01
velj
2024
Intervju

mia internazionale

Mia Dimšić: "Ovo je pustolovina mog života"

Mia Dimšić

Mia Dimšić

share

Mia Dimšić dobitnica je natječaja International Hrvatskog društva skladatelja. Ovo je priča o njenom putovanju “cestom do sna”…

Osječka kantautorica na glasu je kao jedna od najmarljivijih hrvatskih glazbenica. Iza naslovnica časopisa, visokih mjesta na top listama i koncertnih aplauza, kriju se tisuće prijeđenih kilometara u kombiju, stotine ponoćnih kava i sendviča na pumpama, gostovanja na radijskim postajama širom Hrvatske, besplatnih humanitarnih nastupa, neprospavanih noći u studiju te sati i sati fotografiranja s fanovima nakon koncerta, dok se ostatak benda bezbrižno opušta u backstageu.

Nakon što je izgradila i potvrdila svoj glazbeni status u Hrvatskoj, Mia Dimšić sada opet kreće ispočetka – nakon objave albuma Monologue na engleskom jeziku, cilj su joj inozemne pozornice i festivali te plasman na inozemne streaming playliste. Riječ je o projektu koji, uz pregršt strpljenja, odricanja i truda, traži i značajna financijska ulaganja. Veći dio novca već su uložili Mia i njen tim, no dobro će im doći i iznos natječaja International Hrvatskog društva skladatelja. Riječ je o natječaju namijenjenom redovnim članovima HDS-a, s ciljem povećanja konkurentnosti glazbenih djela i produkcije hrvatskih autora u međunarodnom kontekstu, a Mia je (“iz petog pokušaja”, kako navodi) tek posljednja u nizu dosadašnjih dobitnika natječaja: Gibonni, Tamara Obrovac, The Strange, Matej Meštrović, Bianca Ban, Lela Kaplowitz, Zoran Ščekić, Manntra i Tom Pasanec.

U razgovoru s Mijom saznali smo sve o albumu Monologue, inozemnim planovima i očekivanjima, a sa svojim kolegama podijelila je i nekoliko korisnih savjeta prilikom prijave na ovakve i slične natječaje…

Otkud ideja za album na engleskom jeziku? Što je inspiriralo pjesme?

Album na engleskom je kao ideja zapravo tu od samog početka. Čak je bilo priče da moji prvi singlovi uopće budu na engleskom, ali na kraju smo ipak odlučili početi na svom jeziku i dalje je sve nezaustavljivo krenulo. Bilo je toliko posla prvih par godina da sam tek u periodu Covida prisilno stala na loptu i sjetila se da je taj san o albumu na engleskom još tu negdje i da me počinje kopkati. Tad su nastale i gotovo sve pjesme. Inspiracija za njih su pretežno muško-ženski odnosi i priče iz bliže ili dalje prošlosti koje sam pokušala uklopiti u storytelling svojstven countryju, ali s pop aranžmanima.

Kako je reagirao tvoj najuži autorski tim, Damir Bačić i Vjekoslav Dimter, na ideju o albumu na engleskom?

Oni su za moju sklonost engleskom jeziku znali od prvog dana pa im je to sve bilo prirodno. Vjeko i živi u Americi pa čak i kad piše melodije za hrvatski jezik, često ispadnu sličnije engleskoj dikciji. Oduvijek mi je bila jako uzbudljiva ta misao da pjesmu na engleskom može razumjeti bilo tko bilo gdje u svijetu i ljudi oko mene to nikad nisu preispitivali. Uvijek su govorili da je najvažnije da ja u nešto vjerujem i u nečem se osjećam kao kod kuće i na tom povjerenju sam jako zahvalna, ono je za mene najvažniji element stvaranja.

Album je realiziran mahom s mladim producentima Ivanom Pešutom, Ivanom Huljićem, Vedranom Baotićem, Hrvojem Domazetom, Lukom Mrduljašem, Random Stipišićem, Bojanom Šalamonom Shallom u tri različita grada, Splitu, Zagrebu i Rijeci. Kako je tekao proces snimanja, što je svaki od producenata donio albumu?

Ako ćemo u obzir uzeti i period pisanja pjesama, sve skupa je trajalo oko dvije i pol godine. U tom se periodu neplanski dogodio i Eurosong koji ti sam po sebi uzme dobrih šest mjeseci života, pa je i to malo odužilo proces. S nekim producentima na albumu sam surađivala prvi put, s nekima stoti i to je zapravo bio najljepši dio procesa. Svaki od njih je dao nešto svoje i sa svima me veže i prijateljska spona. Vjerujem da se ta neka ljubav koju ljudi ulože u proizvod onda i čuje i reproducira svaki put kad ga se pusti. Naravno, proces je znao biti i jako zamoran, ali tako to jednostavno ide. Ponekad se toliko raspravljaš oko jednog takta i jednog šuma u pozadini da mora doći neka treća osoba sa svježim ušima i svima nam reći da se skuliramo i odaberemo najjednostavniju varijantu.

Na albumu si ugostila i domaću A ligu glazbenika – kako je surađivati s takvim ljudima, čime su oni obogatili pjesme?

Još uvijek mi je često nejasno da je to moj život, ali evo, imam tu sreću i čast raditi s glazbenicima čiji talent i rad govore sami za sebe, a najčešće su to ujedno i najnormalniji i najprizemniji ljudi. Primjerice, Matiju Dedića sam prošlo ljeto srela na trajektu i toliko smo se lijepo napričali da sam ga se usudila zamoliti da samo nekoliko tjedana kasnije naleti u studio i odsvira pjesmu Slow Dancing. Nisu bili potrebni nikakvi posebni dogovori. Tu svakako ubrajam i sve producente na albumu koji imaju širok raspon godina i bave se međusobno često potpuno različitim žanrovima, ali bili oni virtuozi na akustičnom instrumentu, majstori miksanja i sempliranja ili nešto treće, bez svakoga od njih moj put ne bi bio što je bio.

Uz vinil, CD i streaming, ovaj album bit će predstavljen i u Dolby Atmos miksu. To je nešto na što se domaći izvođači i njihovi diskografi još uvijek teško odlučuju…?

Iskreno, nisam imala pojma što je Dolby Atmos mix dok Damir i ja nismo prošle godine otišli u SAD i razgovarali o svojim idejama s nekoliko tamošnjih producenata. Taj pojam se stalno provlačio i jedan od tih producenata nam je rekao da sve više i više velikih diskografskih kuća koje naručuju djela od njega u posljednje vrijeme inzistiraju na Dolby Atmos mixu. Ono što je aktualno u Americi za nekoliko godina postane i kod nas pa vjerujem da je to sastavni dio budućnosti glazbene produkcije.

Kakvi su konkretni planovi za daljnje predstavljanje albuma van granica, na koja tržišta i zemlje se fokusiraš i zašto? Što očekuješ i priželjkuješ u inozemstvu?

Trenutno sam fokusirana na showcase festivale koji su odličan način za prezentaciju pred ljudima iz glazbene industrije. Prijavljujem se na sve što mi odgovara, bilo u Europi, bilo u Americi i nadam se da ću uspjeti otići na što veći broj tijekom ove godine. Bilo bi super i otići na još koji songwriting kamp koji bih posebno preporučila bilo kome tko bi se htio umrežavati s glazbenicima i autorima iz Europe i svijeta. Voljela bih se za početak fokusirati na europske države budući da je znatno lakše i praktičnije putovati tamo i natrag, posebno uzevši u obzir olakotnu okolnost da mi je za prezentaciju dovoljna samo gitara, a i statistika na streaming servisima mi je nakon Eurosonga dosta jaka u Nizozemskoj, Italiji, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj itd. Teško mi je reći što točno očekujem jer radim nešto što nikad nisam radila i o čemu gotovo pa nemam koga ni pitati, ali baš to mi je možda najzabavniji dio. Da bi se vrata otvorila, moraš pokucati. Na kraju krajeva, točno tako je izgledao i moj glazbeni put u Hrvatskoj. Sjeli smo u auto i kucali gdje god smo mogli.

Koje su općenito mogućnosti za hrvatske glazbenike/autore izvan granica Hrvatske, postoje li neka velika tržišta koja se zanemaruju samo zato jer to nisu SAD i UK?

Mislim da postoji puno mogućnosti, ali mi o tome toliko ne znamo i ne istražujemo. Budući da smo tržište na kojem su na top-ljestvicama isključivo domaće pjesme, naši izvođači možda ni nemaju motivaciju krenuti raditi na engleskom, što je skroz razumljivo. Zapravo je ovo baš dobro pitanje jer je upravo činjenica da postoji toliko ‘neotkrivenih blaga’ osim SAD-a i UK-a ono što je moj zaključak što dublje ulazim u ovu priču. Primjerice, u Češkoj koja većini nikad ne bi pala na pamet u kontekstu svjetske scene, velik dio izvođača radi isključivo na engleskom i izvrsni su u tome. Veliko plodno tlo su i zemlje Beneluksa i Skandinavije, Njemačka, Poljska, Švicarska itd. A to je tek početak, vjerojatno ću biti pametnija za koju godinu pa možemo ponoviti intervju. Bilo bi najljepše otkriti nešto na svojoj koži pa da netko drugi tko želi sličnu stvar može dobiti makar savjet. Šteta je što više ne izvozimo svoje glazbene proizvode, a stvarno ih imamo.

Koji su ti planovi na streaming, odnosno digitalnom terenu? Kako općenito izgleda promocija i „ofenziva“ na tim kanalima?

Želja mi je targetirati ranije spomenute države u kojima mi streaming servisi pokazuju potencijal. Nisam mogla ni pretpostaviti koliko su te kampanje skupe tako da će taj kapitalni dio u početku sigurno biti izazovan i zato sam posebno zahvalna na sredstvima natječaja Internacional. Važan je i „playlisting“ pjesama koji je sam po sebi full time job i za koji definitivno treba imati nekoga tko se bavi samo time.

S obzirom na sve, jasno je da potpora HDS-ovog natječaja pokriva tek mali dio troškova i ulaganja – na što se sve konkretno planiraju utrošiti sredstva Internationala?

U ovom trenutku svaka pomoć je dobrodošla budući da samo jedna Spotify kampanja za neku malu zemlju kao što je, primjerice, Nizozemska premašuje iznos natječaja. Dio natječaja će otići u jednu takvu kampanju, vjerojatno baš za Nizozmsku, a ostatak ćemo raspodijeliti između snimanja video brojeva za album Monologue te troškova putovanja ili smještaja na showcase festivale ili neku medijsku turneju. Bitno je naglasiti da smo čak i bez toga sve dobiveno već opravdali budući da se natječaj dodjeljuje retrogradno, a već postojeći troškovi stvaranja albuma Monologue su bili nekoliko puta toliko, što smo, naravno, morali obrazložiti i dokumentirati.

Kako bi svojim kolegama savjetovala pripremu za ovaj i slične natječaje? Kako izgleda priprema, skupljanje dokumentacije, koliko opširna treba biti prijava? Na što je potrebno posebno obratiti pozornost?

Budući da sam se na natječaj ove godine prijavila peti put zaredom, mogu reći da je Damir Bačić koji je svake godine sastavljao prijavnicu već postao pravi maher u tome. Od prve prijave koja je bila apstraktna i idejna stigli smo do konkretnih radnji, očekivanja i iznosa. Važno je apsolutno sve, od računa za avionsku kartu do mail prepiski i listi kontakata koje smo s godinama skupili. U tih pet godina u Ameriku smo otputovali nekoliko puta, imali smo više sastanaka s ljudima iz raznih sektora glazbene industrije u Nashvilleu, New Yorku i Los Angelesu, u Nashvilleu i New Yorku sam imala čak i svoje akustične koncerte i jedino tako se malo-pomalo gradi baza kontakata i ideja o finalnom proizvodu. Uz to sam dva puta otišla na songwriting kamp gdje sam se umrežila s puno glazbenika iz Europe i svijeta, a naravno tu je bio i Eurosong koji mi je širom otvorio ta vrata i zbog kojeg se dogodila i važna medijska podrška za album Monologue. Što više sadržaja možete uvrstiti u svoju prijavu, to bolje. Svaki detalj se računa jer svjedoči o ozbiljnosti tvoje odluke da nešto postigneš i taj novac pametno potrošiš.

Što bi također savjetovala svojim kolegama koji se odluče na predstavljanje svoje glazbe izvan Hrvatske? Kakva pravila igre vrijede vani, što je sve potrebno za takav poduhvat?

Prije svega, potrebno je puno strpljenja. Vani se sve planira najmanje godinu dana unaprijed i samim tim je i proces dolaženja do nekih mjesta i kontakata znatno sporiji nego kod nas. Ako to nećeš doživjeti kao avanturu i zabavu, vjerojatno ćeš brzo poluditi i odustati. Ipak, kad jednom dođeš do tih ljudi, iznenadiš se koliko su pristupačni i normalni. U New Yorku sam imala priliku posjetiti Hanana Rubinsteina koji je svirao u bendu Alicije Keys i Eda Sheerana i upravo producirao svu glazbu za novi Mean Girls i on mi je zapravo ne znajući dao najbolji savjet od svih: “pravilo je da nema pravila”. Nikad ne znaš što može proći. Moraš vjerovati i pojavljivati se iznova i iznova. Sljedeća stvar koja je važna, a koju se i ja sama trenutno učim, je to da nam ništa nije glupo pitati i probati. Možda ta osoba tamo negdje koja se tebi čini potpuno nedostižna i kao prevelik zalogaj baš sad traži projekt sličan tvome. Ako ništa drugo, upoznat ćeš nove prijatelje koji će ti ostati. Stvarno nemaš što izgubiti. I zadnja stvar: moramo se znati natjerati odraditi dosadan posao. Već sad ne mogu izbrojati koliko smo mailova u procesu izlaska albuma poslali na sve strane. Ali ne možeš očekivati lutriju ako nisi uplatio listić.

Za kraj, s kojim bi ishodom cijele priče bila zadovoljna, što priželjkuješ od Monologuea u inozemstvu?

Ovo će zvučati kao najgori klišej, ali i kaže se da klišeji nisu klišeji bez razloga: Monologue mi je već sad donio toliko radosti, novih prilika i novih ljudi da mirno mogu reći da je svoju obaveznu kvotu već ispunio. Sve što se dalje dogodi pokušavam gledati kao dosad najveću pustolovinu života. Ponosna sam na te pjesme i baš stojim iza njih i vjerujem da još ima neotkrivenih ušiju koje bi to rado čule pa ih idem pronaći. Prvo ću krenuti malo bliže kući pa polako širiti radijus te ceste. Priželjkujem neke lijepe svirke u gradovima u koje možda dolazim prvi put, neke nove prijatelje, suradnje i još puno kreativnosti jer nekako znam da ovo nije ni približno moj zadnji album na engleskom.

Moglo bi Vas zanimati