Određeno razdoblje u popularnoj kulturi može se ukoričiti na različite načine: zbirkom eseja, kritičkim osvrtima, razgovorima, biografijama i autobiografijama, enciklopedijskim pristupom, pa čak i pikanterijama iz privatnih života zvijezda…

Vinko Barić, apsolutno alternativni multižanrovski umjetnik iz Solina, što uvijek želi istaći, opredijelio se je u najnovijemu knjiškom izdanju diskografskom/likovnom/grafičkom/fotografskom pristupu punku i novom valu na prostoru bivše države između 1977. i 1987. godine.

Ovakva koncepcija samo na prvu može biti manjkava, suhoparna ili neprivlačna. Vinko Barić, međutim, daje jedan od najrelevantnijih i najuzbudljivijih dokumenata o vremenskom razdoblju koje je toliko važno u povijesti – ali ne samo u povijesti.

Neki od velikana današnje hrvatske glazbene umjetnosti – poput Gorana Barea ili Darka Rundeka – „začeti“ su (u velikoj ljubavi) u razdoblju koje Barić obrađuje kroz iscrpne diskografije i omote gramofonskih ploča, kaseta i fotografije.

Uz osnovne podatke Barić ima vrlo škrte, ali jezgrovite i prilično učinkovite tekstove, a malo dulje imaju samo oni pravi velikani. Kao rijetko tko ovaj je autor uspio izbalansirati relevantnosti pojedinih aktera s prostorom koji im je davao u knjizi.

Mogu reći, i sâm sam bio izravnim svjedokom, medijskim kroničarom i analitičarom (radio te dnevni i tjedni tisak) svih tih događaja, da je  Vinko kao malo koji autor u tretiranju važnosti aktera bio i autorskog pristupa, ali koji je u isto vrijeme objektivan, a iznad i prije svega činjenično potkovan.

Vinko Barić

Zašto ovo posebno ističem?

Kod svakoga ponovnog diskografskog izdanja iz tog razdoblja (ili nešto kao Muzej novog vala u zagrebačkoj Vlaškoj ulici) svjedoci smo uveličavanja pojedinih aktera u cilju bolje medijske nazočnosti i bez velikog pokrića. Stvorio se odavna i mit o cijelom razdoblju i pojedinim protagonistima, a druge se pak gurnulo u zapećak. I ne samo iz pretjerano nostalgičnih osjećaja.

Kad ovako na jednom mjestu vidite pojedine diskografije i tako se podsjetite na stvaralaštvo na primjer Jure Stublića i Filma i debitantskog albuma Prljavog kazališta, lako možete ustanoviti da su prilikom mnogih naknadnih kritičarskih odabira najboljih iz toga razdoblja – primjerice prvi album Prljavog kazališta – tretirani kao da nije nikada ni bio objavljen.

A još u sedamdesetim Jasenko Houra legitimirao se ovim albumom kao izniman autor na koga je posebno utjecao Jiři Menzel. Houra je golobradi autor, talentiran i hrabar s temama od kojih neke i danas nisu baš  rado „tretirane“. Tek nakon Hourine ”Ja sam za slobodnu mušku ljubav” pojavljuju se pjesme ”Moja prijateljica” Xenie ili ”Retko te viđam sa devojkama” VIS-a Idoli.

Tito je bio još živ, a Jasenko je Bogoviću podario stihove o tome kako je „za slobodnu mušku ljubav“, „tuči na posljednjoj tramvajskoj stanici“, „vojnoj paradi“, „izgubljenoj slici iz legitimacije“ ili „moj je otac bio u ratu“.

Na singlu ”Televizori” kroz pjesmu o kultnom TV Dnevniku (tada jednom jedinom) prizmatično prikazuje političku i društvenu situaciju koje se gnuša.

U isto vrijeme Houri je simbol televizijski Dnevnik, a Juri Stubliću radio („danas sam bacio radio kroz prozor“). Neprilagođeni, i buntovni, i sjajni pjesmopisci uglavnom su ignorirani prilikom rekapitulacija punka i novoga vala.

Vinku Bariću takvo nešto nije se moglo dogoditi jer osim što je volio – a strasno voli i danas to razdoblje – on je i u kratkim tekstovima bio kritičan, sa stavom i u isto vrijeme istraživač, dokumentarist posebnoga talenta i siline, rekao bih rovokopačke snage. Nije između 1977. i 1987. bilo interneta ili enciklopedijskih izdanja o punku i novom valu. Skromni tisak, arhive diskografskih kuća – od kojih su mnoge nestale u međuvremenu – i privatne arhive bile su mu jedina pomoć.

Pa ipak, uspio je iznaći omote stotina singlica, LP-ja, kaseta s originalnim izdanjima, ali i mnogobrojne kompilacije. Obradio je oko 440 bandova i oko 500 diskografskih izdanja. Najviše se ustvari mogao osloniti, kad je riječ o hrvatskom punku i novom valu, na vlastitu enciklopedijsku monografiju Hrvatski punk i novi val 1976. – 1987. iz 2011. No kako se sva naklada rasprodala on je napravio obogaćeno izdanje 2022. godine, a i ono je imalo istu sretnu sudbinu  premijernog izdanja – rasprodano je.

Ne sumnjam da će tako biti i s njegovim najnovijim izdanjem Diskografija ex Yu punka i Novog vala 1977. – 1987. Bez grešaka poput onih koje sam istaknuo glede Houre i Stublića. Jer na jednom mjestu moguće je saznati iz Vinkovih tekstova a naročito s fotografija i omota diskografskih izdanja koliko je to bilo uzbudljivo i napose kreativno vrijeme

A događalo se, što je inače rijetkost, u isto vrijeme u nas kad i na Zapadu gdje su punk i novi val nastajali (SAD i UK). Nije trebao nikakav vremenski odmak da se pokrene prava lavina u bivšoj državi, posebice intenzivno u Rijeci, Zagrebu, Ljubljani i Beogradu. Dok je ulicama Londona odzvanjao huk Clasha ili jezdio Elvis Costello iz zagrebačke Dubrave, lokala Nova ploča uz portu Jugotona, vrisnuli su Houra i Bogović. U središtu ili periferiji ukazao se Darko Rundek s Haustorom, a u panonskoj ravni, iz Vinkovaca galopirao je punk blues Gorana Barea i Majki! A tek što su bjesnjeli Petar Lovšin i njegovi Pankrti u Ljubljani. Iz rudarskog gradića Trbovlja, pak, marširali su Laibach! I tutnje još uvijek kuglom zemaljskom! Definitivno najuspješnija grupa umjetnika u svijetu iz bivše države. I dandanas, nakon svega.

Diskografiju ex Yu punka i novoga vala najbolje je, i prema samoj Vinkovoj preporuci, čitati i gledati uz YouTube. Što znači slušati sve što je dostupno iz bogatstva nastalog sedamdesetih, a naročito osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Zanimljivo kako je Vinko uopće došao na ideju za ovaj poticajni knjiški dokument u boji i crno-bijeloj tehnici.

Rođen je 1980. u Splitu. Akademski je slikar, diplomirao slikarstvo na ALU Split 2005. Ali osim slikarstvom bavi se vrlo uspješno i autorskim stripom i ilustracijom. Od rođenja se neizlječivo inficirao punkom i novim valom i stalno ga je smetalo što nitko od glazbenih novinara i kritičara nije napisao knjigu o njemu omiljenome glazbenom razdoblju. Nije se naš Vinko puno žalio ili čekao knjigu s neba, nego se prihvatio posla i evo, kao što je razvidno – uspio! I nije samo autor nego i izdavač (u vlastitoj nakladi).

Nije Vinko samo ljubitelj, emocionalno vezan za to razdoblje, nego i poznavatelj i pri tom kritički nastrojen i spreman procijeniti i ono što se danas zbiva na scenama bivše države. Tako na upit o trapu i usporedbi trapa s alternativom/kontrakulturom punka i novoga vala s osmijehom odgovara: „Trap novi punk? Ja bih to nazvao bizantinskim folk-rapom. Pa pogledaj kako se samo oblače, a dio je udubljen u smartfone, pa kako da budu društveno i politički svjesni i relevantni. Trap ne može biti opozicija ničemu nego zdravom razumu“. Lijepo to sve Vinko Barić ilustrira svojom „knjigom u glavu“.

Ne mogu na kraju ne prisjetiti se, razmišljajući o ovoj izjavi Vinka Barića, komentara velikoga Keitha Richardsa o rapu. Obojica su kao  na istoj valnoj dužini. Richards će o  rapu: „Ne volim kad netko viče na mene i govori mi da je to glazba. Mogu dovoljno toga dobiti bez da napustim vlastitu kuću“, dodavši u šali kako njegova supruga dovoljno viče na njega.

Tako će naš Vinko Barić u Solinu, a Keith Richards u Connecticutu.

Bitno je da knjiga Diskografija ex Yu punka i novoga vala navodi, intrigira ne samo o povijesti nego i sadašnjosti.