Ognjen Zečević (Egoless): „Neki slušaju tijelom, neki slušaju mozgom”

Glazba vam u životu ponekad može stvoriti naizgled zaista apsurdne situacije. Naprimjer, jednog ponedjeljka poslijepodne dovede te do skromne prizemnice na zagrebačkom Trnju, gdje ležerno čavrljaš o tome kako je to svirati set u udarnom terminu u londonskom klubu Fabric. Još je bolje što taj razgovor vodim s bivšim punkerom iz Slavonskog Broda.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Naime, u toj je prizemnici studio producenta Egolessa odnosno glazbenika Ognjena Zečevića. Egoless je njegova (trenutna) glazbena inkarnacija pod kojom je 2009. počeo izdavati dub. Glazbu je počeo stvarati još u Slavonskom Brodu u punk bendu Faul, nastavio kao drum & bass i ambiental producent pod imenom Illumination („Roditelji mi nisu dali da ponesem gitaru u Zagreb pa sam počeo raditi muziku na računalu.“), a svirao je i producirao za ST!llness, Beat Busters, I-Tal Jam, Kandžiju i Gole Žene, Tobogan. Iako nakrcana, ovo je samo kratka crtica iz njegove karijere, detalje možete potražiti na wikiju SB Rock scena.

Kada je odlazio na fakultet, gitaru nije smio ponijeti jer je već tada bilo jasno da je potpuno zaražen glazbom i roditelji su (ispravno) pretpostavili da će zanemariti obrazovanje. Tako se nasukao u Zagrebu bez instrumenta, osuđen na učenje. Sve dok mu jedna prijateljica nije rekla da se glazba može raditi i doma.

„Ja, kao: kako radit’ doma? I ona mi sprži kopiju nekog Reason 2, ja to stavim na komp i gotovo. Toliko sam se zarazio, do dana današnjeg se nisam zaustavio.“ Zapravo je u elektroničkoj glazbi završio zbog potrebe za stvaranjem koja nije imala drugi odušak. Hvala Ognjenovim roditeljima, mogli bi reći svi njegovi fanovi.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Svoju evoluciju kroz žanrove opisuje jednostavno kao odrastanje. Prvi njegov dojam elektroničke glazbe bio je formiran na temelju scene u Slavonskom Brodu, gdje se svirao samo techno i house, što mu se nije sviđalo. „Bio sam panker i mislio sam: ovo nije muzika.“ Tako je bilo sve do Goldijevog albuma Timeless, gdje je otkrio jungle i dub.

Prvi doticaj s dubstepom imao je na CFSN i Bass Invaders partijima u Pauku. To su bili DJ-evi koji su puštali prije headlinera koji je obično puštao drum and bass. Isprva mu se nije svidio jer se činio kao spori drum and bass, ali nakon što je otkrio Malu i Digital Mystikz, shvatio je da je to samo još jedna verzija dub glazbe. Malo mu je žao što se sada žanr povezuje s agresivnijim varijantama koje mu zvuče „kao da su se metalci prešaltali na elektroniku“.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Na putu do izdavanja prve ploče opet se pojavljuje CFSN ekipa, ovaj put u digitalnom obliku. Osnivač tada svjetski relevantnog foruma za dubstep bio je Ivan Kovačević.

„Bila je neka work in progress sekcija tog foruma, tamo su se uploadale stvari koje radiš. Tamo je, primjerice, James Blake stavio demo verzije svojih stvari u stilu – ‘evo, ja se nadam da će vam se svidjeti, ja radim ovu muziku’. Puno njih, koji su se kasnije probili kao producenti, počelo je na tom forumu. Ja sam ondje također dobio prve reakcije na svoju glazbu, tako je započeo moj put. Forum je imao i sekciju za izdavače s kontaktima pa sam našao svog prvog izdavača, američki LoDubs. Kao producentu elektroničke glazbe uvijek ti je ploča ono nešto posebno – ‘da mi bar pjesma izađe na vinilu.’”

To je bio važan trenutak u karijeri jer se, iako mala, naklada te prve ploče rasprodala i stvari su se pokrenule.

Inspiracija za zvuk Egolessa bio je pak Burial. „Njegova glazba bila mi je suluda. Kad sam to čuo… Vau! Te njegove atmosfere, neki lo-fi, glazba koja te ‘vozi’, ali te i mozak ‘vozi’. On me inspirirao da napravim svoj prvi EP, No Ego, No Problems. Htio sam oponašati Buriala, to mi je bilo to.“

Zvuk koji je tražio bio je drukčiji i po tome se izdvajao. „Kad sam bio u Seattleu, odveli su me u trgovinu pločama koja je prva imala moja izdanja u Americi. Vlasnik mi je rekao da je sekciju s takvom glazbom nazvao nakon moje ploče, nije znao gdje me staviti. Nije znao je li to dub ili dubstep pa je napravio sekciju dubby step.”

Zvuk koji je tražio bio je drukčiji i po tome se izdvajao – na sceni bass glazbe nisu bitne digitalne brojke streamova i viewova, već se sve gradi organski

Na sceni bass glazbe nisu bitne digitalne brojke streamova i viewova, već se sve gradi organski. Scena je globalna, ali najviše labela je u Velikoj Britaniji i fanovi to prate. Priznanje na sceni stječe se manje-više spontano. Prisjeća se kada ga je producent i DJ J:Kenzo pustio u svojoj emisiji na Rinse FM-u. „Na radiju je cijela banda, slušaju stvari i zezaju se. Kad neka stvar kod svih sjedne dobro, nabriju se i onda ‘udare’ rewind. Meni se to dogodilo puno puta. Onda to izrežeš i staviš na svoj SoundCloud jer ti to daje relevantnost.“

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

„U svem tom kompresiranom noiseu koji je krenuo od 2006. nadalje, počeo sam izbacivati dubstep inspiriran dubom. Sa spring reverbima, s tape echom, s tim harmama. Isplivao sam u moru producenata baš zato jer sam vratio dub u step. Treća ploča koju sam izdao izašla je u UK-u, a tada sam počeo i više svirati vani. Kad su izašli EP-jevi From Dust to Dub i Dub Heritage za Lion Charge, tu je počelo sve. Izdanje je prošlo brutalno i pozivi za nastupe su počeli stizati na mail.“

Nastupi su, naravno, bitni, ako ne i presudni za dugoročan rad, jer umjetnicima koji se bave alternativnom glazbom omogućuju da žive samo od glazbe. U bass glazbi postoji i kultura kupovanja ploča, što nakon Egolessovih dvadesetak izdanja također nije zanemariv izvor prihoda. Zato je od početka Egoless promišljan i planiran kao projekt koji će se ostvarivati uživo. Iz prijašnjih je karijernih iskustava Ognjen zaključio da je život od glazbe moguć, ali: „Moram bit’ sam i kako god znam, moram se isfurat’ van.“

Egoless je od početka promišljan i planiran kao projekt koji će se ostvarivati uživo

U ovom dijelu razgovora neizbježno digresiramo na logističke i administrativne aspekte profesionalne glazbene karijere.

„Kad me netko pita kako sam se uspio gurnuti van, kažem im da je ideja bila dati sto posto u to što radim. Ako propadne, barem znam da sam probao. Imao sam posao, uz to je nemoguće baviti se glazbom. Nešto mora patiti. Kasnit ćeš na posao jer si došao kući u 18:00, dok si se dovezao, nešto pojeo i otuširao se – već je 21:00. Zatim sjedneš za komp, trepneš, jedan sat ujutro je, a moraš se ustati u osam.

Ima ekipe kojoj je to hobi i to mi je skroz kul. No, ima i onih koji gruntaju kako ništa ne valja, žele se probiti, ali osim pjesama koje naprave, nemaju energiju potrebnu za izgurati sve ostalo. Ja sam to stalno radio – otkad sam počeo, slao sam svoju glazbu izdavačima.“

Ideja je bila dati sto posto u to što radim – Ako propadne, barem znam da sam probao

Uz smijeh se prisjeća, ambicije mu nisu uvijek bile realne. „Čak sam poslao stvar Warp Recordsu. I to zbog Squarepushera, koji mi je najdraži producent svih vremena. Vidio sam da je on na Warpu pa sam i ja htio biti tamo. I oni mi odgovore! Traka koju sam poslao bio je neki drum and bass i oni mi čak pristojno odgovore: ‘Joj, ne znamo ti mi baš drum and bass.’ Na lijep način me otkantaju. Ali sam to radio i ostalo mi je u radnoj navici.“

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Spomenuto se za Egolessa svakako ostvarilo jer je do sada svirao u Americi, Indiji, Australiji i po cijeloj Europi. To nas dovodi do pitanja: što je zapravo dobar nastup uživo? Ispada da očekivanja od nastupa jako ovise o tome gdje se svira.

„Na prva dva nastupa u Detroitu i New Yorku sam se jako iznenadio jer su svi stajali i slušali. Ako se to dogodi u UK, postoji mogućnost da je ekipi dosadno. U Engleskoj i Francuskoj publika je mlada i oni su ‘ludi’; taj nastup im je izlazak i tu se zabavljaju. Mislim da je to moja glavna publika, ljudi od 19 do 26 godina. Sjajno je doživjeti cijeli klub ‘u zraku’, to mi se prvi put dogodilo u amsterdamskom Melkwegu.

U Detroitu su svi stajali i mislio sam: ‘Uh, ovo neće dobro proći’

Ako publika traži da rewindaš stvar, to su te jamajčanske fore, znaš da je bilo dobro. Ali to nije jedini faktor koji određuje je li nešto bilo dobro ili loše. Nekog moraš natjerati da skače da bi dopro do njega. U Detroitu su svi stajali i mislio sam: ‘Uh, ovo neće dobro proći.’ Međutim, nakon nastupa su ljudi počeli dolaziti i komentirati detaljno dijelove seta. Neki slušaju tijelom, neki slušaju mozgom.”

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

„Volim organski zvuk, atmosferu i emociju. Mislim da je moja glazba dosta melodična i da je većina mojih stvari uspješna zbog toga, ne zbog beata za party. “Empire of Dirt” gdje god da pustim, cijeli klub pjeva melodiju, to je meni najbolje što se može dogoditi.“

Neki slušaju tijelom, neki slušaju mozgom

Prošle godine uzeo je mali predah od nastupanja uživo, ali svejedno je zaposlen. Naime, dovršava novi album koji se zove Dubternal. Izaći će u duplom vinilnom, digitalnom i video formatu za britanski DEEP MEDi label.

Odlučio sam raditi album na kojem ću sam svirati sve instrumente

„Prvi put sam u životu imao koncept. Do sada sam izdavao samo EP-jeve. Imam albume na Bandcampu, ali to više smatram kompilacijama. Imam deset novih stvari, ne znam što ću, vrijeme je za novi selected works! Ovo je bio prvi put da sam želio napraviti album. Htio sam i malo zamiješati tu situaciju jer sam prvi put bio u prilici snimati žive instrumente. Nije mi se dalo raditi beatove, odlučio sam raditi album na kojem ću sam svirati sve instrumente.“

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Album će biti dub album, ali i neće. Eklektičan, ali je zajednički nazivnik dub. Također, snimanje svih instrumenata za album dokumentira kamerom. Od toga će se sastojati video format albuma i važno je naglasiti da je ovaj vizualni dio ravnopravni aspekt cijelog albuma, ne tek bonus sadržaj. Videosnimke snimanja svih pjesama izaći će istovremeno kada i album pa tako činiti neku vrstu live verzije. Kako će to izgledati, možete vidjeti u najavnim video objavama koje ujedno bilježe proces rada.

Neke instrumente, poput saksofona, počeo je savladavati samo da bi ih odsvirao na ovom albumu. U najavama je vrlo hrabro uključio i snimke neuspjelih tejkova i svoje borbe s instrumentima. Takvim je postupkom pustio publiku u vrlo intiman prostor procesa stvaranja, a kada sam ga upitao osjeća li se zbog toga ranjivo, bez razmišljanja ispaljuje: „Ne. Mislim da je to u svijetu elektroničke glazbe, koja se sekvencerima savršeno programira, nešto što nedostaje, ljudski faktor u tome.“

U svijetu elektroničke glazbe, koja se sekvencerima savršeno programira, ljudski faktor je ono što nedostaje

Osim dovršavanja albuma i montiranja videa planova nema, jer je, kaže, od dugoročnog planiranja odustao. Bitno mu je da album izađe. Ostavlja dojam osobe koju je u potpunosti obuzeo zadani proces i kaže da je u njemu „apsolutno maksimalno uživo“.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Iako mu odgovara ova stanka od gažiranja, svejedno razmišlja o tome kako bi mogao izgledati novi album uživo. „Išao bih s bas gitarom za početak. Svirao bih melodike, saksofon, gitare, frend bi svirao bas i ja bih radio dub miks i te zezancije. Volio bih imati bubnjara, ali čim imaš bubnjara, trebaš i tonca. Sad je to već četvero ljudi i tu dolazi do logističko-financijskih problema. Ne mogu više pankerski živjeti od muzike, nisam zahtjevan, no glazba mora pokrivati moje životne troškove jer sam potpuno posvećen tome.“

Nadajmo se da će ti problemi, barem za neku domaću premijeru, biti lako riješeni. Promocija albuma uživo kreće od jeseni ove godine. Do tada čekamo album i pratimo YouTube.

Za kraj treba spomenuti da je, osim novog albuma, povod ovog intervjua i nominacija Egolessa za nagradu Elector.

Pokrenuo sam i tu temu, ali ako ste do sada pažljivo čitali, neće vas iznenaditi činjenica da mi je Ognjen samo kratko rekao: „Hvala, drago mi je da sam nominiran, ali nagrade mi uopće nisu važne.“

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr