vrluda stisnuto između bračeva te ritma bugarije i berde. Uz već spomenuti osobni raskorak od zamišljene publike, u kojem se ne uklapam u njezinu većinsku definiciju – idealna publika koncerta je pretežito muška i nacionalistički orijentirana, a nije lišena ni ostalih obilježja stereotipa – bilo je zanimljivo pratiti kako se od samog početka koncerta ta ista, po definiciji isključiva publika sukobljava s isključivošću koju nešto suptilnije nameće protokol koncertne dvorane.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

Te se večeri Lisinski gotovo potpuno pretvorio u laboratorij društvenog eksperimenta, u kojem se bilježi reakcija na elitizam upakiran u koncertni bonton (potpuno nepotreban kada dvoranu može zakupiti bilo tko, ako će ulaznice uspješno prodati): od vraćanja posjetitelja do garderobe kako u dvoranu ne bi ušli s jaknom ili bocom vode, preko izostanka uobičajenog zvonca kao poziva u dvoranu, do čoporativnog pristupa mladog osoblja u oduzimanju pljoski rakije što su se vadile za nazdravljanje u trenutcima kada bi pjesma „pogodila“ vlasnike istih pljoski.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

Sve su to – a pogotovo posljednji – bili prizori koji su me još jače uvjerili da ne možete samo tako staviti tamburaški sastav u Lisinski i očekivati da će to biti još jedan business as usual. Pritom nipošto ne želim sugerirati da se takvi koncerti ne bi trebali ondje događati, dapače! Međutim, dok se ne pronađu bolja rješenja, biram radije ostati uz tambure do iza fajrunta.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL