Borba s vjetrenjačama ili put ka rješenju situacije?

Simfonijski orkestar HRT-a u četvrtak je održao redovan koncert iz svojega Majstorskog ciklusa pod ravnanjem šefa-dirigenta Pascala Rophéa

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Maestro Rophé nastavio je sa svojom misijom vođenja orkestra u, za hrvatsku scenu, nešto manje istražene i zahtjevnije predjele orkestralnog repertoara, pa je ovaj koncert orkestar započeo angažiranom izvedbom Preobražene noći Arnolda Schönberga, u kojoj se ekspresivnošću tona posebno istaknuo koncertni majstor Sergej Evseev, a u prvome dijelu koncerta izveden je još i Epikurov vrt, skladba Ive Josipovića koja je nastala prije gotovo četrdeset godina (1984.), na narudžbu Europske radijske unije (i tadašnje Jugoslavenske radiotelevizije) te je postala jednim od najizvođenijih djela njegova opusa.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Najnovije čitanje ove skladbe bilo je energično, izražajno i upečatljivo, izvrsno pretočivši u zvuk svu razigranost kolorita i ritma što je sadržava ova Josipovićeva partitura. Snažan dojam izvedbe i dug pljesak publike potvrdili su da je ova skladba izdržala i testove vremena i ukusa te zadovoljila sva tri uvjeta koja, kako je otkrio pri jednoj od prošlih izvedbi djela, Josipović postavlja glazbi koja je za njega dobra: da je „svirači uživaju svirati, publika voli slušati, a pričinja zadovoljstvo onome tko ju je napisao.“

Drugi dio koncerta donio je simfonijsku pjesmu Don Quixote za violončelo, violu i orkestar Richarda Straussa, a u solističkim ulogama predstavili su se jedan član orkestra – violist Hrvoje Philips – te jedan gost, Rophéov sunarodnjak, violončelist Jean-Guihen Queyras. Solisti su ostvarili izvrsne nastupe, a posebno je dojmljiva bila elegantnost i suverenost izvedbe Queyrasa, dok je orkestar razigrano i plastično oblikovao sve postaje Don Quixoteova puta, situacije i karaktere u kojima se ovaj legendarni lik zatiče, čineći ovu literarno-glazbenu priču živom, opipljivom, pa i – zabavnom.

Cervantesov Don Quijote osebujan je lik koji živi u svijetu imaginacije što si ga je sâm sazdao. Najpoznatija slika iz njegove imaginarne biografije jest ona borbe s vjetrenjačama, koja je postala simbolom uzaludne borbe bez mogućnosti pozitivnoga ishoda. Sudbina je valjda htjela da se upravo ovo djelo izvede te večeri, kada smo bili svjedoci otkrivanju još jedne borbe, borbe za profesionalni dignitet, za koju se nadamo da se neće pokazati uzaludnom kao ona Don Quijoteova.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Prije službenoga početka koncerta, kada je sva publika zauzela svoja mjesta u dvorani, a orkestar na pozornici, ovaj put bez violine, već s papirom u rukama, pred publiku je istupila Mirjam Pustički Kunjko, koncertna majstorica orkestra, kako bi pročitala pismo koje je orkestar pripremio kao zajedničko obraćanje publici. Pismo je to koje je razotkrilo nepravdu i sramotu koja se, bez pravoga rješenja ili većih pomaka, kontinuirano odvija već desetljećima.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

U vrlo staloženom obraćanju, tijekom kojega su im se na pozornici u znak podrške pridružili rukovoditeljica Radne jedinice Glazba HRT-a, Ivana Kocelj, te maestro Pascal Rophé, glazbenici orkestra ukazali su na to da se godinama pokušavaju izboriti za odgovarajuća primanja – primanja adekvatna za njihovu stručnu spremu, zahtjeve njihova radnog mjesta i značaj koji njihov orkestar ima za hrvatsku kulturu. Bez traženja i prozivanja „krivaca“, bez prijetnji ili ucjena, publiku su zamolili samo da im pomogne proširiti vijest o situaciji u kojoj se nalaze te da ih nastave podržavati u njihovu radu i nastojanjima da tu situaciju promijene.

Gotovo cijelu ovu godinu službenim i neslužbenim kanalima mogla se doznati ta nepobitna činjenica – glazbenici Simfonijskog orkestra HRT-a za svoj su rad potplaćeni. Neadekvatna primanja nisu samo nepravda prema članovima orkestra, već i opasnost za daljnji rast i razvoj ovoga ansambla; izvrsni glazbenici napuštaju orkestar tražeći (i nalazeći) bolje uvjete u drugim zagrebačkim i hrvatskim ansamblima ili inozemstvu, a upražnjena se mjesta ne mogu popuniti jer (SO)HRT – kako je istaknuto u pismu – već godinama nije konkurentan poslodavac.

Na audicije orkestra za popunjavanje slobodnih mjesta gotovo se nitko ne javlja, što je razumljivo kada doznamo, primjerice, da je bruto plaća člana SOHRT-a na poziciji tutti violina na razini koja je gotovo za trećinu manja od iznosa prosječne bruto plaće u Republici Hrvatskoj (a koja prema zadnjim podatcima Državnog zavoda za statistiku iznosi 1.596 eura bruto, odnosno 1.156 eura neto). Čak su i solisti orkestra, članovi koji nose istaknuta mjesta u glazbenome kolektivu, plaćeni ispod prosjeka države. I tko da se onda javi da svira u Simfonijskom orkestru HRT-a? Svatko tko može, tko ima profesionalnih kapaciteta i umijeća, potražit će sreću drugdje.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Da apsurd bude veći, rad u ovome orkestru prati jedan poseban i iznimno zahtjevan set odgovornosti i obaveza mimo njihove koncertne sezone i koncerata uživo – kao radijski orkestar, SOHRT je zadužen za izvođenje, bilježenje i čuvanje hrvatske glazbene kulture. Njima je u temelje utkana zadaća ostvarivanja trajnih snimki glazbenih djela – prvenstveno skladbi hrvatskih autora svih era, generacija i stilova.

Bez snimki koje je ovaj orkestar, samostalno ili u suradnji s drugim ansamblima HRT-a, kao i mnogim drugim hrvatskim umjetnicima, ostvario od svog osnutka do danas – brojne bi skladbe danas nijemo ležale na listovima svojih partitura. Iako djeluje u Zagrebu, ovaj orkestar nije (samo) zagrebački – on je nacionalni, s najprofiliranijom zadaćom i nepobitnom svrhom, djelovanjem jedinstven i nezamjenjiv u kulturi naše zemlje.

Kako je to predivno sročila jedna kolegica u pauzi sinoćnjeg koncerta – taj orkestar dopire u svaki kutak Hrvatske, svaki dom koji mu otvori vrata te odabirom radijske frekvencije, televizijskog programa ili klikom u internetskom pregledniku uživa u njegovu muziciranju putem prijenosa uživo ili emitiranja brojnih snimki.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Problem koji postoji godinama neće se riješiti preko noći, to je sigurno. No riješiti se mora.

Unatoč velikoj potpori brojnih umjetnika, umjetničkih organizacija kao i razumijevanju situacije od strane uprave HRT-a, status glazbenika orkestra još se nije promijenio. Svjesni su i oni, kao što je svjesna i javnost, da nisu jedini potplaćeni u Hrvatskoj, pa niti u svojoj kući, no odlučili su da je vrijeme o tome javno progovoriti. Njihov je apel korak ka senzibiliziranju stručne, ali i šire javnosti o ovome problemu.

Prije nekoliko se dana u javnome prostoru pojavila još jedna bomba koja je prijetila eksplodirati – u susjednoj Sloveniji predstavljen je prijedlog okvira poslovanja RTV Slovenije za sljedeću godinu, prema kojem se zbog procijenjenog gubitka od 10,5 milijuna eura predviđa ukidanje regionalnih programa, medijateke, izdavačke djelatnosti RTV Slovenije, ali i ukidanje organizacijske jedinice Glazbena produkcija, odnosno Dječjeg zbora, Zbora mladih, Simfonijskog orkestra i Big Banda RTV Slovenija. Ta će se situacija, po svemu sudeći, riješiti promptnom reakcijom slovenskog Ministarstva kulture, koje je najavilo dodatna sredstava za financiranje od Vlade Republike Slovenije.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Simfonijskom orkestru HRT-a ovoga časa ne prijeti ukidanje, ali prijeti mu polagano propadanje – jer bez glazbenika nema orkestra. A glazbenici, kao i svi drugi radnici – zaslužuju za svoj rad biti adekvatno plaćeni.

Spomenimo i kako ovaj smiren i pristojan, nimalo agresivan niti nepromišljen apel orkestra nije imao priliku odjeknuti radijskim i televizijskim eterom u izravnome prijenosu sinoćnjega koncerta, jer su se kamere i mikrofoni uključili tek nakon završetka uzajamnog pljeska publike i orkestra nakon pročitanoga pisma. No, kao prvi javni istup na ovu temu, odjeknuo je snažno u ušima, glavama i srcima brojnih prisutnih kolega i članova publike (mnogi od kojih nisu ni slutili kakva je situacija u orkestru) i koji su ga prenijeli na društvenim mrežama, u razgovorima i komentarima koji će se nastaviti, širiti i jačati. Kao i borba Simfoničara za njihova prava.