Priroda i društvo
Radovan Vlatković i Ivan Repušić u Majstorskom ciklusu
Prašina koju je uglavnom na društvenim mrežama podignulo prosvjedno pismo članica i članova Simfonijskoga orkestra Hrvatske radiotelevizije čini se da se pomalo slegla. No treba li se ikada slegnuti? Radnička prava orkestralnih glazbenika uvijek trebaju biti predmetom rasprave u korist radnika. Jer njihov je doprinos nacionalnoj kulturnoj sceni iznimno važan, a očuvanju kulturne baštine nemjerljiv. Bez arhivskih snimki Hrvatske radiotelevizije, čiji fundus čini enorman broj zapisa i kućnoga Simfonijskog orkestra, znatno teže bismo istraživali domaće glazbeno stvaralaštvo.
Majstorski ciklus ovaj je put na koncertu naziva Moja domovina spojio čak dvojicu hrvatskih glazbenika koji nižu inozemne uspjehe — hornista Radovana Vlatkovića i dirigenta Ivana Repušića.
Radovan Vlatković možda je i najzvučnije hrvatsko ime na glazbenim pozornicama u svijetu, a nastupa uz vrhunske orkestre i komorne sastave (spomenimo samo Les Vents Français). Nakon školovanja u Zagrebu i Detmoldu uz brojne nagrade koje je osvojio, svoje je orkestralno iskustvo brusio kao prvi rog tadašnjega Radijskog simfonijskog orkestra iz Berlina (današnjega Njemačkog simfonijskog orkestra). Danas nastupa mahom kao solist, a bavi se i pedagoškim radom na Mozarteumu u Salzburgu te Školi kraljice Sofije u Madridu.
Pred publiku svojega rodnog grada stupio je izvedbom nimalo jednostavnoga Prvog koncerta za rog i orkestar u Es-duru, op. 11 koji je još mladi Richard Strauss posvetio svojemu ocu. Predivan, topao ton krasio je sviranje Radovana Vlatkovića od prvih taktova do samoga završetka, razgalivši se preko zvuka cijeloga orkestra koji ga je pratio. Pod sigurnom rukom Ivana Repušića, orkestar je pružao podlogu solistu za razvoj nevjerojatnih tonskih ekshibicija, poput kristalno čistog i zaokruženog piana. Iskustvo u izvođenju ovoga koncerta očito je iz njegova muzikalnog pristupa koncertu koji ne „odsvirava“ nego doista promišlja svaki solistički istup u partituri.
Gotovo u jednome dahu predstavio je sva tri stavka koncerta oblikujući ih u skladnu cjelinu. Publiku je počastio dodatkom: Rondom iz Trećega koncerta u Es-duru za rog i orkestar; K. 447 Wolfganga Amadeusa Mozarta. U njemu je još jednom pokazao da doista razumije repertoarne skladbe za svoj instrument, muzikalno im pristupajući u svakoj frazi.
Naslov koncerta Moja domovina u najvećem se dijelu odnosio na drugi dio rasporeda, koji su činile dvije simfonijske pjesme, Sunčana polja Blagoja Berse te Vltava Bedřicha Smetane. Crvena nit koncerta je priroda, a iz klupka se počela raspredati već na početku, prije Straussova koncerta, koncertnom uvertirom Hebridi, op. 28 Felixa Mendelssohna Bartholdyja.
Ivan Repušić izabrao je umjeren tempo od početka skladbe, priklanjajući se više drugoj riječi sintagme Allegro moderato koja stoji u partituri. Naglasak je stavio na isticanje teksture orkestralnog sloga, što je omogućilo vrlo pažljivo oblikovanje tematskoga materijala, naročito druge teme i njezinoga uzlaznog motiva obilježenog portatom.
Sasvim drukčiju sliku, obilježenu sfumatom gudača u brzim pasažama, Repušić je tražio od orkestra u drugome dijelu koncerta otvorenog uvijek rado slušanom simfonijskom pjesmom Sunčana polja Blagoja Berse. Doslovnosti, kojoj simfonijska pjesma kao vrsta nerijetko teži, nije umaknuo ni Bersa, no u svakome od dijelova pristupio joj je s mjerom, dajući specifičan prizvuk svakome od pojedinih ulomaka djela.
Limeni su puhači pritom imali posebno zahtjevan zadatak, naročito u Gloriji, nadmašivši tako trenutke povremene nesigurnosti orkestra u izvedbi Bersina živopisnog simfonijskog djela.
Ništa manje živopisno nije ni Bedřich Smetana zamislio svoju Vltavu. Za razliku od Berse, koji svoj ciklus Moja domovina nije uspio dovršiti, Smetana je u šest simfonijskih pjesama ostvario majstorsku cjelinu.
Pritom je Vltava izvrstan pars pro toto jer u svojem materijalu evocira temu prethodeće joj simfonijske pjesme, Vyšehrada, podsjećajući na cikličnost Moje domovine. U Vltavi je, kao i u Sunčanim poljima, dirigent stavio veći naglasak na izvlačenje moćnoga zvuka tuttija nego na manje cjeline unutar skupine. Stvorio je tako vrlo osobno čitanje dviju važnih simfonijskih pjesama u okvirima nacionalne, odnosno europske glazbene baštine.