Tomislav Uhlik: „Nemamo suvremenu operu koja bi se ponovno postavila, što je obeshrabrujuće”

Vrlo je nezahvalno u nekoliko rečenica predstaviti glazbenika toliko širokog spektra zanimanja i djelatnosti kao što je Tomislav Uhlik

Skladatelj, dirigent i glazbeni pedagog, u svojoj je bogatoj karijeri glazbeno rukovodio Ansamblom Lado, djelovao je kao korepetitor i dirigent u kazalištu Komedija, a od 2002. godine do nedavnog umirovljenja predavao je kolegije Priređivanje za ansamble i Sviranje partitura na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. I sam sam imao sreću biti student profesora Uhlika pa sam s veseljem prihvatio priliku da s njim razgovaram nekoliko dana uoči pretpremijere njegove prve komorne opere za djecu i mlade Postolar i vrag, u produkciji Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Kako je došlo do ideje da skladate operu po Šenoinoj povjestici?

Postolar i vrag moja je prva opera. U teatru sam radio petnaest godina, uglavnom u kazalištu Komedija. Počeo sam kao korepetitor, a nakon što sam diplomirao dirigiranje, dobio sam posao dirigenta. Govorimo o ratnim, devedesetim godinama. Zapravo sam bio operetni dirigent, a dirigirao sam i mjuzikle. U vrijeme kad sam počinjao jedan me kritičar prozvao „operetnim Šutejem“. U to se vrijeme dogodio svojevrsni comeback operete u Zagrebu.

U vrijeme kad sam počinjao jedan me kritičar prozvao „operetnim Šutejem“

Te su se operete izvodile tridesetak godina prije toga (50-ih i 60-ih godina), a s obzirom na to da sam u to vrijeme bio jedini dirigent u Komediji, mene je dopalo da ih dirigiram. Stoga je iz ove perspektive čudno da već prije nisam razmišljao o jednom glazbeno-scenskom djelu. Čak me i supruga često znala pitati kada ću napisati operu. Ali i ovo što sam sada napisao joj nije dovoljno jer je to kratka opera.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Što se tiče libreta, odnosno literarnog predloška, prvo sam se bavio Šenoinim Kamenim svatovima, ali sam ubrzo s tim stao. Kameni svatovi su inače stijene na zapadnom obronku Medvednice, a budući da sam svojedobno redovito planinario svake nedjelje i to uglavnom na Sljeme, nekoliko sam puta s društvom otišao do njih. Postoji u mjestu podno tih stijena jedan kamen u kojem su uklesani stihovi iz povjestice pa sam se ja samome sebi obvezao da ću jednom napisati nešto na tu temu, no zasada nisam. Priču Kamenih svatova bih možda bolje mogao iskoristiti kao balet ili kantatu.

Listajući Šenoine povjestice naišao sam na Postolara i vraga te sam zaključio da bi taj tekst bio pogodniji za operu, i to dječju – kakvih nema puno

Listajući dalje Šenoine povjestice naišao sam na Postolara i vraga te sam zaključio da bi taj tekst bio pogodniji za operu, i to dječju – kakvih nema puno. Možda sam, više iz opreza, odlučio da to neće biti opsežna opera; na koncu, teksta i nema puno tako da će trajati otprilike pola sata. Uložena su vrlo skromna sredstva, koja ocrtavaju komorni karakter skladbe, što omogućava da se opera lakše pripremi i izvede, a možda zato i češće. Zanimljivo je da je Ivan Josip Skender koji upravo dirigira mojom operom prije desetak ili više godina također napisao dječju operu Šuma Striborova.

Odnedavno ste u mirovini, je li se u takvim novim životnim okolnostima stvorio višak vremena potreban za realizaciju takvog jednog kompleksnog glazbeno-scenskog djela?

I prije sam puno radio, uvijek bih našao vremena. Nije problem u vremenu, sad jednostavno „šparam“ više energije za stvaralački rad. Ako govorimo o zadnjih dvadeset godina mog rada na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, iako nastavu nisam održavao svaki dan, puno sam vremena trošio razmišljajući o studentima, smišljao i prilagođavao nastavne materijale, tako da je dio energije svakako odlazio na te aktivnosti. Mirovina je u tom smislu olakšanje, nemam više tu pedagošku obavezu.

Iako nastavu nisam održavao svaki dan, puno sam vremena trošio razmišljajući o studentima, smišljao i prilagođavao nastavne materijale

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Koja su Vaša razmišljanja o operi danas i njezinoj budućnosti?

Zapravo, meni je ovo pilot-projekt, htio sam probati, što ne znači da ću napisati još deset opera. Opera nije samo zahtjevna za skladati, skupo ju je postaviti, pogotovo ako govorimo o standardnim formatima. S druge strane, moram priznati da sam pomalo i razočaran kako suvremene opere danas prolaze. U Hrvatskoj se nove opere izvode uglavnom u sklopu Muzičkog biennala Zagreb, dožive premijeru, eventualno koju reprizu, ali se uglavnom ne obnavljaju. Rijetki su slučajevi da je nakon izvjesnog vremena došlo do ponovnog prikazivanja.

Još uvijek nemamo suvremenu operu koja bi se nakon nekog vremena ponovno postavila, što mi je pomalo obeshrabrujuće

Jedine dvije opere koje su stalno na repertoaru su Ero s onoga svijeta i Nikola Šubić Zrinjski. Još uvijek nemamo suvremenu operu koja bi se nakon nekog vremena ponovno postavila, što mi je pomalo obeshrabrujuće. Stoga sam skromnim sredstvima odlučio napraviti vlastitu operu. Odmah sam znao da ću operu ponuditi pjevačkom odsjeku Muzičke akademije u Zagrebu, jer njihov rad i projekte pratim iz sezone u sezonu. To su sjajni i zadivljujući projekti; kad uspoređujem s vremenom kad sam ja studirao, to je neusporedivo.

Mi nismo imali ovakve produkcije, često smo dijelove opera izvodili samo uz klavir, a da ne govorim o današnjoj režiji, kostimima te ambijentima kao što su Lisinski ili HNK.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Vodstvo pjevačkog odsjeka akademije prihvatilo je moju ideju, zbog čega sam sretan. Uskoro je premijera, vjerujem da će sve proći dobro, a koliko će opera dugo preživjeti, ne mogu reći; to ne ovisi o meni. Netko čak misli da je opera kao vrsta preživjela. Ja pomalo pratim svjetske trendove. Nakon modernizma i postmodernizma opera se vraća romantičkom izričaju. Ljudi se zasite suvremenog pa traže nešto pjevnije, pitkije. Kada govorimo o opernoj publici, činjenica je da je to publika koja prati klasične opere, iščekuju nove postave Wagnera, Verdija, Čajkovskog itd.

Vaš je skladateljski jezik prepoznatljiv, i ako tako mogu reći, snažno se „naslanja“ na folklornu tradiciju. Niste se često koristili nekim „suvremenijim“ skladateljskim tehnikama, zašto?

Moj skladateljski izraz je, kao što ste naveli u prvom dijelu pitanja, gotovo uvijek takav i nisam ga puno promijenio od svojih skladateljskih početaka. Profesor Stanko Horvat znao je reći da neki skladatelji „nisu evoluirali“. Možda ni ja nisam evoluirao, osim što sam stekao više rutine, pogotovo otkad sam posljednjih dvadeset godina krenuo raditi na računalu. Mogu slobodno reći da sam svoj način razmišljanja prilagodio notacijskom softveru u kojem pišem. Razvio sam tehnike koji mi olakšavaju da dođem do forme koju želim skladati.

U Hrvatskoj imamo itekako bogat folklorni izričaj te smatram da još uvijek imamo dovoljno takvog materijala za korištenje pri skladanju, što ja i radim

Da se vratimo na moj skladateljski jezik: ja sam uglavnom romantik. Oslanjam se i na klasiku jer ju volim, a strogo moderna i atonalitetna glazba me nije privukla. Ja sam takvu glazbu studirao, cijenim ju i pratim, ali se u njoj nisam prepoznao. Jako se naslanjam na neoklasiku, uzori su mi upravo ruski neoklasični skladatelji, a od naših Papandopulo i Bjelinski. Također mi nije antipatično nacionalno usmjerenje, meni se ono još uvijek sviđa. Mislim da mi u Hrvatskoj imamo itekako bogat folklorni izričaj te smatram da još uvijek imamo dovoljno takvog materijala za korištenje pri skladanju, što ja i radim.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Postoji li neko glazbeno područje ili forma u kojima se još niste okušali, a željeli biste (balet, neki nesvakidašnji instrumentalni spoj, koncertantno djelo za određeni instrument)?

U zadnje vrijeme pišem koncerte za solo instrumente, upravo sam napisao Koncert za trubu i orkestar. Kad su neistražena područja u pitanju, trenutno je to opera, što mi je prvo iskustvo. Balet još uvijek nisam skladao, iako smatram da bi se neka moja instrumentalna djela mogla koreografirati, recimo Čarobnjak iz Oza, skladba iz moje rane faze koju sam nazvao koreografskom studijom. Smatram da nema baš puno toga što nisam taknuo.

Postoji li nešto čime se doživljavate skladateljski povezani sa svojom generacijom ili generacijsko grupiranje i karakteriziranje smatrate nepotrebnim, s obzirom na različite skladateljske pristupe?

Ako govorimo generacijski, čisto gledajući godine, onda su to ljudi s kojima sam studirao: profesori Josipović, Šipuš, Dedić. U tom smo smislu povezani. Uvijek smo zajednički posjećivali Glazbenu tribinu i Muzički biennale. Skladateljski ipak nemamo puno toga zajedničkog, što na kraju nije ni bitno. Ja sam zapravo skladateljski orijentiran prema sasvim jednoj drugoj generaciji, to su ljudi koji mi mogu biti očevi ili čak djedovi. Već sam spomenuo Papandopula i Bjelinskog, koji su dobrim dijelom stvarali između dva svjetska rata. Njihovo mi se stvaralaštvo i danas čini zanimljivim te ga jako cijenim. Danas se svatko izražava na sebi svojstven način, neki se i dalje drže tzv. „čiste“ glazbe, atonaliteta, dodekafonije ili nekog drugog serijalizma.

Mislim da je važno napomenuti da ja potičem iz miljea obožavatelja popularne glazbe. Otkad znam za sebe volim popularnu američku glazbu, ponajviše onu nastalu između 1925. i 1955., dakle, američki glazbeni teatar, tzv. standarde: Gershwina, Portera, Ellingtona… Njihove pjesme (ne toliko njihova instrumentalna glazba) koje su već za mog djetinjstva bile stari šlageri, ostale su mi simpatične i do danas. Toj se glazbi jednostavno divim, kroz njihov harmonijski jezik često i danas razmišljam. Imam dobre klavirske aranžmane tih pjesama i one su odlično harmonizirane.

Otkad znam za sebe volim popularnu američku glazbu, američki glazbeni teatar, tzv. standarde: Gershwina, Portera, Ellingtona…

Kasnije se to, pogotovo u 70-im godinama, potpuno izgubilo. Krenula je sveopća simplifikacija glazbe, moguće da su se ljudi te starije glazbe zasitili, ali meni taj jezik i dalje nedostaje. Treba napomenuti da nisam samo skladatelj, već sam aranžer i obrađivač, a tome pristupam vrlo slobodno. Toliko volim neke skladbe „izvitoperiti“ da ih onda nazivam parafrazama, što je slobodniji autorski pristup nečemu što nije moja autorska glazba.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

2002. godine ste došli raditi na Muzičku akademiju. Iz današnje perspektive, koliko se toga promijenilo od tada do Vašeg odlaska u mirovinu (pristup studenata, kolegiji, tehnologija)?

Tehnologija ponajviše, studenti su mi uvijek bili dragi. Moram samom sebi pripisati zaslugu da sam na VIII. odsjeku za Glazbenu pedagogiju prvi uveo računalo i notacijski softver Sibelius. Već je prije toga postojala učionica gdje su klavijature bile priključene na računala, ali se mi na VIII. odsjeku nismo do tada time služili. Nastava se u to vrijeme odvijala u Lučićevoj, sjećam se da neko vrijeme nismo imali platno pa smo putem projektora na zid projicirali zaslon računala. Studentima je to bilo zanimljivo, malo ih je trgnulo, posebno uzimajući u obzir da ta tehnologija omogućava slušanje vaših glazbenih ideja praktički u realnom zvuku.

To je, naravno, virtualni zvuk, ali je vrlo sličan stvarnom. Na taj smo način mogli kvalitetnije prikazati probleme instrumentacije. Upravo u toj tehnologiji vidim najveću pozitivnu promjenu koja se dogodila za vrijeme mog rada na akademiji. Ono što nas je sve pomalo osupnulo i zaustavilo je situacija s pandemijom kad smo morali prijeći na online nastavu. Bilo mi je to problematično i jako me iscrpilo, kao i druge kolege. Srećom, ta je situacija iza nas.

Bili ste izrazito involvirani i velika podrška u otvaranju studija tambure na Muzičkoj akademiji, što možete reći o tome? Autor ste i dviju zbirki tamburaških minijatura, Bisernica putnica i Brač putnik, koje su snimljene i pretočene u album Europski zvukolici u izdanju Cantusa.

Bio sam podrška jer sam prije svega prijatelj s inicijatorima, profesorima Leopoldom i Škorvagom. Udruživši snage, njih su dvojica realizirali otvaranje studija tambure na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Budući da je u prvom redu trebalo upotpuniti tamburašku literaturu, shvatio sam to kao izazov te sam njihov poziv objeručke prihvatio. Imam tu sreću da volim pisati i da mi nove ideje lako dolaze.

Što se projekta Europski zvukolici tiče, profesor Škorvaga me je tražio da napišem „nešto“ za studente tambure, a to „nešto“ se pretvorilo u dvije zbirke po dvanaest skladbi odnosno parafraza. Radi se o elementarnim melodijama, po jedna iz gotovo svake europske zemlje, koje sam ja kasnije obradio tako da odišu mojim skladateljskim izričajem. Profesor Škorvaga se naročito potrudio da zbirke budu tiskane, a kasnije snimljene i izdane na nosaču zvuka.

Kao Vaš student, sjećam se da ste nemali broj puta spomenuli kako se, u vrijeme dok ste aktivno surađivali s Ansamblom Lado, nije moglo ni pomišljati da bi se tambura mogla razviti kao solističko glazbalo u ovakvom obimu. Kako na to gledate danas?

Svi smo suglasni u tome da je sviranje tambure u tehničkom aspektu jako napredovalo. Današnji tamburaši, mladi ljudi koji sviraju i studiraju tamburu, razvili su tehniku do neslućenih razmjera, a vjerujem da su toga svjesni i u Ansamblu Lado. To se nije dogodilo preko noći, nekoliko je desetljeća trebalo proći do ovog stadija. Vjerujem da će se tambura i dalje razvijati, mislim da sve ide u dobrom smjeru.

Na svojim predavanjima također ste spominjali faktor sreće kao fenomen koji se često zanemaruje. Maknimo privatni život po strani, zašto smatrate da je važno imati sreće, ako čovjek predano i marljivo radi?

Sami ne možete ništa napraviti. Ako govorimo o skladbama, ono što vi napišete je mrtvo slovo na papiru. Mora naići netko kome će se to svidjeti ili će zaključiti da vaš rad vrijedi promovirati, nakon čega nastaje lančana reakcija. Taj netko mora imati moć i mogućnost promovirati vaš rad. U tom sam smislu govorio o sreći, ali ona varira. Imao sam boljih trenutaka u životu kad je tih poziva bilo više, a nakon nekog vremena se situacija promijeni, pojave se novi ljudi. Sve je to dio normalnog životnog ciklusa.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Snimke izvedbi svojih skladbi objavljujete na YouTubeu, što je korak ka postizanju veće vidljivosti i dosega Vaše glazbe prema slušateljima. Mali broj skladatelja izvan zabavne glazbe to radi, jesu li danas skladatelji pretromi i oslanjaju li se previše na producente, diskografe, izdavače i festivalsku „mašineriju“ kada je riječ o pažnji prema vlastitome radu te promociji toga rada i vidljivosti?

Ja sam svoje radove objavio zato da ljudi čuju što sam napravio. Tu ne postoji nikakva materijalna korist niti mi je to bila ideja. Smatram da više ljudi čuje vaš rad kad je objavljen na internetu, u usporedbi s nosačem zvuka koji uglavnom dijelite. Danas je situacija takva da se sve što se objavi odmah stavlja na internet. Prošla su vremena kad su izdavači imali koristi od objavljivanja izdanja u fizičkom obliku. Možda je jedina svrha današnjih nosača zvuka da ih ljudi posjeduju u fizičkom obliku, jer ionako većina ljudi glazbu konzumira putem interneta.

Prošla su vremena kad su izdavači imali koristi od objavljivanja izdanja u fizičkom obliku

Kad je YouTube u pitanju, mene veseli pratiti te „klikove“ i promatrati što se od moje glazbe najviše sluša. Nekad budem razočaran, mnogo komornih djela koje smatram vrijednima, koja su kompleksna i rezultat promišljanja i nemalog mentalnog procesa, slabo se slušaju. S druge strane, postoje favoriti, primjerice sve što sam radio s Ansamblom Lado, on kojih neki videozapisi imaju i po više tisuća pregleda. Jednostavno nije svejedno za koga, što i s kim radite.

Za druge kolege ne znam. Možda je njima dovoljno da njihova djela budu pohranjena u, primjerice, arhivi radija ili televizije pa se prigodno puštaju. Ja sam čak i sebe snimao, svoje klavirske obrade. Mene to jednostavno veseli.

Puno ste pisali i sudjelovali u izgradnji repertoara za amatersku scenu, posebno za zborove. Koje su specifičnosti pisanja za amaterske ansamble, o čemu sve skladatelj mora voditi brigu kad piše za takve ansamble?

Htio bih naglasiti da sam ja potekao iz amaterskog zbora, da nije bilo toga možda ja danas ne bih ni bio glazbenik. U to sam vrijeme studirao fiziku kojom sam bio zanesen, a završio sam srednju elektrotehničku školu. Došao sam u zbor Joža Vlahović koji je vodio Emil Cossetto. Tada mi se dogodio silan preokret, osjetio sam da mi je to sve jako zanimljivo. Bio je to moj prvi susret sa zborskom glazbom jer sam se do tada bavio uglavnom šlagerima; pratio sam festivale zabavne glazbe, amaterski sam svirao gitaru i klavir.

Fascinirao me taj četveroglasni slog i način na koji je Cossetto ravnao zborom. On je bio osoba od koje se samim promatranjem moglo puno naučiti. U tom sam se amaterskom zborskom miljeu kretao još nekoliko godina. Na koncu sam odlučio prekinuti studij fizike te upisati studij na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Potekao sam iz amaterskog zbora, da nije bilo toga možda ja danas ne bih ni bio glazbenik

Nakon svega, u meni je nastavio živjeti osjećaj za glazbeni amaterizam. Nisam radio samo za zborove, puno sam pisao za harmonikaške i tamburaške orkestre. Kada pišete za takve ansamble, morate voditi računa o tome da prije svega to bude lijepa glazba, zanimljiva izvođačima, koja će na kraju i njih potaknuti da napreduju. Ne bi trebalo pretjerivati u tehničkim zahtjevima, na što ja nesvjesno u početcima i nisam pazio.

Često bi se ansambli mučili s mojim skladbama pa se stoga i nisu previše izvodile. Uvijek bih nešto zakomplicirao jer sam „patio“ od složenijih harmonija, kao u, primjerice, harmonijskom jeziku jazza. Kod takvih aranžmana često pojedine linije nisu pjevne, skokovite su. Danas u amaterskim zborovima postoje pjevači koji imaju formalno glazbeno obrazovanje, bilo osnovno ili srednje, dobro čitaju note pa je s njima odmah i lakše raditi. U ono vrijeme uglavnom nije bio takav slučaj. Da rezimiram, treba pripaziti na to da djelo ne bude prezahtjevno, preopsežno, da bude primjereno amaterskom zboru. Moram spomenuti pozitivnu ulogu Hrvatskog sabora kulture koji potiče upravo pisanje takvih djela za zborove, tamburaške i puhačke orkestre.

Često bi se ansambli mučili s mojim skladbama pa se stoga i nisu previše izvodile – zakomplicirao bih jer sam „patio“ od složenijih harmonija, kao u, primjerice, harmonijskom jeziku jazza

Koji dio amaterskog glazbenog djelovanja Vam se čini najplodniji u Hrvatskoj i zašto je to tako?

Mislim da od devedesetih godina naovamo dominiraju tamburaški orkestri. Harmonikaških orkestara je danas malo. Istrijani su držali tradiciju harmonikaških orkestara nekada, a to čine i danas. I puhačkih orkestara je nekada bilo više nego danas. Svojevremeno sam, u devedesetim godinama, surađivao s Orkestrom oružanih snaga Republike Hrvatske, pisao sam glazbu za tu vrstu ansambla te sam posljedično sudjelovao u prosudbenim povjerenstvima na natjecanjima puhačkih orkestara. Tada ih je bilo puno, bilo je i dobrih orkestara, ali moram priznati da mnogo njih nije držalo do intonativne čistoće.

Zborova i dalje ima znatan broj, pogotovo po župama. Mnogo je i kulturno-umjetničkih društava koja se bave održavanjem tradicijske kulture, plesa i običaja, a u sklopu njih djeluju tamburaški sastavi ili orkestri. Zbog toga smatram da tamburaški orkestri ipak prevladavaju, kad je instrumentalni glazbeni amaterizam u pitanju.

Kao dirigent sudjelovali ste u postavljanju brojnih mjuzikala, kako sada gledate na tu scenu u kontekstu Hrvatske: živi li mjuzikl, koje mjesto zauzima, je li se mijenjao s godinama, što ima za ponuditi današnjem slušatelju?

Dirigirao sam isključivo mjuzikle Alfija Kabilja. Devedesetih godina sam bio njegov, ako se tako može reći, „kućni dirigent“. Njegov mjuzikl Jalta, Jalta je već bio etabliran na sceni kad sam ga ja preuzeo, imao je više od pet stotina izvedbi do tada. Taj mjuzikl je uspješnica koja može stati uz bok ranije spomenutoj operi Ero s onoga svijeta. Songovi iz mjuzikla su već odavno ušli u narod, pogotovo Neka cijeli ovaj svijet.

Kabiljo je kasnije s Milanom Grgićem napisao još dva mjuzikla, Car Franjo Josip u Zagrebu i Kralj je gol, koji sam ja kao dirigent postavio. Nakon Grgićeve smrti, Kabiljo je s Dragom Britvićem napisao Tko pjeva zlo ne misli, koji sam također praizveo i preko stotinu puta kasnije izveo. Ukratko, odlično smo surađivali.

Smatram da je mjuzikl iznimno popularan žanr i da će sigurno opstati. Pitanje je što je s domaćim mjuziklom. Možda više nije popularan kao sedamdesetih godina, kad su se pojavili Jalta, Jalta, Dundo Maroje i O’kaj. Danas se mjuzikli više uvoze, s Broadwaya uglavnom.

Postoji li onda na kraju doista Zagrebačka škola mjuzikla?

Mislim da više ne postoji, bez obzira na to što je Alfi Kabiljo i dalje aktivan. Postoje njegovi mjuzikli koji još uvijek nisu izvedeni. Ako njega izuzmemo, mislim da više nemamo tradiciju zagrebačkog mjuzikla. Prije nekoliko godina je naš dragi kolega, pijanist Darko Domitrović, napravio mjuzikl Byron. Smatram da je važno spomenuti još jednu osobu. Veseljko Barešić bio je dirigent u Komediji u vrijeme kad sam se ja zaposlio, također je diplomirao dirigiranje u klasi prof. Gjadrova.

On je pokazao izvanredan smisao za mjuzikl; ne samo za pisanje glazbe, već je pisao i libreta, sam je i režirao neka svoja djela koja je kasnije izveo u Komediji. Ipak, to je bilo prije skoro dvadeset godina. Zbog toga nisam siguran da danas još uvijek postoji Zagrebačka škola mjuzikla.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Nedostaje li Vam aktivno dirigiranje?

Ne nedostaje mi više dirigiranje. Ja sam svoju dirigentsku karijeru imao u devedesetim godinama. Dirigiranje sam kasno upisao i kasno diplomirao. Kad god bih se negdje i prijavio ili nudio, svima je bilo čudno jer sam ja zapravo bio deset godina stariji od ostalih kandidata. Kako se na kraju postaje dirigentom? Tako da idete na natjecanja pa ako se tamo dobro plasirate, ponude vam se određeni projekti. Ja sam imao sreću da sam i bez natjecanja nakon diplome dobio posao u Komediji, gdje sam stekao rutinu dirigiranja.

Ali izgleda da je kod mene stvaralački moment izraženiji. Bilo mi je puno draže i jednostavnije pisati glazbu nego učiti partiture. Možda sam i sebičan, nekako sam sam sebi zanimljiviji od toga da proučavam druge skladatelje i eventualno ih tumačim. Dogodilo se tako da su me početkom milenija sve manje zvali dirigirati. Što bi se reklo: bilo je lijepo dok je trajalo. Danas više ne bih dirigirao, ne osjećam se kadrim. Na koncu, veseli me da će kolega Skender dirigirati moju operu.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Kad ste dolazili raditi na Muzičku akademiju u Zagrebu, jeste li u tom trenutku imali, ako tako mogu reći, eros za bavljenje pedagogijom?

Ne, uopće, ja taj eros nikada nisam osjetio. Da budem iskren, morao sam otići iz Komedije jer sam osjetio zasićenje. Slučajno se dogodilo da su me pozvali da se prijavim na natječaj koji je tada izašao na akademiji. Međutim, moram reći da mi je danas iznimno drago zbog toga. Upoznao sam krasne ljude, otprilike sam tristotinjak studenata u tih dvadeset godina ispratio kroz studij.

Zašto Vas to pitam? Kao Vaš bivši student znam da većina studenata upravo Vas smatra omiljenim profesorom s VIII. odsjeka. Stoga mi je neobično da je netko tko u startu nije imao poriv za bavljenje pedagogijom, postao jedan od omiljenih predavača.

I ja sam to čuo s više strana… Pedagogija nije samo predavanje u školi ili fakultetu, pedagogija je i dirigentski rad s ansamblom, što sam ja puno radio. Radite s dosta mladih ljudi; što sam bio stariji, to sam više postajao očinska figura tim studentima, a to sam tako i shvatio. Možda su takva opažanja studenata radi toga i ako tako mogu reći, zbog nekakvog mog šarma.

Pedagogija me u principu nije zanimala, možda bih bio sretniji da sam mogao ostati u „proizvodnji“, koncertiranju. Sad govorim stvarno otvoreno, nedostaje mi adrenalin nastupa. Uvijek mi je nedostajao, ali on je ostao u devedesetim godinama.

Nedostaje mi adrenalin nastupa – uvijek mi je nedostajao