Petak, 19. siječnja 2024. mnogi će Zagrepčani pamtiti po snijegu kakvog nisu vidjeli zadnjih deset godina, dok će njih tristotinjak u sebi još dugo nositi uspomene na večer kakvu im je u zagrebačkom Saxu poklonio Tibor

Intimna i intenzivna večer u Saxu / Foto: Matej Grgić

Na stageu zagrebačkog kluba Sax koga su u prošlosti krasila mnoga poznata imena domaće i regionalne scene, s gitarom u rukama i srcem na pladnju, Tibor – široj publici poznat kao frontmen Silentea – otvorio je večer pjesmom “Sve što o ženi treba znat'” i, sudeći po gromoglasnom glazbenom deliriju, teško je vjerovati da ijedna jedina osoba nije zapjevala uglas.

Prostor možda ni u kojem trenutku nije zabljesnuo spektakularnim svjetlima i vatrometima, ali je od prvog tona gitare eksplodirao energijom publike koja kao da je mjesecima čekala samo taj trenutak. Atmosfera je ostala na razini sljedeća dva sata, a publika je oduševljeno pjevala praktički sve pjesme s njegova dva albuma kao i nekolicinu Silenteovih, vjerno pratila energetske skokove od nešto bržih i plesnijih pjesama kao što je “Bonvivani”, pa sve do težih stvari poput “Doteturat ćemo kući” ili “Preko svega” – mog osobnog favorita večeri.

Nakon što je desetak pjesama izveo samostalno, Tiboru su se na pozornici priključili i Ivuša Gojan na bubnjevima, kao i Sanin Karamehmedović na basu, tako da smo dobili i više od pola Silentea – odnosno cijeli muški trio, čime je zvuk postao veći, žešći i glasniji. Sax ih je dočekao, a i otpratio skandiranjem, da bi Tibor u konačnici ovu emotivnu večer priveo kraju baš kao što je i započeo – sam s gitarom.

Mislim da o snazi izvedbe dovoljno govori  činjenica da je u našoj grupi bila cura koja nije znala gotovo nijednu Tiborovu solo pjesmu, a svejedno ju je uspio pretvoriti u emocionalnu ruševinu. Plakati na svoju najdražu pjesmu je jedna stvar, ali prosipati suze na onu koju čuješ prvi put – e to je nešto posebno.

Kad malo razmislite, gotovo je nevjerojatno kako su oba brata Karamehmedovića uspjeli pronaći svoj jedinstveni autorski potpis i mogu se samo pitati je li stvar morskog zraka, nečega u njihovoj prehrani i odgoju ili puke sreće da su obojica izrasli u zasigurno najbolje dubrovačke pjesnike u ovom trenutku, a lako moguće i hrvatske.

Kao što dva susjedna prsta imaju različite otiske makar pripadaju istoj ruci, tako i Silente i Tibor imaju različit zvuk, a ipak ih nešto veže.

Dok je Silente neosporivo stvoren za velike pozornice, Tiborov solo projekt predstavlja neku vrstu stripped-down verzije, definitivno primjerenije manjim intimnijim klubovima nego dvoranama i stadionima. To ne znači da imalo kaska kvalitetom, samo da karakterno spada u onu skupinu izvođača kao što su Leonard Cohen ili Đorđe Balašević, koji sigurno zaslužuju najveće dvorane, ali bi ih ipak radije slušao na maloj svirci u nekom zadimljenom lokalu.

U vremenu u kojem se puno piše upravo o prepunim arenama i krcatim stadionima, čini se da i dalje postoji glad za nečim sirovim, osobnim i autentičnim. Ali mali klubovi i dalje predstavljaju veliki izazov, i mogu zvučati golemo i pusto ako energija i karizma nisu na razini, ako nema kemije između izvođača i publike – a toga je u Saxu bilo na bacanje.

Perfekcionisti će primjetiti kako se tu i tamo spotaknuo na gitari, kako psuje, ponekad i zaboravi vlastite tekstove – ali sve je to obavijeno takvom karizmatičnom pancirkom da na kraju ne samo da nije minus, nego nekakvom glazbenom alkemijom ispadne jedan veliki nasmijani plus.

Svima koji nisu bili – nek im bude žao, a tebi Tibore – s’aka chass!

Potpuno predavanje publici / Foto: Matej Grgić