Mozart na klimavim nogama

S tih klimavih nogu jadan je Mozart u Zagrebu prošlog petka pošteno i pao. Suradnja Wolfganga Amadeusa Mozarta i libretista Lorenza da Pontea rezultirala je briljantnim naslovima komične opere isključivo zbog njihove simbioze. No izvoditi operu 18. stoljeća u 2024. godini, nakon što nam je povijesno obaviješteno izvođenje uz različite suvremene režijske pristupe već desetljećima nadomak ruke, čini se kao jednostavan zadatak. Međutim, najnovija produkcija opere Così fan tutte u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu uvjerava nas u nešto sasvim drukčije.

Foto: Novković

Così fan tutte velik je „zalogaj“, ne samo zbog (podužeg) trajanja opere nego i zbog specifičnosti odnosa među likovima, a zamka za redatelje leži u njihovu plošnom i doslovnom prikazivanju. Doima se da je redatelj Alessio Pizzech prednost pružio čestim (i nepotrebnim) promjenama scenografije, pritom u promjenama ne donoseći ništa novo, u ovom slučaju prijeko potrebno za suvremeno čitanje Da Ponteova libreta prožetog mizoginom idejom o tome da su „sve iste“.

Così fan tutte velik je „zalogaj“, ne samo zbog trajanja opere nego i zbog specifičnosti odnosa među likovima, a zamka za redatelje leži u njihovu plošnom i doslovnom prikazivanju

Likovi Alessija Pizzecha iz prizora u prizor ostajali su lišeni dublje karakterizacije: plitki i doslovni u interpretaciji onoga što pjevaju, ne izazivaju publiku na dublje promišljanje o tome što jedan za žene vrlo uvredljiv naslov može poručiti suvremenoj publici 21. stoljeća.

Foto: Novković

Povijesno (ne)obaviješteno

Fiordiligi sopranistice Darije Auguštan bila je okarakterizirana zvonkim i bistrim tonom uz muzikalnost priklonjenu tradicionalnom pristupu Mozartovoj glazbi. Njezina je interpretacija glumački i pjevački zaokružena, s posebnim naglaskom na arijama drugog čina. U takvoj joj se interpretaciji u ulozi Guglielma pridružio bariton Davor Nekjak. Možda i najviše od svih, u predstavi je pokazao ne samo muzikalnost nego i senzibilitet za mozartovski karakter uloge koju pjeva te kontekst u kojem se ona nalazi. Snažan ton i dobra dikcija, uz duhovitu i prezentnu glumu solidan su temelj za izgradnju drugih Mozartovih uloga za njegov glas, poglavito u operama na Da Ponteova libreta.

Možda i najviše od svih, Davor Nekjak je u predstavi pokazao ne samo muzikalnost nego i senzibilitet za mozartovski karakter uloge koju pjeva te kontekst u kojem se ona nalazi

Foto: Novković

Foto: Novković

Okvire mozartovske rafiniranosti razbijala je Dorabella Emilije Rukavine s verdijanskim zapjevima usput lišenima svijesti o postojanju drugih u zajedničkim nastupima. Glumački aspekt uloge pritom je bio jasnije razrađen od pjevačkog, kojem je nedostajalo stilski adekvatnog pristupa dionici. Od belkantističkog pristupa primjerenog glazbi barem trideset godina mlađoj od Mozartove nije zazirao ni Ferrando Filipa Filipovića uz neumjereno iskazivanje snage tona od početka do kraja predstave.

Foto: Novković

Marija Kuhar Šoša svoju je Despinu glumački briljantno oslikala kao služavku karatkerističnu za buffe 18. stoljeća, čak i u trenutcima grotesknog igranja uloge liječnika i odvjetnika. Okretnost na sceni uparena s agilnim glasom bili su sve što je potrebno za dobru realizaciju Despine.

Marija Kuhar Šoša svoju je Despinu glumački briljantno oslikala

Pjevački uredno i neupečatljivo u ulozi Don Alfonsa nastupio je Marco Bussi, čiji je ton bio jasniji i prisutniji u visokom nego u dubokom registru. No glumačka mu je interpretacija nalikovala karikaturi u svakoj interakciji koju je imao s drugima na sceni.

Foto: Novković

Manjak razumijevanja recitativa i njegova nužno govornog aspekta kod svih pjevača problem je s kojim se dirigent Valentin Egel trebao bolje uhvatiti u koštac. Nije im pomoglo ni ozvučeno i prvenstveno neadekvatno čembalo s kojeg su dolazili amaterski pokušaji mimetičkog continua. Desetljećima se diljem svijeta za potrebe izvedbi Mozartovih opera u continuo uvodi fortepiano, no zagrebačkoj je operi očito problem pribaviti makar primjereno čembalo. Takav pristup već graniči s nemarom prema kvaliteti izvedbe, s obzirom na to da članovi Orkestra Opere HNK (kako te večeri, tako i inače) ne sviraju instrumente koji su neprimjereni za trenutačnu izvođačku praksu.

Foto: Novković

Prvi je čin muzički bio na potpuno klimavim nogama, a neusklađenost između želja dirigenta s jedne i pjevača s druge strane, barem što se tempa tiče, bila je konstantno prisutna. Preslikalo se to onda i na neusklađenost između dionica u orkestru. Solistički istupi bili su poljuljane intonacije, naročito iz redova limenih puhača, a otežana je bila i komunikacija među gudačima kojima je također nedostajalo zajedničke vizije o precizno pogođenim tonskim visinama. Stilski gledano, glazbena vizija Valentina Egela bila je nedorečena i povijesno neobaviještena, bez postavljanja zahtjeva za izraženijom muzikalnošću, kako od orkestra, tako i od solista.

Foto: Novković

Zbor koji je pripremio Luka Vukšić, unatoč smanjenom broju pjevača, bio je preglasan, ali barem dobro uigran u glumačkim nastupima, naročito u opuštenijem „havajskom“ okruženju u drugom činu.

Suvremeno čitanje jezive premise libreta opere u Zagrebu, nažalost, nismo dobili

Unatoč smještanju radnje u Italiju četrdesetih godina prošlog stoljeća, suvremeno čitanje jezive premise libreta u Zagrebu, nažalost, nismo dobili. Možda će se barem nestabilnosti na glazbenom planu smanjiti kod narednih izvedbi.

Foto: Novković