Zvonko Bogdan u Lisinskom
Priče iz vremena koja se sigurno ponoviti neće
Prošlo je mjesec dana od posljednjeg tamburaškog koncerta u Lisinskom koji su održali Najbolji hrvatski tamburaši. Tom prilikom navela sam kako nastupi tamburaških sastava u našoj najvećoj koncertnoj dvorani, bez obzira na jasan politički program istog koncerta, još uvijek nisu premostili prepreke koje im ta dvorana nameće. Je li sinoćnji koncert Zvonka Bogdana u pratnji 21-og tamburaša iz Vojvodine mogao ponuditi dio rješenja?
U jednu ruku, bilo bi nepravedno uspoređivati ova dva koncerta. Prije svega, nije isto stoji li na pozornici tamburaški sastav sa Stankom Šarićem ili Zvonko Bogdan s orkestrom ponajboljih vojvođanskih tamburaša. Iako su s ove strane Dunava bivši Zlatni dukati svojevremeno bili dio „tamburaškog booma“, oni su taj boom djelomično gradili po uzoru na samog Bogdana, koji je već tada bio renomiran autor i interpretator. S druge strane, nemoguće je zanemariti nekoliko očitih paralela između njihovih koncerata. Oba su koncerta bila popunjena do zadnjeg sjedala, mahom privlačeći istu publiku, te su oba koncerta igrala na možda najisplativiju i za njih jedinu moguću kartu – nostalgiju.
Ono što ih dijeli svakako je karizma koju u sebi ima Zvonko Bogdan. Sa skoro 82. godine na leđima i više od 50 godina staža na pozornici, samo njegova pojava dovoljna je da mu se oproste ponavljanja istih uvoda u pjesme koje već desetljećima aktivno žive u tamburaškom repertoaru.
Pritom je njegova dob bitan faktor samo kada govorimo o iskustvu s kojim nastupa prema publici ili orkestru te kada je riječ o pjevanju, koje s tehničke strane nije i ne može biti na onoj razini na kojoj je bilo, a što u Bogdanovom slučaju ne predstavlja problem jer je interpretacija i dalje živa te nepatvorena. U drugim aspektima, Zvonko Bogdan je možda i aktivniji od mlađih kolega: i dalje neumorno piše pjesme, a u dva i pol sata otpjevao je čak 36 pjesama i zaslužio stajaće ovacije bez vraćanja na bis.
Bogdanov autoritet i karizma ne proizlaze samo iz vrhunske interpretacije starogradskih, vojvođanskih i drugih pjesama, nego i iz znanja o njima, zatim znanja koje projicira u vlastitim melodijama i tekstovima te tijesne veze s Janikom Balažom i tradicijskim načinom života.
Dojma ste da pred vama stoji pripadnik neke dinastije čiji privilegij nije tek posljedica rođenja pod sretnom aristokratskom zvijezdom, već mogućnost da pred vašim očima oživi ono što sami niste mogli doživjeti. Bogdan je tog privilegija itekako svjestan dok priča o temama s kojima publika suosjeća lakše (vrijeme Osmanskog Carstva) ili teže (NATO-ovo bombardiranje 1999.), znajući točno gdje je granica između emocije vlastite biografije i njezine politizacije.
Ipak, ime Zvonka Bogdana jednim je dijelom preraslo u brend: osim letaka koji su se podijelili prije koncerta Najboljih hrvatskih tamburaša, za koncert koji održi svake godine u prosincu nije bila potrebna ni jedna jedina reklama, a ulaznice su planule nekoliko sati nakon što su puštene u prodaju. Brže od njih planule su samo boce sortnih vina vinarije s njegovim imenom, prodavane nakon koncerta.
Gledajući kako publika uglas pjeva tijekom cijelog koncerta, kako ga tamburaši bespogovorno prate dok se međusobno nadigravaju, slušajući s kojom senzibilnošću Bogdan pristupa svakoj pjesmi (bila ona starogradska, sevdah ili Fala), morala sam se zapitati: može li se ikad više ponoviti takav tip pjevača na ovim prostorima ili će izumrijeti skupa s njime? Naravno da su odgovori redom ne i da, svaki drugi odgovor bio bi odraz naivnosti i neupućenosti. Međutim, što će točno popuniti prazninu koja će tako nastati?
Stasavaju li već sada novi interpretatori i autori koji tek trebaju doprijeti do publike i u kojem će smjeru nastaviti živjeti, primjerice, starogradska pjesma?